Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 30.09.2014.
30. IX. 2014.
Naletih na ovu pjesmu nakon nekoliko godina,
i zvuči još bolje, intenzivnije, arhaičnije,
evokativno na nešto literarno predromantičarsko, XVIII-stoljetno, hogarthovsko
uvijek je impresivna ta sinestetičnost, efekt koji po tijelo luči infuziranje literarnog, pripovjednog elementa u glazbu
što je tako rijetko u moru banalije od koje nisu nedužni ni oni najveći,
koji su se trsili izražavati strujom svijesti, dadom, semantičkim besmislom koji je trebao valjda dočarati modernitet,
njegove strahove, opsesije, slabosti.
Zamamno privlači koncept pripovijedanja u zadnje vrijeme, drevnost, prethistoričnost samog čina i
utjecaj na psihologiju. Pripovijest dotiče neki zajednički ljudski opisnik, nateže strune, napinje čovjeka.
Intimnost, impresija kao narativni alat imaju možda početnu neku autorsku snagu, autentičnost, ali kao indigo kopija, njihova svojstva progresivno blijede, ne uspijevaju nikad doseći sirovost, snagu arhetipa, neuništivost.
***
Danas, zadnji dan rujna dviječetrnaeste, jedan je dan bez magle, bez kiše, bez studeni koju skelet usisava kroz potplate,
dan pješčanog sunca, i njihajućih dugih žutih vlati
u tegli zemlje koja se nikad ne zalijeva.
ponedjeljak, 29.09.2014.
29. IX. 2014.
magla se u ova gotovolistopadna jutra diže dramatično polako kao
s gotske mizanscene, uz slutnju gavrana, urne, krvavih noktiju, obrisa vrbe, epitafa u distihu i
sušičava kašlja iza humka,
ali - avaj! -
oko pola jedanaest
otkriva tek radnika na cesti s paletarcem i
prozaični čemer istočnoindustrijskog dijela grada, koji nikada nije vidio bolje dane.
utpuhujem uvija se gust dim, napol promrznut, bistrih očiju, zakopčan do brade
nozdrve nježno draška mučnoslatkast vonj postindustrijskog otpada koji impregnira jutro
baba gura bebu uz rubnik ceste, huče po njoj teretnjaci
život!
u fugama popločane terase bujaju listići, niče neko bilje
nedjelja, 28.09.2014.
28. IX. 2014.
Nakon višegodišnjeg razmatranja tog općeg perceptivnog poremećaja gdje
svi smo glavni likovi u priči o svom životu,
što i goni sve naše motivacije,
neobično je (neprirodno?) iskošenje po perspektivu znati da si istovremeno i sporedni lik
u priči o nečijem tuđem.
gdje je tu onda fokalnost? koja je uloga relevantnija? tko to uopće određuje? does ego really care?
***
Neutaživu (?) glad tušio sam danas švedskim okruglicama, kupovao kartonske kutije i šalice i rolu crtaćeg papira, i gluposti, sve same gluposti,
i hodao i smijao sam se, cijelo jutro i popodne
i love my uneventful life.
i love her.
27.IX.2014.
U Billi, kod mesnice, podne i po:
(snažna baba u džemperu, grubljeg lica, loše trajne): Vratine bi trebali!
(mesar): Nemamo nažalost.
(baba): Kako nema? Stalno reklamirate, ... mi smo iz Like došli danas samo po to!
(mesar) (sažalno): Au.
(baba): Da, eto da znate samo. Iz Like smo došli samo zbog vratine koju reklamirate.
(mesar): Stvarno mi je žao, da nešto mogu ...
(baba): Možete, možete, nađite negdje vratine, mi smo iz Like došli ovamo samo po to
(mesar): Stvarno nemamo više gospođo, ni gram...
(muž babe, kojem je neugodno, prilazi): Rekao je da nema, ajmo...
(baba): Iz Like! ...
***
Na dječjem rođendanu jeo sam prikladan spread i igrao se s ksilofon-keytarom koji sam joj kupio i nekim
hibridom između slona i lota 6/45 s lopticama koje nošene stupom zraka iskaču na vrhu,
primijetio sam da bih se s time mogao igrati satima, stavljajući loptice na jednu rupu, hvatajući ih kao Suzana Mančić odozgo
kad sam odlazio, čučnuo sam pored malog djeteta da je pozdravim, a malo je dijete prislonilo svoje čelo na moje, i držalo tako dugo, a onda još
i ugnjezdilo nakratko glavu uz moj vrat, kao da se želi uvući u školjku, i
zabalavilo me obilno po ruci, što me sve
prilično raznježilo i
učinilo ponosnim
***
U gradu sve vrvi od ljudi, piva, housea, mesa, dima.
