Pregled posta

U razdoblju 2000. do 2003. napravili smo goleme iskorake. (...) Nešto se ipak nije moglo učiniti, ono isto što se ni na Zapadu nije moglo – obuzdati financijski sektor koji više nije niti bio naš kada smo došli na vlast. Ne samo u ikonografiji nego u nizu konkretnih mjera smo mnogo toga promijenili, pa i socijalizirali, ali u temeljnom pitanju koje je danas jednako za Zapad kao i za nas, a to je pitanje odnosa rada, kapitala i financijskog sektora, nismo.

Sada započinje kritika toga što »nismo učinili«, a tada su mnogi naši ekonomisti, pa i »kejnzijanci«, dizali ruke od svevladajuće ideologije tržišnog fundamentalizma . Vjerovalo se u spasonosnost kapitalizma, nije se vidjelo o kakvom se tipu kapitalizma radi, a zapravo je riječ o jednom zaoštrenom, provincijskom, marginalnom tipu kapitalizma koji je nanio veliku štetu. (...)

Što je mogla Hrvatska tada? Stvar je u tome što se socijaldemokracija prepustila neoliberalizmu i u Europi. (...) Nakon prihvaćanja Giddensove pameti, kojoj se uz Blaira priklonio i Schröder koji inače ima respektabilnu ljevičarsku biografiju, ali čak i »crveni« Daniel Cohn-Bendit, ispalo je da je nakon pada komunizma, nasuprot Brandtovim nadanjima, socijalna država ostala bez zaštite i na Zapadu i na Istoku. (...)

Treba politički ojačati, prepoznati sloj koji danas spada u socijaldemokratsku bazu. Tu se temeljni socijalni odnos nije promijenio; riječ je o onima koji žive od rada. Treba vidjeti tko to danas živi od rada. Danas su u najnesigurnijem položaju visokoobrazovni, mladi ljudi koji misle da su srednja klasa, a zapravo su po svom socijalnom statusu, pravima i stupnju socijalne zaštite najamnici, ugroženiji od onih radnika koji su imali plave košulje. (...)

Socijaldemokracija se mora radikalizirati onoliko koliko su se radikalizirale socijalne prilike – to se sada već češće ponavlja, pa više nisam usamljen. (...)

Ali, još nije došlo do političkog sazrijevanja potrebe za tim obratom. Može se dogoditi, kao u Grčkoj, da će se tražiti radikalnija solucija od socijaldemokratske. (...)

Neki još misle da je državna intervencija u gospodarski i socijalni razvitak isto što i sovjetski petogodišnji plan. (...) Hrvatska ne troši više od drugih država u Europi i nema nikakvu veću administraciju, možda ima manje funkcionalnu – s time bih se složio. (...)

Ideja je bila imati nekoliko nosača industrijskog razvitka koji su trebali imati državnu potporu, a kako drugačije? Što su istočnoindijske kompanije ili merkantilizam, iz čega se razvio kapitalizam, zar je to laissez faire? Laissez faire je bio možda u Sjedinjenim Državama jedno poslijepodne između pet i sedam sati – i gotovo. Sve je ostalo smišljena nacionalna ekonomija, ovakva ili onakva. (...)