Zoran Oštrić

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Listopad 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (8)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (11)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (8)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (8)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (10)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (15)
Travanj 2015 (10)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo je blog kojeg vodi Zoran Oštrić. Razne teme. Politika, društvo, priroda, znanost, povijest, filozofija...
Provilna slika s facebooka

Vodim također tematske blogove Ekološka ekonomija, Mudroljublje i Zelena politika na wordpress.com.

Ako me želite kontaktirati, pošaljite poruku na emajl:
zoranostric (at) gmail.com
ili ostavite poruku na facebooku.

OŠIKU!

Ošiku je kratka pjesnička forma slična kod nas poznatom japanskom "haikuu", samo sa širom tematikom i nešto slabijim formalnim pravilima. Kolekciju mojih ošikua s ilustracijama (što je također varijacija na japansku tradiciju crteža uz haiku) možete pogledati na facebooku.

ŠAH

Igram šah na razini jakog amatera (majstorski kandidat). Neke moje on-line s komentarima možete pogledati na mrežnom sjedištu sah.hr.

KRATICE

ASNV
Ako me sjećanje ne vara
BUNS
Bez Uvrede Nadam Se
JUOSP
Jednostavni Univerzalni Odgovor na Sve Probleme
KJMP
Koliko je meni poznato
KJMV
Koliko ja mogu vidjeti
PMNN
Po mišljenju nekih od nas
PMSM
Po mom skromnom mišljenju
PNDZ
Padoh na dupe od zaprepaštenja
ŠBBDJB
Što Bi Bilo Da Je Bilo
ŠBBKBB
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo
UBR
Usput budi rečeno

Moji znanstveni radovi, predavanja i bilješke

Radovi objavljeni na mrežnom sjedištu Academia.edu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", br. 10, 2014..

Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971.-1991., objavljeno u časopisu "Socijalna ekologija", god. 1 (1992), br. 1, str. 83-104.

Izborni i stranački sustav u Hrvatskoj, prezentacija uz predavanje, 2008.

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938. : Bilješke i razmišljanja uz Martin Heidegger: "Prilozi filozofijii (iz dogođaja)"

Moje stvari objavljene na scribd.com

Neki moji tekstovi i zapisi u formatima word, powerpoint ili pdf, koje sam stavio na svemrežje.

Elektronsko glasilo za privredu, društvo i ekologiju "Zelena politika" (nulti broj)
Pljačka vrijedna 140 milijuna kuna
(Reportaža o krađi šljunka, objavljena 6. prosinca 1997.. Aktualno i danas!)
Zadnji dani Labinskih rudnika, 19. rujna 1998.
(Reportaža objavljena u časopisu "Hrvatski obzor", 2 str., pdf)
Pavo Zubak bespravno izgradio postrojenja u Sesvetskom Kraljevcu
(Siječanj 2010.. Gore je link na pdf-dokument, isto u wordu jeovdje.)
Copenhagen Diagnosis: prevod sažetka na hrvatski
(tekst, 2 str., 16. prosinca 2009.)
"Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("Crony capitalism")
(prezentacija, 17 str., prosinac 2009.)
Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista
(tekst, 21 str., ožujak 2003.)
Sunce će nas grijati i u 22. stoljeću (prezentacija ,17 str., prosinac 2008.)
Takozvani "Climategate": izmišljena afera
(Letak, jedna stranica A4 formata, prosinac 2009.) greedy

Moji tekstovi objavljeni na raznim portalima

Alertonline.org, 10. listopada 2011.
Zelenoidi nastupaju...
Monitor.hr, 27. veljače 2011.
"Jelačić plac i Radićeva: Mi smo odgojili te huligane"
Index.hr, 25. veljače 2011.
Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a
alertonline, 30. siječnja 2011.
Zelena (g)lista i dalje ruje
tinolovka-news, 25. kolovoza 2010.
Svi naši Treći blokovi (1): Hrvatski izborni sustav
pollitika.com, 23. kolovoza 2010.
Treći blog... Treći put... ljevica i zeleni
Feljton "Povijest i budućnost ekologije" na alertonline.org
- Povijest i budućnost ekologije (1)
- Bioraznolikost i filozofske pouke teorije kaosa (2)
- O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju (3)
- Što rade zeleni kad svi zastupaju "zelenu ekonomiju" (4)
- Zamka eksponencijalnog rasta (5)
- Zašto su "atomi za mir" neprihvatiljivi (6)
- Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije (7)

Intervjui sa mnom i članci u kojima sam spomenut

31. svibnja 2014.
ORaH, SDP i "civilna scena"
Index.hr, 19. veljače 2010.
Kome smeta Marko Rakar?
Prikaz diskusije na pollitika.com. Citiraju i mene.
Business.hr, 3. veljače 2010.
Zubak bespravno sagradio tvornicu autobusa
O toj temi moj članak ovdje od srijede, 27. siječnja: Zubak, zašto nas imaš na zubu!?
Glas Slavonije, 21. prosinca 2009.
Hrvatsku čeka blamaža zbog zagađenja
Komentar povodom završetka Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Citira izjavu "najistaknutijeg hrvatskog ekoaktivista", tj. mene. cool

Glas Slavonije, 14. prosinca 2009.
Čovječanstvo će preživjeti, ali postoji opasnost od teškog sloma civilizacije
Povodom Konferencije UN o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. U članku sam pogrešno predstavljen kao "jedan od čelnika Zelene akcije". Normalno, novinar je mislio, da moram biti čelnik nečega. wink

SADRŽAJ BLOGA

Free Web Counter

31.10.2013., četvrtak

John Lennox: predavanje o religiji, znanosti i medijima

Prenosim s bloga Mudroljublje.

Ovo sam napisao kao novinski izvještaj i ne iznosim svoje komentare i analize.

U srijedu 30. listopada u 15 sati John Lennox je održao predavanje u dvorani u zgradi Rektorata, na Trgu maršala Tita. Naslov je bio "Kršćanska vjera u znanstvenoj zajednici i medijima: saveznik ili nametnik?"

Dvorana je bila puna, oko 80-90 ljudi. Oko 15 je bilo aktivista glavnog organizatora, STEP (Studentski evanđeoski pokret), prepoznatljivih po naranđastim majicama sa znakom. STEP je protestantska organizacija (ne znam detaljnije), posvećena, kako je rekao voditelj tribine, »artikulaciji radosne vijesti«. Uz njih, organizator je bila i udruga Kršćanski akademski krug.

