magla se u ova gotovolistopadna jutra diže dramatično polako kao
s gotske mizanscene, uz slutnju gavrana, urne, krvavih noktiju, obrisa vrbe, epitafa u distihu i
sušičava kašlja iza humka,
ali - avaj! -
oko pola jedanaest
otkriva tek radnika na cesti s paletarcem i
prozaični čemer istočnoindustrijskog dijela grada, koji nikada nije vidio bolje dane.
utpuhujem uvija se gust dim, napol promrznut, bistrih očiju, zakopčan do brade
nozdrve nježno draška mučnoslatkast vonj postindustrijskog otpada koji impregnira jutro
baba gura bebu uz rubnik ceste, huče po njoj teretnjaci
život!
u fugama popločane terase bujaju listići, niče neko bilje