Pregled posta

Perković, Đureković, Tuđman, ustaše, udba...

Ovo što se danas događa oko "Lex Perković" je farsa (dok se ubojstvo Stjepana Đurekovića prije 30 godina može označiti kao tragedija). Kako pisah neki dan, takvim se bedastoćama više neću baviti. Ali dat ću ovdje nekoliko opaski (na osnovu diskusije prije nekoliko dana na facebooku) s gledišta povjesničara, o kontekstu nekadašnjih događaja: borbi jugoslavenskih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije 1945.-1990..

Ovo su samo oprezna promišljanja, uz punu svjest o tome koliko su nepouzdane sve informacije do kojih možemo doći, kad se radi o konkretnijim detaljima ubojstva Stjepana Đurekovića i brojnim drugim spornim zbivanjima. Dokumenata često uopće nema, a kad ih ima, ne možemo znati jesu li autentični. Mogli su biti krivotvoreni u bilo kojem trenutku od događaja koji opisuju do danas, od raznih ljudi i iz raznih motiva.

Što se pak raznih objavljenih svjedočenja tiče, čak i ako se govori o bezazlenim događajima iz prošlosti, svjedoci nisu pouzdani. Ljudi se ponekad pozivaju na svjedoke u stilu "pričao mi moj dida, a on je bio tamo i sve zna!", kao da je samorazumljivo da je dida pričao istinu, punu istinu i samo istinu. Stroži znanstveni proučavatelji povijesti uopće se ne obaziru na svjedočenja, nego vjeruju samo dokumentima (uz provjeru vjerodostojnosti kao ključni dio povjesničarevog rada).

Svjedoci mogu griješiti
– jer su u vrijeme događaja imali pogrešne informacije,
– jer su imali samo djelomični uvid pa ga automatski dopunjavali pretpostavkama (pa nakon nekog vremena ni sami ne razlikuju što je znanje a što pretpostavka),
– jer ih pamćenje vara (svatko zna te primjere kad mislite "mogao/mogla bih se zakleti da je tako bilo", a objektivni dokazi pokažu da se varate),
– jer prepričavajući nesvjesno uljepšavaju svoju ulogu u događajima, žele cijelu priču učiniti dramatičnijom ili značajnijom isl.; te
– jer iskrivljavaju svjesno, tako da nešto preuveličavaju, nešto umanjuju, nešto prešućuju a nešto dodaju.

Te, konačno, mogu i otvoreno, svjesno lagati i davati posve pogrešne informacije, jer ne samo da su tada imali neki posebni interes da stvarnost pokažu drugačijom, nego ga imaju i sada. A u ovakvim slučajevima to je neminovno. Plasiranje pogrešnih obavijesti i podmetanje krivih dokaza dio je obavještajnog posla. Netko to može raditi i danas da obrani sebe od optužbi, netko da optuži drugog, netko iz puke navike. Netko tko je bio suradnik jugoslavenski tajnih službi (ili nekih drugih) vjerojatno je kao jednu od svojih zadaća imao optuživati druge da su suradnici. (Često se u napisima termin "UDB-a", koji je ukinut sredinom 1960-ih, koristi kao sinonim za sve jugoslavenske tajne službe, pa ću ga tako i u daljem tekstu ponekad koristiti.)

(Za primjer, jedna kontroverza za koju je teško vjerovati da će ikada biti razriješena: Miro Barešić, ubojica ambasadora Rolovića 1971., poginuo je pod sumnjivim okolnostima 1991.. O tome je bivši emigrant Nikola Majstrović 1990-ih snimio film, koji je izazvao dalje polemike.)

Pokušat ću ipak ocrtati opći okvir zbivanja iz 1980-ih, koliko ga, kao potpuni laik (ali s nekom historijskom sviješću) mogu razumijeti. Samo okvir, ne ulazeći u točnost pojedinosti.

Nema nikakve sumnje da je 1980-ih godina, kao i ranije među hrvatskom (kao i srpskom) političkom emigracijom bilo onih, koji su surađivali s jugoslavenskim tajnim službama, koje su ih nadgledale. (Za Gojka Šuška se npr. početkom 1990-ih to često spominjalo kao notorno.) Neki su to mogli raditi za novac, neki da izbjegnu optužbe za pravi a ne politički kriminal zbog kojeg su mogli doći na listu Interpola (tajne službe koriste se običnim kriminalcima za prljave poslove, a ilegalni borci posežu za nezakonitim sredstvima da bi se financirali), neki jer su na razne načine bili ucjenjeni, neki jer im je bilo dosta emigrantskih jada i željeli su zaraditi oprost... Neki su bili dvojni ili trojni agenti, neki su mijenjali stranu... U građanskim ratovima, takvih zbivanja uvijek ima. A pritom su također postojali i sukobi među emigrantskim grupama, zbog politike, osobnih zavada, raznih interesa.