Lennox je istakao kako je u multikulturnom društvu, u kojem živimo, u kojem koegzistiraju različiti svjetonazori, od vitalnoga značaja postojanje javnoga dijaloga. Moguće je voditi racionalni dijalog čak iako imamo čvrsta uvjerenja. Bitna razlika nije između religije i znanosti, nego među raznim svjetonazorima i porodicama svjetonazora. Kršćanstvo ima problem da zaostaje za socijalnim promjenama (»behind the curve of social changees«).

Bitnu ulogu imaju mediji. Oni bi morali otvarati realne prilike za ozbiljnu diskusiju. Požalio se da mediji u Velikoj britaniji imaju jaku sklonost prema naturalizmu i nesklonost kršćanstvu.

Iznio je primjer muža i žene, koji su radili u jednoj vrlo siromašnoj četvrti, kao vjernici i socijalni aktivisti, pomažući siromašnima, suzbijajući narkomaniju idr.. Postigli su u tome znatan uspjeh, posjetio ih je i predsjednik vlade. U reportaži u njima, na pitanje kako su to postigli, rekli su da je to djelovanje Isusa Krista. Reportaža nije objavljena.

Rekao je da treba razlikovati kršćansku vjeru i institucije. Ateističke zamjerke uvelike su upućene institucijama.

S potrebom za dijalogom, povezan je problem nasilja i izbjegavanja nasilja. Ono u što ja vjerujem jest da Istina postoji, a u tome se i R. Dawkins složio. Ono što nikako ne smijete činiti, jest nametati Istinu silom. Svaki muškarac i žena je slika Božja. Sve religije i svi mislioci, koji se bave etikom, isticali su Zlatno pravilo: Ne čini drugom ono, što ne želiš da drugi tebi čini.

Nekoliko puta je spomenuo svoje diskusije s "novim ateistima". Rekao je da ateizam nije isto što i anti-teizam, te da su mu nakon njegovih diskusija s R. Dawkinsom neki ateisti zahvaljivali, jer ne vole Dawkinsovu agresivnost.

Kasnije, netko je iz publike postavio pitanje što je u tim diskusijama osnovni argument koji se iznosi za vjeru, a koji protiv. Odgovorio je da je, u odnosu na znanost, glavni argument to što je svemir shvatljiv (citirao je Einteina: »Najneshvatljivija stvar u vezi s univerzumom jest da je on shvatljiv«). Ateisti nemaju osnovu za povjerenje u shvatljivost svemira i postojanje zakona prirode.

S druge strane, najozbiljniji izazov vjeri je problem boli i patnje u svijetu. Ukazao je na knjigu C. S. Lewisa "Problem of Pain". Ono što trebamo nasuprot patnji je nada, a vjera nam daje nadu. Vjera u konačnu pravdu.

Kad je publici bila pružena prilika da postavlja pitanja, javio se jedan mladić koji se zove Tin, prezime sam zaboravio (iako smo kasnije nakratko razgovarali), radi na Institutu Ruđer Bošković, po obrazovanju je fizičar, a radi na ekološkoj matematici. Kasnije se javio još jednom, u kratkoj diskusiji. Replicirao je na Lennoxovo izjednačavanje teizma i ateizma kao svjetonazora. Rekao je: vi i ja vjerujemo u mnoge iste stvari, u red u svemiru idr., ali »osim toga vi vjerujete u Boga, a ja ne«. Ne vidim valjane dokaze za to, a svete knjige su beznadežno otvorene vrlo različitim interpretacijama.

Lennox je replicirao tvrdnjom »vi ste također čovjek vjere (faith), vi vjerujete (belive) u ateizam i naturalizam«. Tvrdio je da je tom tvrdnjom posve zbunio P. Singera u diskusiji. O pitanju različitih interpretacija, tvrdi da ne poznaje ni jednog relevantnog povjesničara koji se ne slaže da postoji mnogo dokaza o Isusovom postojanju.

Ja sam kasnije, u lobiju, osobno pitao Lennoxa nešto posve drugačije: kakav je njegov stav, kao matematičara, u filozofiji matematike, npr. o pitanju egzistencije realnih brojeva: realistički ili nominalistički? Pozvao se na to da je on Irac, pa je rekao da i jedno i drugo može biti ispravno. Ako su realni brojevi proizvod ljudske imaginacije, a ćovjek je djelo Božje, onda su i realni brojevi djelo Božje. Rekao sam mu da je to dijalektički, malo je izgledao nezadovoljan tim terminom, rekao sam da to za mene nije negativan termin jer sam filozof kontinentalne orijentacije. »Onda o tome znate više od mene«, rekao je. »Da, ali sam vas htio pitati kao matematičara.«

Kasnije istoga dana, Lenox je održao predavanje na Filozofskom fakultetu, naslovljeno "Je li znanost pokopala Boga?" (što je naslov njegove knjige, koja je upravo izdana u hrvatskom prijevodu. Htio sam prisustvovati, ali kad sam došao, malo prije zakazanog termina, dvorana D-VII bila je već prepuna, ljudi su stajali i ispred vrata, bilo je oko 600-700 ljudi. Uspio sam ući u dvoranu kroz gornja vrata i slušao prvih nekoliko minuta, ali bilo je sparno unutra i bio sam umoran za stajanje, pa sam otišao. Zamijetio sam da prevodilac nije znao da je prevod za riječ "worldview" svjetonazor ili pogled na svijet.

- 14:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.10.2013., utorak

Osnovan ORaH - stranka Mirele Holy

Danas je u Zagrebu osnovana stranka "Održivi razvoj Hrvatske" (ORaH). Nisam odolio novinarskom nervu, da hitro nešto napišem za javnost, dodajući svoje prve dojmove i analize. (Na osnovu vlastitoga bogatog iskustva; niz neuspjeha, ali na neuspjesima se uči. Sada radim isključivo kao istraživač, komentator i analitičar.)

Ovo su prvi dojmovi, i mislim da upravo kao takvi, spontano istreseni, mogu biti zanimljivi, iako još nisam imao prilike vidjeti Program i Statut (dostupni su na mrežnom sjedištu stranke, koja je postavljeno tek danas - barem nisam prije vidio obavijest na fb stranici stranke.).

1. Važnost i opasnost liderstva

Stranka je osnovana kao rezultat djelovanja Mirele Holy, saborske zastupnice i bivše ministrice zaštite okoliša, koja je u lipnju napustila SDP zbog odbacivanja njene inicijative za osnivanje Nacionalne parkovne agencije. Njen postupak KJTV izaziva simpatiju, jer je rijedak. Rijetki su oni koji u politici dosljedno zastupaju neka načela i spremni su se za njih založiti. Mora se raditi kompromise, ali treba i povući crtu. Politika je umijeće mogućeg; zalagati se za vrednote, vizije, načela, ideje jest umijeće nemogućeg - također vitalno važno, da bi se postizale promjene. Mirela je vješto balansirala, dok je mogla, i povukla se zbog načela kad je morala.