Sjeo sam na piće i osjećao da još nisam saživio,
da mi je nutarnje nešto sve razapeto između prethodne i iduće faze,
da ne zadovoljavaju u potpunosti stari obrasci
da još pomalo žuljaju predstojeći
sve je nekako kvantno, i postoji i nepostoji
***
Kebab je čak i malo bolji u tortilli nego u lepinji, jer manje kruha lakše sjeda na želudac.
Danas sam cijeli dan gladan.
***
petak, 26.09.2014.
26. IX. 2014.
Da ne zaspem na današnjem sastanku
kao u toplo govno,
jednome od onih koji nalikuju noćnoj mori iz koje se ne da trznuti,
gdje se oči olovno sklapaju a slika odmućuje i
sva je snaga uma i tijela fokusirana samo da kapke drži rastvorenima, da leđa održi uspravnima, ukrućenima a
pogled fokusiran
jednome od onih koje najčešće vode sebeljubivi, docirajući glasovi koji vazda objašnjavaju gledajući sugovornika dignutih obrva,
kao da se čude njegovu neznanju i koji
neprestance vraćaju diskusiju na prethodnu točku jer - po njihovu mišljenju - nisu bili dobro shvaćeni, problematiku nisu dovoljno dobro ilustrirali
jednome od onih čije su teme toliko neuhvatljive, konkretno danas ili sutra neaplikabilne da mozak naprosto odbija sudjelovati i time se zamarati,
i trne, gasi se, gasi, gasi
mislio sam na seks
u svim oblicima,
s raznim uzvanicima
bilo je to jedino što je moglo pomoći, i
jedva da je pomoglo.
na prelasku kasnije preko Jadranskog mosta, taman na njegovoj polovici, opet su stajali oni čudaci s ribičkim štapovima,
koji pecaju nasred rijeke,
leđa okrenutih četverotračnoj prometnici koja ne huči nego tutnji samo desetak centimetara iza njihove šije
kakva je to meditativna aktivnost?
kakva je od toga korist kad čak ni eventualni ulov ne možeš jesti?
koji je tim ljudima kurac?
četvrtak, 25.09.2014.
25. IX. 2014.
kiša,
nemir misli,
razdraženost nerva,
trosatna dosada
zalio me auto po svijelim hlačama
kako glup dan
kako uobičajen
koliko je preporučljivo uopće svakodnevno bilježenje, pažnja na pojedini dan?
i najljepše su stvari - zavodljive recimo guste trepavice na krasnome licu - na mikroskopski pogled
debla iz čijeg korijenja, iz samog našeg mesa
vrve čudovišne gnjide,
sve je ružno toliko izbliza, kristalno gledano, Gullivera su grozili obrazi puni kratera od pora u Brobdingnagu,
svaki je dan pojedinačno u životu nakupina gnjileži, lošeg raspoloženja, nekog irelevantnog poraza i
ona žena u mom uredu nikada za 15-ak-20 godina neće svojoj odrasloj krasnoj možda kćeri a ni samoj sebi htjeti priznati
uopće se možda sjetiti
da je dvajspetog rujna četrnaeste u dva i nešto popodne, sjedeći na rubu
živčanog sloma vikala mužu na telefon da nikad nije htjela to drugo dijete i da joj je svega previše i da više ne može bez sna i s toliko toga, toliko toga,
prije nego je bez riječi u suzama izletila van i negdje drugdje
treba imati snage, mudrosti i dalekovidnosti
za odmutiti pogled, za
biti kratkovidan
srijeda, 24.09.2014.