Još 1945.-1946, u operaciji "Gvardijan", jugoslavenske tajne službe su pokazale da su učinkovite. I tijekom slijedećih 40-ak godina, postoji mnogo dokaza da su neprijateljsku emigraciju uglavnom uspješno držale pod nadzorom, pa i kontrolom.

Njihov cilj bili su
– prvo izbjegli ustaški (i četnički) vođe, zatim
– oni koji su organizirali terorističke akcije (ubojstvo veleposlanika Rolovića u Švedskoj 1971., ubacivanje Bugojanske grupe 1972, bomba koja je eksplodirala u jednom beogradskom kinu, otmica jednog švedskog aviona idr.; otmica američkoga aviona, koju je organizirao Zvonko Bušić, bila je jedna u nizu sličnih akcija),
– oni koji su surađivali s tajnim službama drugih država, kao i
– oni koji su odbacivali teror a bili politički opasni (npr. Bruno Bušić).

Danas se redovno navodi samo ovo posljednje, s implikacijom, da su sve žrtve među hrvatskom političkom emigracijom bile nevine žrtve terora jednog totalitarnoga režima. Ali žrtve su itekako padale i na drugoj strani (slično kao što je tadašnji KNOJ 1945.-1950. imao velike žrtve u borbi protiv "križarskih" i četničkih grupa). Bio je to prljavi, podzemni, globalni rat između tajne službe jedne države i ilegalne organizacije koja se bori protiv te države, nešto što se i danas događa u svijetu ("Rat protiv terorizma"), što se događalo i onda (vidjeti film Stevena Spielberga "München" o ratu između Izraela i Palestinaca). Potonji mogu biti označeni kao teroristi (ili banditi isl.), ili kao plemeniti borci za slobodu (dilema unijeta i u naslov filma o Hrvatskoj emigraciji, koji je spomenuti Nikola Majstrović snimio u Švedskoj 1980-ih i bio prikazan na tamošnjoj televiziji) , ovisno o političkome stavu.

Emigranti su znali da među njima ima prodanih, ucjenjenih i ubačenih, ali nikad nisu mogli biti sigurni koji su to i međusobno su se optuživali. To je počelo već nakon otkrića spomenute operacije "Gvardijan" i nikad nije prestalo. Nakon uspostave Republike Hrvatske međusobna optuživanja su se nastavila (često smo im svjedočili u medijima 1990-ih) te među još živima traju i danas. Mislim da nikad nećemo moći sigurno rasčistiti mnoge tajne, jer kako rekoh, za to pouzdanih pismenih dokaza naprosto nema; ne možemo se nadati da će nakon 70 ili koliko već godina biti nađeni u nekoj arhivi.

Međutim, izgleda da se negdje nakon sredine 1980-ih struktura odnosa među zaraćenim stranama počela mijenjati. Izgleda da neki koji su radili u jugoslavenskim obavještajnim službama počinju naslućivati mogućnost raspada Jugoslavije (npr. mnogima se, uključivo i iskrene jugoslavenske patriote, nimalo nije sviđao uspon Miloševića). Oni se sad počinju pripramati, igrajući – što valjda nije čudno za obavještajce – dvije ili tri igre paralelno.

Njihovi doušnici među emigracijom sada im postaju suradnici, s mišlju da će im možda jednom postati naredbodavci. Pričalo se npr. puno o tome kako je Franjo Tuđman dobio putovnicu kad je Marko Veselica i Vlado Gotovac nisu mogli dobiti, putovao u inozemstvo i sastajao se s emigrantima; jugoslavenske obavještajne službe su to morale znati, ali nisu preduzele nšta da to spriječe niti da kasnije bude sankcioniran.

Spomije se i njegovo tajno putovanje u Švedsku i Njemačku još 1977.. Neki tvrde da je to bilo samo jedno u nizu i da je Udba, ili bar jedna moćna grupacija unutar nje, znala pa i organizirala sve. Vidi o tome Svjedočenje Branka Salaja na blogu Željka Peratovića 2006. i diskusiju koja je uslijedila, kao i nastavak diskusije na pollitika.com 2007.

Gledajući opreznim okom povjesničara, ne možemo suditi što se događalo 1970-ih. Ali izgleda vrlo vjerojatno da se zaista događao spomenuti pomak odnosa tijekom druge polovice 1980-ih. Salaj tvrdi da su spomenuto putovanje 1977. uspjeli organizirati bez znanja Udbe (koja je bila moćna, ali ne i sveznajuća) i da tada nije postojala neka »matrica nevidljivih veza i vektora«; ali implicira da je mogla nastati kasnije. Možda je i ranije postojalo sjeme, koje je sad počelo klijati.

