Bijesni Žavijera Osloboditelja
četvrtak, 30.08.2007.
Šutim dugo i
i onda
Prije sedam minuta hodam i osjetim miris vlažnojesenske zemlje što je između asfaltnih transverzala i ispod lišća ufitiljenu izlučuju crvi,
I minutu ranije osjećam se kao da mi je glava uvučena u trulu staru škrinju u kojoj vonja memla i gnjile lutke i tkanine i mekane mokre arhive i nešto mrtvo, staro i elegično
A samo minutu ranije osjećam u nosu miris
Djevojačkog sjajila prvih usnica koje sam ljubio.
Udišem sve brže i šumnije
Hladni anestetski pamuk u plućima guši me već danima.
Ovo je bio čulni intermezzo.
srijeda, 29.08.2007.
Otiđoh...
...Na te neke bendove.
Usukan sam i bolan zadnjih dana.
Ti su neki bendovi dobro došli na boljku.
Prve je noći bilo New York Dollsa i Sonic Youtha.
Sreo sam poznanike i stare prijatelje pa sam čuo nešto malo prvih i jedva malo drugih.
Druge je noći bilo nekih novih i opet nešto starih ljudi, pa sam i popio,
i čuo malo Hold Steadyja i nešto sitno Asian Dub Foundationa, i još sitnije !!!
i nešto malo više dobrog starog Iggyja kojeg
znam još iz pjesme "A na njoj piše jao što volim igi pop" - njegovog sjajnog trenutka -
koji je bio sav žilav i đavoljast kakvog ga i očekivah,
i opet sam više pričao i pio nego slušao glazbe, pa ipak -
isplatilo se.
U ovo neko čudno doba nije mi, izgleda, mrsko platiti punu festivalsku kartu
da sretnem stare i nove prijatelje
i dobro se našegačim.
četvrtak, 23.08.2007.
Uvijek je dobro vrijeme za poeziju
... A te sam raspojasane noći kod pl. Bombollesa probao i jedinstven umak kojega recept ide ovako:
3 kilograma brašna
2 kilograma jaja
2 kilograma vode i
dva krasna zeca.
Zečevi su, naravno, živi i grickaju vlati peršina kraj
zdjele i služe samo kao estetski detalj.
Jaja su ukuhana i jedu se sa solju.
Voda se toči iz krčaga i izlijeva iza desnog ramena, a
brašno se poslije gozbe dijeli siromasima.
(Katkad, siromasi jedu s nama, i to tako da
kruh premažu brašnom i
poglade zeca.)
Nešto poslije ponoći u dvoranu su utrčali ludi lutnjari, a ja sam čupao kose što mi nestade hartije i ulja da ih narišem.
Kakav je to nezaboravan prizor bio…
Udarajući bijesno u lutnje, svirači su njihali se s lustera, uvijali oko stupova, uskakali u torte, bježali po po stolovima, i rušeći cvjetne zdjele i čaše presijecali praskom resko galamu i pomaman,
podivljao smijeh uzvanika.
Čak se ni vijećnik Jerković nije pobunio kad mu je dresirano majmunče u livreji otelo zlatni sat iz prsluka.
Zagroktao je na to, zajapuren, kao da je riječ o krasnoj šali,
a gospođa se vijećnica Jerkovićka smijala, pljeskala masnim ručicama i gutala pune obraze marcipanske kreme.
Lutnjari proliše gustog vina u slapovima,
A uzvanici svi skočiše i stadoše ga ljubiti i jezicima skupljati mumljajuć'
Mmmmmmm,
A ja otaman diskretno uhvatih crvenokosu slušinju za pregaču, kad -
Bombollesov bas prekine ciku, sladostrast i prangijanja,
oštro poput reza luka:
- Krajnje je vrijeme za malo poezije:
Sad, čitat ću vam iz svoje zbirke "Žulj na papiru"...
Što je dalje bilo - ne znam jer sam zaspao...
...
Ne, doista - prestao sam pisati jer sam zaspao...
Kako se slučajan namjernik ne bi osjetio uskraćenim za
velebne Bombollesove stihovane riječi,
nudim nekoliko svojih pod naslovom
Ljubitelj lijepe riječi
Ljubitelj lijepe riječi, kad ustaje od stola,
izvadi buđelar i plati račun i prije nego ode
željno se ustavi, sve čekajuć'
Da garson zine i izusti barem
Dvije-tri male,
lijepe riječi za rastanak.
četvrtak, 16.08.2007.
Kratko
Danas je prije trideset godna umro Elvis.
Datum pamtim od djetinjstva.
Bio sam veliki fan.
Druga su djeca u razredne leksikone pod "Najdraža grupa/pjevač/ica" upisivala
Duran Duran, Prljavo kazalište ili
%
što je, iz nekog razloga, značilo Nemam.
Ja sam upisivao
Elvis Presley i The Beatles.
Kao dijete nisam volio nove grupe/pjevače/ice.
Što se mene tada ticalo, glazba je utihnula 1966.
Već 20 godina nisam ljubitelj Elvisa,
ali zato volim neke bendove koji nisu bili ni rođeni dok sam
ja ispisivao
Elvis Presley i The Beatles
u razredni leksikon koji mi je, iz ruke u ruku, dodan do zadnje klupe.