24. IX. 2014.
Kad zbog raznih razloga pokušavam brisati suvišno od kilograma filmova i TV serija iz svog abakusa,
a jedan od tih razloga - ograničen virtualni prostor - mori me u zadnje vrijeme,
svaki put iznova lovi me neka panična misao:
osuđen na kaos kablovske televizije za koju sam davno ostao bez živaca, elementarne energije,
nije li šteta brisati onda svo ovo dosad nakupljeno a nepogledano blago, koje je i nakupljeno sa željom i razlogom, jer odgovara senzibilitetima, bez obzira što je dosad nepogledano, zbog čiste
geometrijske progresije nakupljanja i manjka koncentracije u baš svakome danu,
nije li šteta?",
crne hlače opet postati moguć izbor, dobrodošlo stilsko poboljšanje,
jedino što se od nenošene garderobe nešto lakše odvajam
dok od pomisli na neželjen, nagli gubitak anestetika (je li ovo ovisnost? je li? je li uistinu?) lovi nešto jača zabrinutost,
a onda,
budući da stanuju u susjedstvu,
javljaju se netom i raznorazne
apokaliptične misli o naglom nekakvom EMP-ičnom i bespovratnom globalnom gubitku električne energije i svijetu koji se dalje oblikuje bez nje,
gdje su mogućnosti zabave - osim pljačke, paleža i lova na ljude - nešto ograničenije,
i gdje ostaje samo kakva knjiga, navečer nakon lova, uz svjetlost lojanice,
ili tiha popijevka uz gitaru,
ništa glasno,
da se ne dozovu kanibali na dvoglasje...
Iste večeri, u pola deset
Maloprije sam na balkonu ubio stršljena veličine ljudskog dlana,
raspljeskavši ga po okviru prozora lipanjskim brojem časopisa Marie Claire.
Deset minuta sam ga uvjeravao da ode, da moram zapaliti španjulet, da
ovaj balkon nije dovoljno velik za nas obojicu...
Uzalud.
Stršljen je iza sebe ostavio obilnu žućkastu žlundru od
koje mi je malo mučno.
...I'm a regular survivalist...
utorak, 23.09.2014.
23. IX. 2014.
Danas, izolirajući slušalicama ljudski razgovor i ljude nečim mekanim što smiruje i što
udaljava najviše moguće
poželio sam, po šezdesethiljaditi put u životu, da je oko mene 1964-a...
Bez obzira na sve, i ideološke sukobe, i neurozu oko Bombe, i dvojbene općedruštvene vrijednosti, i poliester čarape, i to
što su žice na gitarama pucale mnogo lakše nego danas.
S druge strane, uzevši kako brzo tjedni i mjeseci prolaze dok buljim u pupak, i da sam prekjučer imao 31 a danas 37,
sva je prilika da bi prohujala u tri treptaja i 1964-a dok bih ja možda snatrio o 1927-oj,
and I'd be none the smarter, none the better...
Mizantropija je u prvi dan jeseni lakša nakon plivanja, makar i u juhi od ljudi u pretrpanome bazenu,
i koža je prozračnija a stanice zdravije umornije.
Dok sam ispustio iz ruku hladnu piletinu od jučer, pljesnula mi je kap hladnog ulja od pečenja u desno oko.
Osjećam je još uvijek, kao mutnilo i kao prst u oku,
i razmišljam na koji će se način apsorbirati.
Spoznaja dana: Chicken grease eyeballing.
ponedjeljak, 22.09.2014.
22. IX. 2014.
Još ne znam što će današnji dan donijeti;
on za sad djeluje sasma u redu.
Buci ljudi iz susjednih ureda usprkos,
Plovim u opuštajućem eteru samoće i ugodne besciljnosti, uz tek
natruhu svrhe, koja udaljuje
negativne misli.
Ne žudim za ljudskim kontaktom,
ali on danas ipak ne uznemiruje.
Danas je jedan od onih dana kada mogu hodati uspravno i zagledati u oči, neopterećen intruzijom.
Vani, kapa pa lije kiša.
Vani, na napuštenim tračnicama obraslima u travu, netko je ostavio crnog konjića za ljuljanje s bijelom grivom, koji sada kisne.
U trenucima kada je posao isprekidan ili ponekad kao uvod u dan,
dok normalniji ispijaju kave i smiju se vikendu,
ja čitam po nekoliko stranica, a danas
po neki već put opet Huxleyev Kontrapunkt i
razmišljam zašto me onoliko dojmio u adolescentskim godinama.
Možda jer opisuje ljude i njihovo međusobno općenje,
ali na artificijelniji, atrikuliraniji način,
uz nužni biografski kroki,
što je uvijek ugodno jer je neprirodno i olakšava katalogiziranje.
Roman je obiman, pleasantly so, i više ne izaziva oduševljenje niti širi uzak um, ali literatura ionako to više ne čini nakon neke granice.