Stranka ima 208 osnivača. Sve je bilo obavljeno sa samo jedan sat. Obavljen je, maksimalno učinkovito, nužni formalni posao. Usvojeni su Program i Statut stranke, te izabrani dužnosnici. Nije bilo nikakvih ometanja i razvlačenja, sve je izglasano jednoglasno. Uz Holy, govorila je još samo predsjednica Radnog predsjedništva. Ova učinkovitost je za pohvalu, ali naravno bilo bi loše da ostane dominantni način rada.

Holy je bila u bijelom odijelu, koje je počela nositi nakon izlaska iz SDP-a.

U svim stranačkim tijelima najavljen je muško-ženski paritet; čak su to nazvali "paritetna demokracija". Funkcija predsjednika/predsjednice je izuzetak (zelene stranke inače imaju su-predsjednika i su-predsjednicu), što je vjerovatno neminovno s obzirom na hrvatske navike i mentalitet, čak i kod "alternativaca", te ključnu ulogu Holy. Lideri su vrlo važni (i ja sam u prošlosti teško griješio, potcjenjujući taj čimbenik). Ipak trebalo bi biti svjestan opasnosti da hegemonija jedne osobe s vremenom postane i strukturalni problem.

2. Vodstvo: viša srednja klasa viših srednjih godina

Ona je naravno izabrana za predsjednicu. Uz nju, osnivačka skupština izabrala još 18 stranačkih dužnosnika i dužnosnica. Za potpredsjednika je izabran prof.dr.sc. Davor Škrlec, također bivši član SDP-a i bivši pomoćnik ministrice zaštite okoliša (dao je ostavku zbog načelnog neslaganja s tadašnjim PPVRH-om). Za potpredsjednicu je izabrana Božana Zadro, odvjetnica, koja KJMP dosad nije imala značajnijeg iskustva u politici ili civilnome društvu. Za predsjednika Središnjeg programskog odbora izabran je dr. sc. Vladimir Lay, sociolog (socijalni ekolog) i iskusni civilno-društveni aktivist, od vremena kad je bio prvi predsjednik Zelene akcije, 1990.-1994..

Upada u oči da među izabranim dužnosnicima, kao i među osnivačima u dvorani, nema mladih: gotovo nitko ispod 40 godina. Velikom većinom to su ljudi s uspješnim karijerama, intelektualci, srednja klasa. Od 19 dužnosnika, sedam je doktora znanosti. Mogao bi se pojaviti problem određene tendencije k elitizmu i neuspješnog privlačenja mladih birača i aktivista.

3. Program: sinergija bez konflikta?

U programu stranke, osnovno načelo, održivi razvoj, izraženo je u naslovu. Izlažući program, Holy je istaknula da je on "sinergijski", jer mnogo pažnje polaže na sinergiju tri stupa programa ORaH-a: socijalna pravda, okolišna dimenzija i gospodarski razvoj. Takav izbor riječi ukazuje da će stranka izbjegavati diskurs socijalnoga i političkoga konflikta. To je uobičajeno na hrvatskoj političkoj sceni.

Osobno, čini mi se da bi oštriji nastup, kritički i negativistički, mogao privući više pristaša. Pristaše ekologizma i načela održivosti upuštaju se, s mnogo razloga i argumenata, u kritike financijskog sustava, kapitalizma, industrijalizma, načela rasta.

Stranke ljevice (a ORaH će biti na lijevoj strani političkoga spektra) u drugim zemljama parlamentarne demokracije govore, ako ne o prevladavanju kapitalizma, onda bar o njegovom obuzdavanju, ili barem obuzdavanju financijskog kapitalizma ( uz kontrolu i usmjeravanje industrijskoga). Kratica "ORaH" je marketinški zgodna, ali moj je utisak da za značajniju mobilizaciju i političku artikulaciju socijalnih energija brojnih nezadovoljnika nedostaje žestice.

Doduše, to je problem i na svjetskom nivou: socijalna energija prosvjednih pokreta, koja je započela svoj novi krug krajem 1990-ih u nizu anti-globalističkih prosvjeda, nije zadobila političku artikulaciju i značaj.

Gore sam spomenuo "umijeće nemogućeg". Istaknuti vrednote, načela, ideje, ideologiju za koju se zalažeš (a ideologije su, kako je odlično pokazao Karl Meinheim, povezane s utopijama; taj se čimbenik danas zanemaruje u analizama političkih ideologija). Ali, same lijepe pozitivne ideje mogu ostati neuvjerljive, ako nisu praćene jasnim artikuliranjem protiv čega se boriš.

Proturječno? Pa, to se zove dijalektika. Pojam danas nepopularan, jer je anglosaksonskom svijetu stran, ali neminovan.

4. Tri aktualne političke teme

Kako bi se stranka mogla pokušati probiti na javnu scenu u neposrednoj budućnosti? U ovom trenutku, vidim tri zanimljiva politička događanja o kojima bi bilo vrijedno istupiti s nekim svojim stavom.

1. Referendum o stavljanju definicije braka u Ustav.

2. Nacionalni plan za poticanje obnovljivih izvora energije, koji je teška pušiona, a u javnosti je percipiran sa stajališta održivoga razvoja vrlo negativno, kroz zgražanje zbog povećanja izdvajanja za poticanje obnovljivih izvora i energetske učinkovitosti.

3. Europska građanska inicijativa za bezuvjetni temeljni dohodak, koja je u Hrvatskoj vrlo uspješno prikupljala potpise.

Toliko zasad; kako rekoh, tek prvi, nabacani utisci i primisli.

DODATAK

Poveznicu na ovu sliku možete dati svakome tko pita "Tko stoji iza Mirele Holy!?" cool

(Šala, naravno. Slučajno me je fotograf "uhvatio" u trenutku kad sam ulazio u dvoranu. Kako rekoh gore, ja nisam u stranci.)

- 14:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2013., ponedjeljak

O polemici i diskusiji na netu

Povodom reakcija u virtualnom prostoru na jedan tragični događaj, Boris Dežulović napisao je tekst o problematici anonimnog komentiranja na portalima.

Uistinu, KJTV, anonimnost u virtualnom prostoru snažno pridonosi katastrofalnom nivou komunikacije i komentara o javnim stvarima. Nešto što prije 20-ak godina, kad je krenulo (usenet, fidonet...) nismo bili predvidjeli.