Kako god bilo, vremena su se počela mijenjati. Odnos se promijenio. Vjerni službenici Službe državne bezbednosti sad su počeli igrati samostalnu igru, s drugačijim ciljevima. Čak i ako je njihova uloga bila vrlo velika, iz toga je pogrešno zaključivati da je Udba dovela Tuđmana na čelo Hrvatske, pa čak i da i danas faktički vlada Hrvatskom (i Srbijom također). Ti su ljudi bili udbaši, službenici Jugoslavije - ali su to prestali biti.

Slijedeća postavka, koju možemo kao plauzibilnu, u tom kontekstu, iznijeti: kad nastanu takve nesigurne situacije, s obje strane, lakše će se prilagođavati i međusobno sporazumijevati oni koji su cinični, bez načela, bez skrupula, krimalci ili profesionalci, tipovi iz "polusvijeta", nego idealisti i dogmati (bilo da se bore za Hrvatsku ili za Jugoslaviju, za naciju ili za klasu idr.). Nastupajuće "smutnoe vremya", koje kulminira krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, povoljnije za one prve. (Doduše, i idealisti ponekad promijene ideale i stranu. Dvojica sudionika ustaškoga napada na žandarsku stanicu u Brušanima 1932., što je pretjerano nazvano "Velebitskim ustankom", kasnije su bili partizani. Situaciju komplicira i to, što oni koji su spremni ubijati iz ideala, kao što su mnogi ustaše i komuniste bili, mogu biti opasniji od onih koji to čine iz koristoljublja; ne uvijek, ali moguće je.)

Godine 1990. zaista dolazi do preokreta i ustrojava se nova vlast u Hrvatskoj, koja je još dio SFRJ. Prijeti opasnost od Srbije i JNA. Nova vlast pred velikim je izazovom, neprijatelj je nadmoćan. Mora tražiti saveznike i ne može sebi dozvoliti luksuz da odbija pomoć. (Opet, imajmo na umu da je ovo vrlo gruba skica općih odnosa!) Pojavljuje se "državni razlog", koji je ispred morala. U preokretu koji se događa, kad se u nepovoljnim okolnostima moraju graditi nove državne institucije, nova vlast ima interes privići jedan dio neprijateljskih obavještajaca na svoju stranu, da se bore protiv svojih dotadanjih kolega. Ovo stoji, kao obilježje situacije, čak i ako se pretjeruje s gore spomenutim ranijim vezama špijuna i špijuniranih, čak i ako je taj pomak tijekom druge polovice 1980-ih zapravo bio marginalan.

Razumljivo je, da oni koji mijenjaju stranu traže garancije da neće biti progonjeni za ono, što su činili ranije. Razumljivo je i da im nova vlast to obeća, čak i ako novi vlastodršci nemaju interes neke stvari zataškaju (a bar neki, vrlo vjerojatno, imali su kosture u svojim ormarima).

To je tako. Takva je situacija. Na stranu gorki osjećaji i moralne pritužbe i brojni drugi aspekti tadašnjih zbivanja, takve su bile okolnosti koje su diktirale odluke. Da sam se kojim slučajem tada našao negdje u vrhu vlasti, izabravši praktičnu politiku umjesto moraliziranja, ne vidim kako bih mogao donijeti drugačiju odluku i reći »ne, dečki, ne zanimate nas, lijepo nastavite raditi za neprijatelje!«

Povijest je krvava kupka, i ako je želimo shvatiti, moramo prigušiti vlastito moralno zgražanje. (Naravno, posve je drugačije kad razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti!) Nije zabranjeno iznijeti svoj stav i moralnu prosudbu o osobama i djelima iz prošlosti, ali dva dijela, shvaćanje i suđenje, moraju biti jasno razlučena.

A onda tek, tijekom 1990-ih, dolaze mnoge svinjarije koje se na raznim nivoima događaju u to doba, u Hrvatskoj, BiH i drugdje. Bivši udbaši su uvijek tu negdje, dio slike. Pretjerano je (izraz pretjeranoga straha, što je bio jedan od zadataka Udbe, kako je nedavno lucidno zamijetio Miljenko Jergović: Tuđman je Josipa Perkovića prigrlio isključivo zato što je Perković znao kako u građanima održavati strah) na osnovu toga zaključivati kako su oni zapravo svuda bili (i dapače još jesu) pravi gospodari. (Kao što npr. globalni teoretičari zavjere, kad god naiđu da je neki član bankarske porodice Rothschild negdje prisutan, da Rothschildi zapravo sve kontroliraju.) Pogotovo je teško zamislivo da su oni i danas organizirani kao neka tajna organizacija s mračnim ciljevima rušenja Hrvatske, obnove Jugoslavije isl.; to bi zapravo pretpostavljalo, da se radi o idealistima, nevjerojatno ustrajnim i sposobnim. Takva pretpostavka ide u red "teorija zavjere", koje uvijek pretpostavljaju postojanje tajanstvenih organizacija i skrivenih ciljeva, koje nisu objašnjive kao rezultat povijesnih kretanja nego tim kretanjima upravljaju, što je suprotno od ozbiljne historijske analize.