Literatura umiruje.
nekoliko sati kasnije
Povinujem se (uza svu volju), naprosto gubim u vremenskim uvjetima kao najkrhkija biljka,
jedna od onih preosjetljivih za postojanje - nagovještaj sunca i toplota me uvode u dan mirno, uljevito,
a onda nagli pad temperature i kišna zavjesa koja moči tanku košulju, od koje podrhtava koža i stišću sljepoočnice, i potpuno nestajem u crnilu i očajnom bijesu, u nervnoj slabosti, toliko da bježim,
i onda opet premaz oklijevajućeg mira čim se sasuši dan, čim se razgrne nebo, makar za trun...
kuga meteoropatije, davež XXI. stoljeća
to toliko
prokleto
smara
nedjelja, 21.09.2014.
21. IX. 2014.
Kakva krasna ljetna večer! dvadesetiprvog devetog, kada mrak već pada rano i odjednom, dok je čovjek zabavljen ukucavanjem PIN-a na blagajni trgovine
u koju je ušao da u nedjelju navečer kupi apsolutno neophodne potrepštine poput
jogurta s okusom kivija.
Dan je prošao prebrzo i još nemam osjet gdje su nestali sati između onog prebijeno umornog
ležanja na šljunku jezera u pola dva popodne, ugodnog prženja gole kože
tako utješnog mučnini dugog spavanja uprkos, tako balzamičnog
nakon svih uredskih smrzavanja
i ovog sad večernjeg ljetnog trenutka, kroz koji ljudi hodaju - a ulice susjedstva su ih pune - u kratkoj odjeći, bosi, u sandalama,
neobično je dezorijentiran um, kojemu je prošlo gotovo cijelo jedno godišnje doba, koji već bezmalo iščekuje snijeg,
ovom milosti, ovom ugodom
koja trajat će
but for a moment,
niti do sutra
na izlasku iz bazena, u hodniku, sreo sam davnašnju kolegicu s kojom sam godinama sjedio u novinskoj redakciji,
bila je sva utegnuta u ručnike, svježe ispod tuša, vjerojatno bez ikakvog rublja ispod, pomislio sam na trenutak.
pogledao sam je samo na djelić sekunde, krajičkom oka, ugledao natruhu prepoznavanja i u njezinim očima koje bi se zacijelo produbilo da je sve potrajalo i tren dulje
ali odabrao sam socijalno anksiozan izlaz, i
prošao pored, praveći se da žurim i ne vidim ništa,
jer mi je bilo malo neugodno,
jer nisam znao kako bih je pozdravio
jer - nikako se nisam mogao sjetiti njezinog imena
i još uvijek ne mogu.
I sve je to malo ridikulozno, kako lako samo nestaju iz uma nekoć važni, krucijalni podaci,
poput helijevih balona u prvi, pa sljedeći,
pa zadnji atmosferski pojas
subota, 20.09.2014.
20. IX. 2014.
Subote draže dražice.
Vrijeme ovoga rujna je školski siledžija koji - svom oprezu uprkos - nađe načina da
neočekivano mune u rebra,
besmisleno, tek toliko, jer može.
Uzeo sam stari bakin pisaći stroj i učinio ga opet svojim,
dvadesetak godina nakon što sam zadnji put u njega udarao pripovijesti.
Iako bi vrpcu bilo dobro zamijeniti,
slova su još uvijek razmjerno čitljiva, makar s tamnom maglicom u kružićima
a ili b ili d ili p
danas je mojom dnevnom sobom odjekivalo tipkanje pisaćeg stroja što je jedan od onih zvukova
od kojeg trnu zazubice
***
literatura tako smiruje nerve.
čak ne ni sadržajem, nego formom.
19. IX. 2014.
devetnaestog rujna na htv-u sam, poslije prve epizode 7 ages of rock, začuo zvuke tambure, te melodiju koju jedino prepoznajem kao "spustila se gusta magla IZ-NAD-ZA-GRE-BA-IZ-NAD-ZA-GRE-BA...",
svima omiljenu uspješnicu iz 90-tih.
ispostavilo se ipak, kad je ženski vokal zajunio, da tekst ne pjeva o gustim maglama već o nečem benignom agrarnom, slavonskom
uredničkim je genijem ("red stranog, red domaćeg"), na epizodu sjajnog dokumentarca o počecima rokenrola naslonio
prijenos narodne i glazbene manifestacije u Vinkovcima,
što me je ponukalo da - ovaj put u pariću - pogledam još jednom
u udobnom vonju večeri kod kuće,
također zgodan jedan stariji BBC-jev dokumentarac odnosno prve njegove dvije epizode,
"I'm in a Rock'n'Roll Band",
koji navedeno zanimljivo secira.