Ja sam biovodio nekoliko blogova pod pseudonimima, ali to je drugi slučaj: poznata tradicija u književnosti - stvaratelj ujedno stvara i određenu "virtualnu" osobu i udaljava se od stvarne. Odnos između pisca i njegovog djela.

Kad se javno komentiraju za javnost zanimljivi događaji, a posebno osobe, e pa brate ili sestro, istupi JAVNO! Pogotovo ako iznosiš radikalne stavove, ako javno vrijeđaš i iznosiš optužbe o drugim, imenovanim osobama.

Nije meuutim problem samo u anonimnosti. Ona samo pojačava tendenciju koja u "birtijaškim" polemikama uvijeks postoji, bile birtije stvarne ili virtualne.

Ivančić navodi da je popularnoznanstveni časopis "Popular Science" odlučio potpuno ukinuti opciju komentiranja objavljenih tekstova.

Odluku nisu donijeli u nemoćnom gnjevu zbog invazije nepismenih idiota na njihove tekstove, već su joj prišli trezveno i ozbiljno, na temelju znanstvenih istraživanja, poput onoga što ga je na Sveučilištu Wisconsin proveo profesor Dominique Brossard, dokazavši kako necivilizirani komentari ispod objavljenog članka usmjeravaju diskusiju i mijenjaju njegovu recepciju kod čitatelja, pa u paradoksalnom obratu na koncu efikasnije oblikuju javno mnijenje nego sam članak.

Profesor Brossard svoj je eksperiment pritom proveo na fiktivnom blogu s “bezopasnim” znanstvenim tekstom o nanotehnologiji, u ciljanoj skupini sastavljenoj dakle od ljudi dovoljno ozbiljnih da ih nanotehnologija uopće zanima i da o njoj nešto znaju. U argumentiranoj polemici među njima jedan jedini kafanski komentar - “ako ne vidite prednosti nanotehnologije, onda ste stvarno idioti” - bio je dovoljan da se diskusija raspadne, a komentatori potpuno podijele, i oko autora i oko članka i oko uloge nanotehnologije u svakodnevnom životu, često s drukčijim, a u pravilu netolerantnijim stavovima nego nakon što su pročitali sam tekst.

Riječ je o određenoj zakonitosti diskusija, gdje se lako stvora logika polarizacije, "ili-ili", "polemos" (ratovanje, bitka) umjesto "diskusija".

(Pojam "diskusija" znači, prema latinskom korijenju, "pretresanje". Zajedničko propitivanje. Pojam "dijalolog" označava raz-govor, podrazumijeva da dijelimo isti logos, isti govor, krećemo se unutar istoga prostora i zato međusobno uvažavamo, makar se i ne slagali. Postoji i složeniji pojam "multilog", kad razni logosi, razne diskurzivne strukture - npr onaj znanosti i onaj politike - dolaze u kontakt. Pojam "diskusija" može podrazumijevati jedno ili drugo.)

U polemici cilj je pobjeda, u diskusiji - istina. Svakodnevno tome svjedočim okolo po portalima, forumima, na fejsbuku i drugim virtualnim birtijama.

Ne izbjegavam stvarnu polemiku, kad mislim da je potrebna (to bi dakle bila neka preliminarna analiza govorne situacije, što nam je cilj). Ako mislim da to nije slučaj, a to je većina, nastojim se održati na nivou diskusije, čak i ako oponent uporno tjera na polemiku. Priznajem da ne uspjevam uvijek. Često pak, ako sam uporan, frustrirani oponent jednostavno odustane.

Generalno, u javnim debatama češće je da se ljudi upuštaju u polemiku kad zapravo ima dovoljnost uvjeta i prostora za diskuisju, nego obrnuto (iako se i to događa, stvarna bitka maskira se formalnom ljubaznošću - "diplomacija").

Negativna je motivacija jača, barem u birtiji, od pozitivne. Pogledajte npr. tekst Negativni spin - glavna pokretačka snaga na društvenim mrežama.

Ako želimo masovno da pokrenemo ljude ZA nešto lepo i dobro, jedan od lakših načina je da uz to vežemo i komponentu PROTIV nečeg drugog što svi mrze. Lepo i dobro nije viralno samo po sebi. Nažalost.

Vjerujem da bi se to moglo jasnije izraziti u pojmovima psihoanalize, vezano uz formiranje jastva: potreba da se vlastiti integriret sagleda, izrazi i očuva u oporbi s ne-ja. Možda u Lacanovoj trijadi realno–imaginarno–simbolično. Kad nam nedostaju slike, neposredni kontakt (također i dodir, njuh i sluh), kad se izražavamo jedino riječima, sva se ta inače prigušena agresivnost pretače u riječi.

Pravog riješenja zato, bojim se, nema. Istina, možemo se tješiti i pozitivnom stranom tog nedostatka ne-verbalnog kontakta: virtualno kamenje ne razbija glave.

- 22:46 - Komentari (16) - Isprintaj - #

27.10.2013., nedjelja

Neke opaske o bezuvjetnom temeljnom dohotku

Prije mjesec dana, objavio sam poziv Potpišite eu inicijativu za bezuvjetni temeljni dohodak!. Koga tema zanima, molim da pogleda tamo za niz korisnih poveznica na razne dalje informacije.

Stalno ima zanimljivih novosti o ovoj inicijativi i diskusijama. Ako vas zanima stalno biti u tijeku, najbolje je pratiti facebok stranicu "Temeljni dohodak Hrvatska".

Posebno preporučam za čitanje: Miroslav Ambruš Kiš: "TJEDAN POLEMIKA O BEZUVJETNOM OSOBNOM DOHOTKU
JEST, TAKVO ŠTO JE MOGUĆE!" promotorima ideje da je službeno predoče u Europskoj komisiji i Europskom parlamentu, obavežimo EK da se o tome izjasni.

Neka moja razmišljanja razvijena u diskusijama.

Načelno pitanje ili kvantitativno?

Neki tvrde da je ideja načelno nemoguća. KJTV, nije tako. Razmotrimo slijedeći prijedlog: Država bi trebala svakom građaninu (uključujući djecu, za koje novac dobivaju staratelji) godišnje isplatiti određenu sumu, redovno i bezuvjetno, za pokrivanje (barem dijela) životnih potreba.

Je li to NAČELNO neostvarivo? Je li očito pogrešno? Mislim da nije. Recimo da kažem: "predlažem da ta suma bude 100 kuna godišnje". Vjerujem da će se svi složiti kako to ne bi značilo nikakav posebni udar na državni proračun (oko 450 milijuna kuna - ovisno uračunavamo li i građane koji nemaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj).

