Marketing
Neke opaske o bezuvjetnom temeljnom dohotku
Prije mjesec dana, objavio sam poziv Potpišite eu inicijativu za bezuvjetni temeljni dohodak!. Koga tema zanima, molim da pogleda tamo za niz korisnih poveznica na razne dalje informacije.
Stalno ima zanimljivih novosti o ovoj inicijativi i diskusijama. Ako vas zanima stalno biti u tijeku, najbolje je pratiti facebok stranicu "Temeljni dohodak Hrvatska".
Posebno preporučam za čitanje: Miroslav Ambruš Kiš: "TJEDAN POLEMIKA O BEZUVJETNOM OSOBNOM DOHOTKU
JEST, TAKVO ŠTO JE MOGUĆE!" promotorima ideje da je službeno predoče u Europskoj komisiji i Europskom parlamentu, obavežimo EK da se o tome izjasni.
Neka moja razmišljanja razvijena u diskusijama.
Načelno pitanje ili kvantitativno?
Neki tvrde da je ideja načelno nemoguća. KJTV, nije tako. Razmotrimo slijedeći prijedlog: Država bi trebala svakom građaninu (uključujući djecu, za koje novac dobivaju staratelji) godišnje isplatiti određenu sumu, redovno i bezuvjetno, za pokrivanje (barem dijela) životnih potreba.
Je li to NAČELNO neostvarivo? Je li očito pogrešno? Mislim da nije. Recimo da kažem: "predlažem da ta suma bude 100 kuna godišnje". Vjerujem da će se svi složiti kako to ne bi značilo nikakav posebni udar na državni proračun (oko 450 milijuna kuna - ovisno uračunavamo li i građane koji nemaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj).
Načelno svakako nije nemoguće. U odnosu na razne složene oblike socijalne pomoći, takav bi sustav svakako imao prednost jednostavnosti, transparentnosti, eliminiranja mogućih manipulacija. Zaista, kako gore Ivo navodi, to jest razlog da neki ljudi, koji inače nisu ljevičari nego ekonomski liberali ili libertarijanci, podržavaju inicijativu.
Legitimno pitanje za raspravu jest: gdje je granica, kod koje stvar postaje problematična*
Isplaćivanje rente svim građanima: slučaj Aljaske
Iz kojih bi se izvora moglo to isplaćivati? Razmišljajući o temeljnim polit-ekonomskim kategorijama izvora dohodaka, prvo što mi pada napamet: iz rente. Ne dakle iz poduzetničke dobiti, jer tu imamo očiti problem da ona može biti i negativna. Rudna bogatstva su vlasništvo države i ona za to ubire rane prihode u obliku rente. Mogli bismo proglasiti, za početak (onih 100 kn/god. i više), da su vlasnici, ravnopravno, svi građani RH, te im u to ime, kao rentu, treba svaki mjesec isplatiti određenu sumu (umjesto da, kao danas, država to koristi za razne druge svrhe). Upravljanje tim dobrima ne mora se mijenjati (pravo vlasništva i pravo upravljanja različite su kategorije).
Mislite li da je to načelno neostvarivo? Koliko shvaćam, to je napravila država Aljaska, pod imenom Permanent Fund Dividend. Prošle je godine svaki građanin te države dobio 900 USD.
Osnovna dilema: bi li ljudi prestali raditi?
Iz obrazloženja Europske građanske inicijative - brojeve sam dodao ja, za lakšu diskusiju; "S" za "Stav".
S1:
Kraj tolikih tehnoloških postignuća nitko ne smije biti gladan, žedan, bez krova na glavom, bez sredstava za zadovoljenje najosnovnijih životnih potreba, bez nade i prepun straha za budućnost sebe i vlastite obitelji.
S2:
Društvo već proizvodi dovoljno vrijednosti za sve, ali ta je vrijednost neravnomjerno raspoređena.
S3:
Ako svaki građanin mjesečno prima temeljni dohodak slično kao što danas umirovljenici primaju mirovinu i nezaposleni naknadu s burze, to znači da će svatko imati dovoljno da kupi hranu, piće, plati režije i stanovanje, odjeću i obuću.
S4:
Sve povrh toga financirat ćemo tako što ćemo sami stvarati poslove kao poduzetnici ili tražiti zaposlenje kod poslodavaca
Većina će se vjerujem složiti da je cilj S1 bar u načelu poželjan. Neki će međutim argumentirati da to u načelu nije moguće, pa čak ni poželjno, jer mora postojati poticaj ljudima da rade, a dio toga poticaja jest i uvijek će biti i strah.
To je povezano sa S4, što je mislim najvažnija za promišljanje zamjerka inicijativi: naime, ako svi imaju garantirani dohodak, javlja se posve opravdani strah da velik broj ljudi jednostavno neće biti zainteresiran da bilo što radi, proizvodi, pridonosi, pa će se dogoditi da će proizvodnja naglo pasti, doći će do nestašica, posljedično inflacije i kontraefekta - na kraju, cilj iz S1 neće biti postignuti. (Takav tip prigovora navodio se i za naknade nezaposlenima i druge oblike socijalne pomoći, koja je u nekim visokorazvijenim državama vrlo visoka.)
Izvjestan broj neradnika sigurno se može tolerirati, takvih uvijek ima i nekako se snađu da žive na račun drugih (ja sam takav), ali ovom inicijativom broj bi porastao preko održive granice. Imamo dakle opet kvantitativan, ne načelni problem.
To je ozbiljna primjedba i treba se njome baviti. Promotori inicijative tvrde, pozivajući se na neke eksperimentalne primjere (jedan gradić u Kanadi, jedna pokrajina u Namibiji i razno drugo) da učinak ne bi bio takav, da bi ljudi radili otprilike kao i sad, težeći dodatnom dohotku. Vrijedilo bi, vjerojatno, nastaviti s eksperimentima.
Post je objavljen 27.10.2013. u 07:19 sati.