Svejedno, pamtim datum smrti.
Znao sam i to da se ugušio tabletama na zahodu.
Zašto je jeo tablete na zahodu, to tada nisam znao.
Da je okrugla trideseta godišnjica, saznao sam prije 3 minute, kada sam ustvrdio da
doista jesmo u 2007-moj godini.
Negdje oko Baker Streeta, bok uz bok,
stoje dvije trgovine memorabilijom i posterima - jedna za Elvisa, druga za Beatlese.
Ušao sam samo u jednu.
Čak i u njoj, nažalost,
samo se osvrnuh, primijetih da nemam novaca niti za najjeftiniji predmetak - recimo, limenu kutijicu za cigarete s pretiskom Revolvera - a nekmoli
200 funti za prvo izdanje Bijelog albuma,
pa se
pokislo uputih do obližnjeg muzeja Sherlocka Holmesa
da vidim šta ima.
Ondje, jedna je djevojčica držala plastičnu lulu ispred usta, i
zbunjena pod prevelikom Inverness kapom,
gledala u fotoobjektive.
Zašto je to radila?
Because mama said so?
ponedjeljak, 13.08.2007.
Filmski uvod
Sjedeći na podu zagrebačkog aerodroma, promatrao sam u satne skazaljke koje su mi skazivale da sam u govnima.
Slažući letove mjesec dana ranije, podozrivo sam gledao u mizerna dva i pol sata razlike između jednog i drugog leta,
lomio se, ne bih li ipak trebao
prespavati, skutren u vreću, u nekom lutonskom zapećku,
ugrabiti prvi sljedećejutarnji let,
no uvjerih na koncu samoga sebe da će dva i pol sata biti dovoljno da se iskrca, prođe procedura, i ukrca u drugi avion.
Kakav glupan.
Sjedeći na podu zagrebačkog aerodroma, čekajući avion,
u hladnom sam znoju slušao kako mi satne skazaljke govore -
"Glupane".
Kada je avion naposlijetku, sa sat i pol vremena kašnjenja, došao i
izbljuvao stare putnike i primio nove i
zadržao smrad znoja starih i
stjuardese koje su međusobno pričale na nekom grguravom jeziku,
a s putnicima na nerazumljivom, krivo naglašenom engleskom,
na najzadnjem sam sjedalu, odmah kraj ćenife
"Može", rekoh.
Nazdravlje.
gledao u podrugljivi sat i znojeći se računao da mi od slijetanja
do trenutka kad ističe šansa za podizanje druge karte preostaje
nemogućih 15 minuta.
Između mene i karte, stajali su dugi hodnici, imigracijska kontrola, podizanje prtljage, i
još dugih hodnika...
Sve je vodilo ka zaključku
da se mogu oprostiti od leta za Dublin.
I možda u drukčijim okolnostima to ni ne bi bio neki problem,
možda tijekom tog mučnog dvosatnog brujanja kroz europske oblake
ne bih grozničavo kombinirao kako spasiti stvar
da:
a) karte za sljedećih nekoliko dana nisu koštala 2/3 mog ukupnog budžeta,
b) nisam krenuo na put s novcima koje snalažljiviji londonski prosjak isprosi u dva dana.
...
Čelo se rosilo od bezizlaznosti,
i gotovo sam povjerovao u samoobmanu da
Recimo, prespavamo, pa sutra vlakom do Liverpoola, pa otamo brodom - Hej, možemo posjetiti Cavern!"
Odlučio sam trčati i
gristi sve ispred sebe,
čim mi noge dotaknu tlo.
...
Niski start pri slijetanju,
...
izlijetanje iz aviona - čelna pozicija,
...
trčanje dugim hodnicima do imigracijskih časnika,
...
ulazak u dvoranu za zaprimanje ljudi,
...
pogled na stotinjak metara dugu, vijugastu zmiju putnika koji čekaju pregled,
...
i očaj
...
... očaj.
...
...
...
...
I onda slučajno primijetih da
Svi putnici stoje u redu "UK and EU" -
red "Non-EU" bio je potpuno prazan.
I na njega je čekao jedan krasan, samotan šalter.
Da nisam doživio, ne bih vjerovao kako je
ponekad zgodno imati hrvatsku putovnicu.
Trčanje.
Prolazak.
Trčanje do okrećućeg remenja s prtljagom.
Još jedan sretni obrat - naše naprtnjače prve guraju njušku iza onih gumenih trepavica.
Opasavanje.
Pentanje pod teretom.
Trčanje. Jedna minuta do zatvaranja.
Jedna minuta.
Dvorana za čekiranje duga je i nepregledna, trčim naslijepo.
Tamo je - zadnja lijevo.
u daljini vidim kako dvije gospođe zatvaraju šalter za naš let,
i izlaze kroz stražnja vrata.
Ostala joj je vani još samo ruka
I onda, taj kliše,
WAAAAAAAAAIIIIIIIIIT!!!!!!
WAAAAAAAA.....
Virila joj je još samo crna ruka iza debelih vrata,
ipak,
krik se probio kroz pukotinu.
Izašla je.
Nećkala se, ali prihvatila je nagovaranje.
Izdala prokletu kartu.
Primila prtljagu.
***
Mislio sam da takve pizdarije postoje još samo u filmovima.