Načelno svakako nije nemoguće. U odnosu na razne složene oblike socijalne pomoći, takav bi sustav svakako imao prednost jednostavnosti, transparentnosti, eliminiranja mogućih manipulacija. Zaista, kako gore Ivo navodi, to jest razlog da neki ljudi, koji inače nisu ljevičari nego ekonomski liberali ili libertarijanci, podržavaju inicijativu.

Legitimno pitanje za raspravu jest: gdje je granica, kod koje stvar postaje problematična*

Isplaćivanje rente svim građanima: slučaj Aljaske

Iz kojih bi se izvora moglo to isplaćivati? Razmišljajući o temeljnim polit-ekonomskim kategorijama izvora dohodaka, prvo što mi pada napamet: iz rente. Ne dakle iz poduzetničke dobiti, jer tu imamo očiti problem da ona može biti i negativna. Rudna bogatstva su vlasništvo države i ona za to ubire rane prihode u obliku rente. Mogli bismo proglasiti, za početak (onih 100 kn/god. i više), da su vlasnici, ravnopravno, svi građani RH, te im u to ime, kao rentu, treba svaki mjesec isplatiti određenu sumu (umjesto da, kao danas, država to koristi za razne druge svrhe). Upravljanje tim dobrima ne mora se mijenjati (pravo vlasništva i pravo upravljanja različite su kategorije).

Mislite li da je to načelno neostvarivo? Koliko shvaćam, to je napravila država Aljaska, pod imenom Permanent Fund Dividend. Prošle je godine svaki građanin te države dobio 900 USD.

Osnovna dilema: bi li ljudi prestali raditi?

Iz obrazloženja Europske građanske inicijative - brojeve sam dodao ja, za lakšu diskusiju; "S" za "Stav".

S1:
Kraj tolikih tehnoloških postignuća nitko ne smije biti gladan, žedan, bez krova na glavom, bez sredstava za zadovoljenje najosnovnijih životnih potreba, bez nade i prepun straha za budućnost sebe i vlastite obitelji.

S2:
Društvo već proizvodi dovoljno vrijednosti za sve, ali ta je vrijednost neravnomjerno raspoređena.

S3:
Ako svaki građanin mjesečno prima temeljni dohodak slično kao što danas umirovljenici primaju mirovinu i nezaposleni naknadu s burze, to znači da će svatko imati dovoljno da kupi hranu, piće, plati režije i stanovanje, odjeću i obuću.

S4:
Sve povrh toga financirat ćemo tako što ćemo sami stvarati poslove kao poduzetnici ili tražiti zaposlenje kod poslodavaca

Većina će se vjerujem složiti da je cilj S1 bar u načelu poželjan. Neki će međutim argumentirati da to u načelu nije moguće, pa čak ni poželjno, jer mora postojati poticaj ljudima da rade, a dio toga poticaja jest i uvijek će biti i strah.

To je povezano sa S4, što je mislim najvažnija za promišljanje zamjerka inicijativi: naime, ako svi imaju garantirani dohodak, javlja se posve opravdani strah da velik broj ljudi jednostavno neće biti zainteresiran da bilo što radi, proizvodi, pridonosi, pa će se dogoditi da će proizvodnja naglo pasti, doći će do nestašica, posljedično inflacije i kontraefekta - na kraju, cilj iz S1 neće biti postignuti. (Takav tip prigovora navodio se i za naknade nezaposlenima i druge oblike socijalne pomoći, koja je u nekim visokorazvijenim državama vrlo visoka.)

Izvjestan broj neradnika sigurno se može tolerirati, takvih uvijek ima i nekako se snađu da žive na račun drugih (ja sam takav), ali ovom inicijativom broj bi porastao preko održive granice. Imamo dakle opet kvantitativan, ne načelni problem.

To je ozbiljna primjedba i treba se njome baviti. Promotori inicijative tvrde, pozivajući se na neke eksperimentalne primjere (jedan gradić u Kanadi, jedna pokrajina u Namibiji i razno drugo) da učinak ne bi bio takav, da bi ljudi radili otprilike kao i sad, težeći dodatnom dohotku. Vrijedilo bi, vjerojatno, nastaviti s eksperimentima.

- 07:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.10.2013., srijeda

Perković, Đureković, Tuđman, ustaše, udba...

Ovo što se danas događa oko "Lex Perković" je farsa (dok se ubojstvo Stjepana Đurekovića prije 30 godina može označiti kao tragedija). Kako pisah neki dan, takvim se bedastoćama više neću baviti. Ali dat ću ovdje nekoliko opaski (na osnovu diskusije prije nekoliko dana na facebooku) s gledišta povjesničara, o kontekstu nekadašnjih događaja: borbi jugoslavenskih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije 1945.-1990..

Ovo su samo oprezna promišljanja, uz punu svjest o tome koliko su nepouzdane sve informacije do kojih možemo doći, kad se radi o konkretnijim detaljima ubojstva Stjepana Đurekovića i brojnim drugim spornim zbivanjima. Dokumenata često uopće nema, a kad ih ima, ne možemo znati jesu li autentični. Mogli su biti krivotvoreni u bilo kojem trenutku od događaja koji opisuju do danas, od raznih ljudi i iz raznih motiva.

Što se pak raznih objavljenih svjedočenja tiče, čak i ako se govori o bezazlenim događajima iz prošlosti, svjedoci nisu pouzdani. Ljudi se ponekad pozivaju na svjedoke u stilu "pričao mi moj dida, a on je bio tamo i sve zna!", kao da je samorazumljivo da je dida pričao istinu, punu istinu i samo istinu. Stroži znanstveni proučavatelji povijesti uopće se ne obaziru na svjedočenja, nego vjeruju samo dokumentima (uz provjeru vjerodostojnosti kao ključni dio povjesničarevog rada).

Svjedoci mogu griješiti
– jer su u vrijeme događaja imali pogrešne informacije,
– jer su imali samo djelomični uvid pa ga automatski dopunjavali pretpostavkama (pa nakon nekog vremena ni sami ne razlikuju što je znanje a što pretpostavka),
– jer ih pamćenje vara (svatko zna te primjere kad mislite "mogao/mogla bih se zakleti da je tako bilo", a objektivni dokazi pokažu da se varate),
– jer prepričavajući nesvjesno uljepšavaju svoju ulogu u događajima, žele cijelu priču učiniti dramatičnijom ili značajnijom isl.; te
– jer iskrivljavaju svjesno, tako da nešto preuveličavaju, nešto umanjuju, nešto prešućuju a nešto dodaju.