Vjerujem da mi je to treće ili četvrto gledanje i svaki put mi je zabavno i svaki put uživam i svaki put osjećam prema tematici i tome svemu
sve manji zanos, the allure,
daćebog krajnjeg demistificiranja i
skidanja svih gluposti
od muzike i s muzike
oh, that'll be the day!
četvrtak, 18.09.2014.
18. IX. 2014.
Osamnaesti rujna - dan duševnih tegoba.
Dan somnabulnog umora, gumenih udova i mekane kože,
u tihom osunčanom parku.
Danas sam sve do rano popodne
spavao otvorenih očiju, mekan, ozebao, ustajalog mirisa krzna,
kao netom probuđen puh,
i gledao svijet kroz koprenu i foto-filtar.
Danas sam kupio hamburger i nove hlače.
srijeda, 17.09.2014.
17. IX. 2014.
Koristeći se prigodom jednodevnog poslovnog izbivanja,
s uživanjem zalutao sam po Sloveniji.
Po Sloveniji je sasvim zgodno zalutati sitnim seoskim cestama jer presijecaju zgodna sela a
svaka se ulijeva u nešto što prije ili kasnije - a češće prije -
odvede kući.
utorak, 16.09.2014.
16. IX. 2014.
Utorak je dan kada se malošta događa.
Tupilo, intelektualna obamrlost, staza je do nomale.
Slušao sam ujutro pjesme engleskog grandž sastava Buš iz srednjih devedesetih. Svidjele su mi se više nego onomad:
epigonstvo, razvodnjenu formulaičnost ne uzimam više za zlo jer imaju
nekako dražesno zastarjelu notu.
Vrijeme im je dalo nešto simpatične patine
a zvuk je zanimljiviji jer
takav više baš i ne postoji.
Mislim da je to jedan od većih mojih estetskih problema:
sviđa mi se, čim je zastarjelo ili minulo,
bez obzira na substancijalnost, realnu vrijednost,
zbog čega sam češće nego ne u krivu
i irelevantan
ponedjeljak, 15.09.2014.
15. IX. 2014.
Panic attack: Day 3
u plućima i utrobi napadno trnje anksioznosti produljuje se i na ponedjeljak petnaesti devetog
možda u nešto lakšem obliku ne mogu sad reći
jedva sam se nasilio da dođem, a onda
strujao sam kroz ured nerealno,
ubrzanog daha, šuma u ušima, kucanja žile u grlu, pomalo neravno hvatajući dah, kušajući ga ritmizirati udisajima duhana na terasi,
znojeći se od pogleda na ljude,
izbjegavajući poglede i riječi, stisnut u oklop dikobraznih bodlji, koncentrirajući se na posao što je dijelom pomoglo
dok nisam ipak u nekom momentu odustao jer je toga svega bilo previše i
nestao otamo u
vidu magle
kupio sam mesa i povrća,
peći ću nešto danas
prvo ću ići plivati, a onda peći
mislim da je to najbolji za danas plan
nedjelja, 14.09.2014.
14. IX. 2014.
Drugi introvert bi razumio:
vrlo je neugodno naći se usred društvene situacije, jednoglasno pozitivno i energično intonirane, a osjećati neuklapanje i
i onda
iz jednog razmjerno ravnodušnog stanja,
polako kliziti u introvertsku noćnu moru: želju za samoćom kad ona nije moguća ili lako dostupna,
napad anksioznosti od buke, veselja, pijanih dodira,
smijeha i općenja s prijateljima i poznanicima koji
svojski zapinju dignuti visoku atmosferu na još zapjenjeniju,
koji vole znojni zagrljaj ili barem prijateljsko propitkivanje, rapport
razmjenu rečenica,
u čemu sve ja možda principijelno i iz prijateljstva želim ali
psihofizički ne mogu sudjelovati,
because reasons.
napad želje za bijegom kad bijeg nije moguć, luči potom
anksioznost i traženje prilike, a svi ostali elementi nestaju u magli, dok je fokus samo na trenutku za uzmak
a
nemoć i razočaranje sobom i vlastitim reakcijama na situaciju koja bi bilo koji drugi put bila lijepa i koja bi razveselila,
odvlače u još crnje raspoloženje
i onda
sve nek ide dođavola
svirka je inače bila dobra, a klub je prihvatljiv.
večeras mi samo ne idu ljudi.
subota, 13.09.2014.