Nova vlast
– ustrojavala se 1990-ih po autoritarnom obrascu;
– provodi "pretvorbu vlasništva" na način koji se s dosta razloga u cjelini može smatrati kriminalnim,
– dozvoljava i potiče ratne zločine,
– provodi agresiju protiv susjedne države Bosne i Hercegovine,
– progoni političke protivnike.

Potrebni su joj ljudi koji će obavljati prljave poslove. Pojavljuje se niz međusobno sukobljenih tajnih službi, povezanim s raznim frakcijama unutar HDZ-a. Formira se "obavještajno podzemlje"; teško je reći gdje država prestaje a mafija počinje. Usred Zagreba, danju, na ulicama i trgovima, događaju se mafijaška ubojstva, a razni obavještajci su upleteni. Obavještajne službe istovremeno masovno prisluškuju novinare... Slično se u isto vrijeme događa u Srbiji.

Mnogi su pisali o tome da je ubojstvo Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora INA-e, zapravo bilo "mafijaško" (posljenji Žarko Puhovski u komentaru Sleeping murder(s), ali godinama i drugi, uključivo bivše političke emigrante - možda one, koji su bili idealisti...), gdje je tajna služba bila upotrebljena da se prikrije korupcija i kriminal visokih dužnosnika (možda Mika Špiljak, možda i Stane Dolanc). Za neposredno izvršenje zločina bili su angažirani kriminalci. Tako da su tu, izgleda, stvorene veze koje su hipertrofirale 1990-ih i bitno utjecale na naše živote, a možda i na globalni tijek povijesti (iako se tu trba čuvati pretjerivanja).

Još jedan element, koji treba imati na umu, bio je da kriminalci nemaju domovinu; postoji puno indicija da su tijekom post-jugoslavenskih ratova hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski i albanski krimanalci često fino surađivali.

U diskusiji na faceboku, jedan je sudionik rekao kako su dobro organiziranoj državi potrebni "državni službenici" koji ubijaju (muče, pale, prijete, ucjenjuju...) po naređenju, kad naredbodavci procijene da postoji "državni razlog" (takve, recimo, u ljubavnom filmu "Love Actually", u ulozi predsjednika britanske vlade, s udivljenjem spominje Hugh Grant) a ne "ubilački luđaci" koje je teško kontrolirati; a i takvih je bilo, izrone "Hitleri iz našeg sokaka" kad su "smutnoe vremya"... Dakako, i najuspješniji kriminalci svakako nisu luđaci, koji ubijaju iz zadovoljstva (ali takve mogu koristiti - kao što to mogu i državni službenici, pa čak i idealisti).

Perković je bio, koliko znamo, jedan od takvih hladnokrvnih državnih službenika (neki, važniji, umrli su u međuvremenu). I svi bi prošlo lišo, da nije tog posebnog slučaja koji se dogodio u Njemačkoj. (Ne treba prejudicirati rezultat mogućeg sudskog procesa; moguće je da Perković zaista ne snosi krivicu za ubojstvo Đurekovića, nego je sve organizirano iz Beograda, kao što je jugoslavenski pa srbijanski obavještajac Božidar Spasić tvrdio 1995.. Ali naravno, možda je Spasić zapravo lagao, da zaštiti bivšeg kolegu, ili naprosto da poveća vlastiti značaj kao dobri državni službenik...)

Tijekom 2000-ih, nakon rušenja Slobodana Miloševića u Srbiji i pod vladama Ivice Račana i Ive Sanadera u Hrvatskoj, taj je podivljali duh ipak uglavnom vraćen u bocu. Obavještajno podzemlje stavljeno je pod kontrolu. Ratne zločince i ulične ubojice smijenili su suptilniji, ali jednako beskrupolozni lopovi. Danas, paralelno sa sapunicom oko suđenja Josipu Perkoviću, u tijeku je suđenje Ivi Sanaderu. Tu Hrvatska ima, barem potencijalno, mogućnost za rasčišćavanje s prošlošću, za koje se u gore linkanom komentaru zalaže Puhovski.

Može li se od povijesti, ipak, ponekad nešto naučiti? Sumnjam; ali možemo bar nešto naučiti o povijesti.

U Hrvatskoj danas nekakve promjene jesu u tijeku. Teško ih je sagledati. Jednom će i ovo danas biti povijest. Ne treba isključiti mogućnost da na kraju to bude promjena na bolje - kao što je, uza sve rezerve, promjena 2000-ih bila na bolje; ali možda doživimo i regresiju.

Post je objavljen 09.10.2013. u 23:59 sati.