Te, konačno, mogu i otvoreno, svjesno lagati i davati posve pogrešne informacije, jer ne samo da su tada imali neki posebni interes da stvarnost pokažu drugačijom, nego ga imaju i sada. A u ovakvim slučajevima to je neminovno. Plasiranje pogrešnih obavijesti i podmetanje krivih dokaza dio je obavještajnog posla. Netko to može raditi i danas da obrani sebe od optužbi, netko da optuži drugog, netko iz puke navike. Netko tko je bio suradnik jugoslavenski tajnih službi (ili nekih drugih) vjerojatno je kao jednu od svojih zadaća imao optuživati druge da su suradnici. (Često se u napisima termin "UDB-a", koji je ukinut sredinom 1960-ih, koristi kao sinonim za sve jugoslavenske tajne službe, pa ću ga tako i u daljem tekstu ponekad koristiti.)

(Za primjer, jedna kontroverza za koju je teško vjerovati da će ikada biti razriješena: Miro Barešić, ubojica ambasadora Rolovića 1971., poginuo je pod sumnjivim okolnostima 1991.. O tome je bivši emigrant Nikola Majstrović 1990-ih snimio film, koji je izazvao dalje polemike.)

Pokušat ću ipak ocrtati opći okvir zbivanja iz 1980-ih, koliko ga, kao potpuni laik (ali s nekom historijskom sviješću) mogu razumijeti. Samo okvir, ne ulazeći u točnost pojedinosti.

Nema nikakve sumnje da je 1980-ih godina, kao i ranije među hrvatskom (kao i srpskom) političkom emigracijom bilo onih, koji su surađivali s jugoslavenskim tajnim službama, koje su ih nadgledale. (Za Gojka Šuška se npr. početkom 1990-ih to često spominjalo kao notorno.) Neki su to mogli raditi za novac, neki da izbjegnu optužbe za pravi a ne politički kriminal zbog kojeg su mogli doći na listu Interpola (tajne službe koriste se običnim kriminalcima za prljave poslove, a ilegalni borci posežu za nezakonitim sredstvima da bi se financirali), neki jer su na razne načine bili ucjenjeni, neki jer im je bilo dosta emigrantskih jada i željeli su zaraditi oprost... Neki su bili dvojni ili trojni agenti, neki su mijenjali stranu... U građanskim ratovima, takvih zbivanja uvijek ima. A pritom su također postojali i sukobi među emigrantskim grupama, zbog politike, osobnih zavada, raznih interesa.

Još 1945.-1946, u operaciji "Gvardijan", jugoslavenske tajne službe su pokazale da su učinkovite. I tijekom slijedećih 40-ak godina, postoji mnogo dokaza da su neprijateljsku emigraciju uglavnom uspješno držale pod nadzorom, pa i kontrolom.

Njihov cilj bili su
– prvo izbjegli ustaški (i četnički) vođe, zatim
– oni koji su organizirali terorističke akcije (ubojstvo veleposlanika Rolovića u Švedskoj 1971., ubacivanje Bugojanske grupe 1972, bomba koja je eksplodirala u jednom beogradskom kinu, otmica jednog švedskog aviona idr.; otmica američkoga aviona, koju je organizirao Zvonko Bušić, bila je jedna u nizu sličnih akcija),
– oni koji su surađivali s tajnim službama drugih država, kao i
– oni koji su odbacivali teror a bili politički opasni (npr. Bruno Bušić).

Danas se redovno navodi samo ovo posljednje, s implikacijom, da su sve žrtve među hrvatskom političkom emigracijom bile nevine žrtve terora jednog totalitarnoga režima. Ali žrtve su itekako padale i na drugoj strani (slično kao što je tadašnji KNOJ 1945.-1950. imao velike žrtve u borbi protiv "križarskih" i četničkih grupa). Bio je to prljavi, podzemni, globalni rat između tajne službe jedne države i ilegalne organizacije koja se bori protiv te države, nešto što se i danas događa u svijetu ("Rat protiv terorizma"), što se događalo i onda (vidjeti film Stevena Spielberga "München" o ratu između Izraela i Palestinaca). Potonji mogu biti označeni kao teroristi (ili banditi isl.), ili kao plemeniti borci za slobodu (dilema unijeta i u naslov filma o Hrvatskoj emigraciji, koji je spomenuti Nikola Majstrović snimio u Švedskoj 1980-ih i bio prikazan na tamošnjoj televiziji) , ovisno o političkome stavu.

Emigranti su znali da među njima ima prodanih, ucjenjenih i ubačenih, ali nikad nisu mogli biti sigurni koji su to i međusobno su se optuživali. To je počelo već nakon otkrića spomenute operacije "Gvardijan" i nikad nije prestalo. Nakon uspostave Republike Hrvatske međusobna optuživanja su se nastavila (često smo im svjedočili u medijima 1990-ih) te među još živima traju i danas. Mislim da nikad nećemo moći sigurno rasčistiti mnoge tajne, jer kako rekoh, za to pouzdanih pismenih dokaza naprosto nema; ne možemo se nadati da će nakon 70 ili koliko već godina biti nađeni u nekoj arhivi.

Međutim, izgleda da se negdje nakon sredine 1980-ih struktura odnosa među zaraćenim stranama počela mijenjati. Izgleda da neki koji su radili u jugoslavenskim obavještajnim službama počinju naslućivati mogućnost raspada Jugoslavije (npr. mnogima se, uključivo i iskrene jugoslavenske patriote, nimalo nije sviđao uspon Miloševića). Oni se sad počinju pripramati, igrajući – što valjda nije čudno za obavještajce – dvije ili tri igre paralelno.

Njihovi doušnici među emigracijom sada im postaju suradnici, s mišlju da će im možda jednom postati naredbodavci. Pričalo se npr. puno o tome kako je Franjo Tuđman dobio putovnicu kad je Marko Veselica i Vlado Gotovac nisu mogli dobiti, putovao u inozemstvo i sastajao se s emigrantima; jugoslavenske obavještajne službe su to morale znati, ali nisu preduzele nšta da to spriječe niti da kasnije bude sankcioniran.

Spomije se i njegovo tajno putovanje u Švedsku i Njemačku još 1977.. Neki tvrde da je to bilo samo jedno u nizu i da je Udba, ili bar jedna moćna grupacija unutar nje, znala pa i organizirala sve. Vidi o tome Svjedočenje Branka Salaja na blogu Željka Peratovića 2006. i diskusiju koja je uslijedila, kao i nastavak diskusije na pollitika.com 2007.