13. IX. 2014.
Noćni upis: 3:40
Spontano, počeo sam naručivati piće od mladih konobarica kao oni srednjovječni šarmeri, docirajuće blago ljigavo.
Tješi što izlazim sa sličnima.
Promijenio sam večeras pet izlazišnih točaka i četiri vrste piva: clubbing! Veselje igre!
U zadnjoj, tradicionalnoj, možda najveći smor.
Gubim s godinama strpljenje za očekivano, nemijenjajuće.
Naginjem s godinama sve više golom elektronskom (brutalnijem!) plesnom zvuku kao podlozi za noć.
Vrti perspektiva unutar očiju, kucam terapeutski.
Potapalo je večeras obilje padaline svaki asfalt, svaku kut. Razmočilo sukna.
Jedan od dražih momenata izlaska uvijek je onaj outtro,
žvakanje ljutog nečeg masnog na sjedalu automobila, nogu izbačenih na asfalt,
uz žmirkajuća semaforska svjetla i šljapkanje prometa,
i svjež zrak koji hladi kosu.
Spoznaja da je kraj blizu.
Tako utješno.
petak, 12.09.2014.
12. IX. 2014.
Rujan ustraje,
posustajem.
Radni uvjeti - onirički pejzaži
Palucam kroz pasus
Razapet po dokumentu kao pacijent na stolu
Ako dođem kasnije k sebi, nasrkat ću se noćas života, lizat
ću uglove večeri.
Imam neku želju za prženim lignjama ili nečim drugim morskim,
makar lažnomorskim.
Da uskoče samo u usta i želudac dok usporeno
padam
u ponjave,
iluminiran golubljesivim nebom,
danas popodne.
četvrtak, 11.09.2014.
11. IX. 2014.
Spolni snovi.
Nemir jutra.
Pamuk noge.
Teže vjeđe.
Smor rujna.
srijeda, 10.09.2014.
10. IX. 2014.
Poput nekog nezadovoljnog beamtera iz dosadne hrvatske proze,
koji zbog sitne nepravde ulaže protest skida nazuvke s rukava i otkopčava ukrućeni ovratnik, i
ljutito nabraja sebi u bradu, na njemačkom,
tako i ja
danas ali indiferentno
za radnim stolom izvlačim romančić iz torbaka (G. Greene: Ljudski faktor) i zavaljujem se i čitam,
makar par strana
a možda i više
jer ima neke privlačnosti danas u tome,
jer sam upalio personalnu stolnu lampu koja rijetko gori
jer pljušti vani, pljeska po terasi i šišti dolje promet kao probušena plinska cijev
i čuje se odozdo brusilica, netko brusi
Ovo je stvarno dobra pjesma:
Smiješna je pomisao da je netko, nekad na ovim prostorima znao raditi dobar pop.
utorak, 09.09.2014.
9. IX. 2014.
Deveti deveti dviječetrnaeste - Dan Velikih Smanjenja Beriva.
Kažu, bit će još nešto i manja uskoro.
Nakon 6 godina, možda ću doseći plaću otprije 6 godina.
Razmišljam zadnjih dana o onoj kontemporarnoj narodnoj, "Jebeš državu u kojoj je najveći uspjeh otići iz nje."
Nisam nešto optimističan glede perspektive,
premda je lijep sunčan dan, i mišići su umorni od ugodne aktivnosti,
i čitam dobre knjige.
Doslovno, gledam oko sebe po stanu, što se dade prodati.
ponedjeljak, 08.09.2014.
8. IX. 2014.
Jutros sam bio na godišnjem servisu.
Sisali su mi krv, pipali, boli, gnječili napravama, premazali mastima, lijepili štipaljke o gležnjeve i priljepke o prsa,
pitali opća pitanja, kopi-pejstali pasuse iz prošlogodišnjeg nalaza, isprintali nekoliko listova papira i
proglasili da sam - općenito uzevši - zdravko.
Sve sam više uvjeren da su liječnici privatnih poliklinika bili među lošijim studentima.
Neki od njih, sudeći po ofrljosti, možda su ipak za neku drugu djelatnost.
Privatne su poliklinike, međutim, dobro poslovno organizirane, i ne sumnjam da bi konkurirale za ISO 9001.
Multitaskno, bešavno kretanje od jednoga do drugog specijalista, gotovo bez praznog hoda, u modernoj uredskoj tišini u kojoj čuje se samo
mljackanje birkenstokica
o tabane bosih medicinskih sestara.
Izrazito nizak tlak, sunčanom danu uprkos, valjao me cijelo vrijeme po rubovima nesvjestice.
Danas, nije pomoglo ni plivanje.
S mukom sam rezao vodu, stilom umornog šnaucera,
a u susjednoj traci neki je deblji brko polako mlatio rukama i
napredovao amo-tamo i
špricao mi klor u oči.
Umor gnječi svaki mišić.
S meteoropatijom nikako na zelenu granu.
nedjelja, 07.09.2014.
Crta - 7/9/14
Trulim cijeli vikend kao trula organska namirnica u dnu frižidera
iz nekog neobjašnjivog razloga kojeg sam sam odabrao.
Obuzima na mah nezadovoljno titranje kože, koje - jer je vikend - utušujem hranom ili spavanjem ili bolnom dokolicom,
makar - popustih maloprije i provozah nezadovoljno tijelo biciklom širok krug da osjeti nakratko napinjanje mišića.
Zadovoljno je graktalo, ali uskratih mu potpun doživljaj - važnije je sad da reverzna psihologija upali i
zamjeni do kraja polove unutarnje ljestvice užitka.
Ne volim trop
kada zombiji iz krajnje tišine odjednom iznenade osobu s lijeva i desna, kao da sluh i perifrni vid ne postoji, kao da imamo ispred zaključan pogled.
Jeftin mi je to trik dizanja nervne napetosti od kojeg onda dalje nevoljno susprežem nevjericu.
Ipak, simpatična je zombi serija "In the Flesh" u koju se katkad zagledam jer unosi zgodan, malne black-mirror twist u paradigmu.
Sviđa mi se kad me komad televizije (ili nešto drugo, komad okoline) nagna da se preispitam, ili još bolje, osvijestim da sam
mnogo reakcionarniji,
mnogo manje slobodouman,
nego što se cijeloga života uvjeravam.
subota, 06.09.2014.
Crta - 6/9/14
Gledam film "Day After Tomorrow" koji upravo teče na jednoj od televizija i
i mislim kako tematika djeluje nekako sve suvremenije
i
prisjetim se da je to bio
prvi (možda i jedini) film koji sam otišao pogledati u kinu samcat,
nekog vrelog ljetnog dana u kaptol kino
(evo provjeravam, 2004, premda se čini da je bilo davnije)
s prokrijumčarenim sokom u ruksaku,
i sendvičem iz subwaya koji više ne postoji,
i da je bio jedan od onih ljetnih dana u zagrebu kakvih više vjerojatno neće biti,
kad pasa nije bilo na cesti,
i kad sam u kinu (poslijepodnevna projekcija) bio možda jedan od dvoje gledatelja,
a možda i sam, jer ne sjećam se da sam ikoga drugog vidio
nego sam se kao beg izvalio pod klimom i gledao film katastrofe i žvakao svoj sendvič od jedne stope i pijuckao sok iz boce i osjećao se
naprosto begovski
petak, 05.09.2014.
Crta - 5/9/14
Zanima me čitaju li danas klinci Adriana Molea?
Ne kroz lektiru, nasilno, čak niti fakultativno ako je strpano u isti koš s raznoraznim dječje-mladalačkim pizdarijama o
uređivanju zadružne vodenice, dogodovštinama na malom maturalcu ili tajanstvenom slučaju krađe mobitela?
Nego baš onako - čitaju li? Sviđa li im se? Nalaze li se?
Ili je ta opsesija, citiranje cijelih pasusa, totalno neka
generacijska fora, kao
spectrum program plus sebađosice talijanke hit depo franjo tuđman?
Neki dan sam naletio na kroki pisma kojeg sam napisao Sue Townsend nakon što sam kupio/pročitao zadnji installment Moleova dnevnika. Ili možda pročitao s njome intervju u kojemu najavljuje "još barem jedan", ne znam.
Pismo je ... kratko, ništa posebno, 'long time listener, first time caller' izraz štovanja u nekoliko rečenica,
epistolarno skidanje kape uz napomenu
da sam poklonik i naklonik već gotovo trideset godina, i da
srdačan pozdrav.