Gledajući opreznim okom povjesničara, ne možemo suditi što se događalo 1970-ih. Ali izgleda vrlo vjerojatno da se zaista događao spomenuti pomak odnosa tijekom druge polovice 1980-ih. Salaj tvrdi da su spomenuto putovanje 1977. uspjeli organizirati bez znanja Udbe (koja je bila moćna, ali ne i sveznajuća) i da tada nije postojala neka »matrica nevidljivih veza i vektora«; ali implicira da je mogla nastati kasnije. Možda je i ranije postojalo sjeme, koje je sad počelo klijati.

Kako god bilo, vremena su se počela mijenjati. Odnos se promijenio. Vjerni službenici Službe državne bezbednosti sad su počeli igrati samostalnu igru, s drugačijim ciljevima. Čak i ako je njihova uloga bila vrlo velika, iz toga je pogrešno zaključivati da je Udba dovela Tuđmana na čelo Hrvatske, pa čak i da i danas faktički vlada Hrvatskom (i Srbijom također). Ti su ljudi bili udbaši, službenici Jugoslavije - ali su to prestali biti.

Slijedeća postavka, koju možemo kao plauzibilnu, u tom kontekstu, iznijeti: kad nastanu takve nesigurne situacije, s obje strane, lakše će se prilagođavati i međusobno sporazumijevati oni koji su cinični, bez načela, bez skrupula, krimalci ili profesionalci, tipovi iz "polusvijeta", nego idealisti i dogmati (bilo da se bore za Hrvatsku ili za Jugoslaviju, za naciju ili za klasu idr.). Nastupajuće "smutnoe vremya", koje kulminira krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, povoljnije za one prve. (Doduše, i idealisti ponekad promijene ideale i stranu. Dvojica sudionika ustaškoga napada na žandarsku stanicu u Brušanima 1932., što je pretjerano nazvano "Velebitskim ustankom", kasnije su bili partizani. Situaciju komplicira i to, što oni koji su spremni ubijati iz ideala, kao što su mnogi ustaše i komuniste bili, mogu biti opasniji od onih koji to čine iz koristoljublja; ne uvijek, ali moguće je.)

Godine 1990. zaista dolazi do preokreta i ustrojava se nova vlast u Hrvatskoj, koja je još dio SFRJ. Prijeti opasnost od Srbije i JNA. Nova vlast pred velikim je izazovom, neprijatelj je nadmoćan. Mora tražiti saveznike i ne može sebi dozvoliti luksuz da odbija pomoć. (Opet, imajmo na umu da je ovo vrlo gruba skica općih odnosa!) Pojavljuje se "državni razlog", koji je ispred morala. U preokretu koji se događa, kad se u nepovoljnim okolnostima moraju graditi nove državne institucije, nova vlast ima interes privići jedan dio neprijateljskih obavještajaca na svoju stranu, da se bore protiv svojih dotadanjih kolega. Ovo stoji, kao obilježje situacije, čak i ako se pretjeruje s gore spomenutim ranijim vezama špijuna i špijuniranih, čak i ako je taj pomak tijekom druge polovice 1980-ih zapravo bio marginalan.

Razumljivo je, da oni koji mijenjaju stranu traže garancije da neće biti progonjeni za ono, što su činili ranije. Razumljivo je i da im nova vlast to obeća, čak i ako novi vlastodršci nemaju interes neke stvari zataškaju (a bar neki, vrlo vjerojatno, imali su kosture u svojim ormarima).

To je tako. Takva je situacija. Na stranu gorki osjećaji i moralne pritužbe i brojni drugi aspekti tadašnjih zbivanja, takve su bile okolnosti koje su diktirale odluke. Da sam se kojim slučajem tada našao negdje u vrhu vlasti, izabravši praktičnu politiku umjesto moraliziranja, ne vidim kako bih mogao donijeti drugačiju odluku i reći »ne, dečki, ne zanimate nas, lijepo nastavite raditi za neprijatelje!«

Povijest je krvava kupka, i ako je želimo shvatiti, moramo prigušiti vlastito moralno zgražanje. (Naravno, posve je drugačije kad razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti!) Nije zabranjeno iznijeti svoj stav i moralnu prosudbu o osobama i djelima iz prošlosti, ali dva dijela, shvaćanje i suđenje, moraju biti jasno razlučena.

A onda tek, tijekom 1990-ih, dolaze mnoge svinjarije koje se na raznim nivoima događaju u to doba, u Hrvatskoj, BiH i drugdje. Bivši udbaši su uvijek tu negdje, dio slike. Pretjerano je (izraz pretjeranoga straha, što je bio jedan od zadataka Udbe, kako je nedavno lucidno zamijetio Miljenko Jergović: Tuđman je Josipa Perkovića prigrlio isključivo zato što je Perković znao kako u građanima održavati strah) na osnovu toga zaključivati kako su oni zapravo svuda bili (i dapače još jesu) pravi gospodari. (Kao što npr. globalni teoretičari zavjere, kad god naiđu da je neki član bankarske porodice Rothschild negdje prisutan, da Rothschildi zapravo sve kontroliraju.) Pogotovo je teško zamislivo da su oni i danas organizirani kao neka tajna organizacija s mračnim ciljevima rušenja Hrvatske, obnove Jugoslavije isl.; to bi zapravo pretpostavljalo, da se radi o idealistima, nevjerojatno ustrajnim i sposobnim. Takva pretpostavka ide u red "teorija zavjere", koje uvijek pretpostavljaju postojanje tajanstvenih organizacija i skrivenih ciljeva, koje nisu objašnjive kao rezultat povijesnih kretanja nego tim kretanjima upravljaju, što je suprotno od ozbiljne historijske analize.

Nova vlast
– ustrojavala se 1990-ih po autoritarnom obrascu;
– provodi "pretvorbu vlasništva" na način koji se s dosta razloga u cjelini može smatrati kriminalnim,
– dozvoljava i potiče ratne zločine,
– provodi agresiju protiv susjedne države Bosne i Hercegovine,
– progoni političke protivnike.

Potrebni su joj ljudi koji će obavljati prljave poslove. Pojavljuje se niz međusobno sukobljenih tajnih službi, povezanim s raznim frakcijama unutar HDZ-a. Formira se "obavještajno podzemlje"; teško je reći gdje država prestaje a mafija počinje. Usred Zagreba, danju, na ulicama i trgovima, događaju se mafijaška ubojstva, a razni obavještajci su upleteni. Obavještajne službe istovremeno masovno prisluškuju novinare... Slično se u isto vrijeme događa u Srbiji.