Vrijedi možda spomenuti da to pismo nije dio neke odeblje mape
korespondencije sa slavnima.
To je prvo i jedino moje fan-pismo u životu.
Pismo nikad nisam poslao jer nisam mogao pronaći e-mail adresu.
Malo mi je žao zbog toga iako ne bih vjerojatno dobio feedback either way ali svejedno mi je malo žao, i
lecnulo je malo u travnju kad sam saznao da je
to - to
četvrtak, 04.09.2014.
Crta - 4/9/14
Danas nemam niti jednu impresiju ili misao.
Mislim da sam neku imao, ali,
više nemam.
Pretpostavljam da je to u redu.
srijeda, 03.09.2014.
Crta - 3/9/14
Učinih danas nešto osobno važno, što sam obećavao i uporno neispunjavao više od pet godina; začeo
borbu s demonima izvanljetnog gnjiljenja koji godinama crpe sav život i zdrav razum i sve čine bezukusnim i izvantjelesnim,
plivao sam naime kao dijete, kao tuljan, onako klizav i hrenovkast, i to hladnoći i kiši i ne-ljetu vani usprkos,
i nemjerljivo me to čini danas zadovoljnim.
Današnji dan samo zbog toga dobiva pet.
utorak, 02.09.2014.
Crta - 2/9/14
U ovaj nesnosno slinav dan ušlo je nešto dodatne memle tijekom pauze koju sam proveo u
otrcanoj birtiji, zagubljenoj na ćošku iza kamiona u glupom predgrađu,
ukiseljenoj u vremenu kada su u nju zalazili neki đaci ponavljači iz sredine 90-tih,
rasparanih jastuka na stolicama, neusuglašenih pvc ploha, vlažnog večernjaka odbačenog u kutu i - začudo - ukusne kave za skupe novce,
poguralo nas je sve u tjeme barem pola metra dublje
u tričavo raspoloženje
Ipak, treba gledati svijetle trenutke, a današnji je takav trenutak bio sažet
u hladnoj piletini odjučer, kakav batak!
Pogleda uperenog naprijed, kroz kaplje, hodam ususret još jednoj jeseni svog života
s namjerom da me ovaj put ne pokori.
Tako lako.
Ili odmah.
ponedjeljak, 01.09.2014.
Crta - 1/9/14
Prvi je rujna došao sa zamahom. Novozagrebački jezerski pejzaž djeluje već melankolično kao kakav gimnazijski poeta, a novozagrebačke su stare frajle, koje su koliko jučer u žutim bikinijima krijepile kožu na suncu, prepustile mjesto patkama. Patke su spore, patke plove u jatima, osjetio sam kratak, prolazni trun želje da zavitlam kamen među njih i nekoj u glavu, patke preuzimaju jezero i ne izgledaju nimalo neprijeteće.
Na obali, Spasitelja više nema, avaj.
Primjećujem mnogo novootvorenih zalogajnica po Zagrebu, pa i po Novom, među gustim zgradama i platoima u kojima tako neku egzotiku nisam mogao ni zamisliti - kredom ispisan menu na ploči kraj izloga, a nisu pizze i ćevapi, nego sve neka pristojna jela, pa i sa žlicom, nečuveno!
Sve ukazuje na to da se nekad, skoro, promijenio nekakav zakonski akt o ugostiteljstvu, olabavio lance sanitarnih i gastronomskih i poreznih kriterija,
i pripustio komad normaliteta u ovo okružje,
barem jedan.
Vozeći se Froudeovom ul., razmišljao sam (i ne prvi put) kako bi bilo kupiti jednom takav neki sitni detached house, hižicu u nizu, u ulici poluzabranjenoj za promet, s obećanjem nekakvog možda i vrta otraga, iza visokog zida u koji ne dopire pogled osim paraglajderski,
i malim katom, i potkrovljem do kojeg se uspinje stubištem koje bi mi vjerojatno brzo postalo smor,
ali opet, kao i dosad, zaključio da je to nekako ni vrit ni mimo.
Kuću treba mislim kupiti pravu, neokruženu sve samim visokim betonskim mravinjacima i platoima, i negdje malo u zelenijem i drugdje i tiše,
iako privlačno bi bilo imati određenu povezanost, bar na psihološkoj razini.
Jednom sam nogom tu, drugom tamo,
na predziđu sitnoburžoaskih afiniteta.