Mnogi su pisali o tome da je ubojstvo Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora INA-e, zapravo bilo "mafijaško" (posljenji Žarko Puhovski u komentaru Sleeping murder(s), ali godinama i drugi, uključivo bivše političke emigrante - možda one, koji su bili idealisti...), gdje je tajna služba bila upotrebljena da se prikrije korupcija i kriminal visokih dužnosnika (možda Mika Špiljak, možda i Stane Dolanc). Za neposredno izvršenje zločina bili su angažirani kriminalci. Tako da su tu, izgleda, stvorene veze koje su hipertrofirale 1990-ih i bitno utjecale na naše živote, a možda i na globalni tijek povijesti (iako se tu trba čuvati pretjerivanja).

Još jedan element, koji treba imati na umu, bio je da kriminalci nemaju domovinu; postoji puno indicija da su tijekom post-jugoslavenskih ratova hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski i albanski krimanalci često fino surađivali.

U diskusiji na faceboku, jedan je sudionik rekao kako su dobro organiziranoj državi potrebni "državni službenici" koji ubijaju (muče, pale, prijete, ucjenjuju...) po naređenju, kad naredbodavci procijene da postoji "državni razlog" (takve, recimo, u ljubavnom filmu "Love Actually", u ulozi predsjednika britanske vlade, s udivljenjem spominje Hugh Grant) a ne "ubilački luđaci" koje je teško kontrolirati; a i takvih je bilo, izrone "Hitleri iz našeg sokaka" kad su "smutnoe vremya"... Dakako, i najuspješniji kriminalci svakako nisu luđaci, koji ubijaju iz zadovoljstva (ali takve mogu koristiti - kao što to mogu i državni službenici, pa čak i idealisti).

Perković je bio, koliko znamo, jedan od takvih hladnokrvnih državnih službenika (neki, važniji, umrli su u međuvremenu). I svi bi prošlo lišo, da nije tog posebnog slučaja koji se dogodio u Njemačkoj. (Ne treba prejudicirati rezultat mogućeg sudskog procesa; moguće je da Perković zaista ne snosi krivicu za ubojstvo Đurekovića, nego je sve organizirano iz Beograda, kao što je jugoslavenski pa srbijanski obavještajac Božidar Spasić tvrdio 1995.. Ali naravno, možda je Spasić zapravo lagao, da zaštiti bivšeg kolegu, ili naprosto da poveća vlastiti značaj kao dobri državni službenik...)

Tijekom 2000-ih, nakon rušenja Slobodana Miloševića u Srbiji i pod vladama Ivice Račana i Ive Sanadera u Hrvatskoj, taj je podivljali duh ipak uglavnom vraćen u bocu. Obavještajno podzemlje stavljeno je pod kontrolu. Ratne zločince i ulične ubojice smijenili su suptilniji, ali jednako beskrupolozni lopovi. Danas, paralelno sa sapunicom oko suđenja Josipu Perkoviću, u tijeku je suđenje Ivi Sanaderu. Tu Hrvatska ima, barem potencijalno, mogućnost za rasčišćavanje s prošlošću, za koje se u gore linkanom komentaru zalaže Puhovski.

Može li se od povijesti, ipak, ponekad nešto naučiti? Sumnjam; ali možemo bar nešto naučiti o povijesti.

U Hrvatskoj danas nekakve promjene jesu u tijeku. Teško ih je sagledati. Jednom će i ovo danas biti povijest. Ne treba isključiti mogućnost da na kraju to bude promjena na bolje - kao što je, uza sve rezerve, promjena 2000-ih bila na bolje; ali možda doživimo i regresiju.

Oznake: povijest

- 23:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.10.2013., utorak

Meni je tih političara jednostavno dosta (a i onih, koji ih biraju)

Jučer sam napisao na facebooku:

I hate politics T-shirt

Znate, ljudi, meni je najednom naprosto previše ne samo hrvatskih političara, nego možda još i više beskrajnih lamentacija o hrvatskim političarima. Osobito one u stilu "Mi tak dobri a netko nam stalno uvaljuje loše političare".

Jednostavno ću ubuduće sve to preskakat. točka! Kao što preskačem pevaljke cajki.

OK, ajde, možda napravim iznimku za Mirelu Holy, ako stvarno krene s nekom novom strankom kako je najavljivala. Imam dogovor za jedno predavanje o zelenima u Hrvata u prosincu, pa ako bude novosti, da uključim.

Zanimaju me neke politike, ali kako sam kao društveni aktivist s 27 godina staža otišao u penziju (a od političarske aktivnosti odustao krajem 2010.), uopće me više ne zanima da na donošenje političkih odluka utječem.

Dakle, bavit ću se nekim načelnim stvarima iz energetike, ekologije, ekonomije, povijesti, odgoja - razne stvari, koje me zanima. Uvijek netko pročita, netko me čak i pohvali. Meni drago, i to je sve.

Političari se 99% bave političarenjem, tj. samim sobom i svojim igricama moći, utjecaja, položaja, interesa... a možda 1% politikom u pravom smislu riječi, tj. stvarima polisa (općim interesom). A mi gubimo vrijeme prateći njihove igre kao sapunicu.

Kako sam o tome pisao dok sam još bio u drugom filmu (u doba prve studentske blokade fakulteta, prije četiri i pol godine):

Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti!

Pojmu politika traba vratiti njegovo časno značenje: zalaganje za stvar "polisa", za zajednicu - za javno dobro, za opće dobro. Tko se ne bavi politikom u tom smislu, po Aristotelovoj je definiciji - idiot (onaj koji je nesposoban za život u zajednici). (...) Najsmrdljivije je kad sami političari viču "nemojmo politizirati!", jer naime, na taj način žele reći da je bavljenje politikom, i pravo na slasti i masti koje tome slijede, rezervirano za oligarhijsku kastu

Što se pak tiče raje, koja krotko uvijek isponova bira iste - znate, društvo, jednostavno mi vas je dosta.

Ka teoriji univerzalističkog mizantropizma

What I hate more then politics

- 09:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.10.2013., utorak

Ekološka ekonomija i drugo na fb

Na blogu Ekološka ekonomija koji uređujem, objavljeni su svi kratki članci, objavljeni tijekom rujna na istoimenoj fb stranici. Ukupno 49 članaka iz područja energetike, ekonomije, poljoprivrede, bioraznolikosti, društvenih pokreta idr..

Vodim tri bloga, intenzivno objavljujem na fb, ponekad na nekim forumima, stavljam svoje članke na scribd.com. Ako vas slučajno zanimaju informacije o svim mojim objavama na jednom mjestu, lajkajte moju osobnu fbstranicu!

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>