Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 25.06.2008.
Ugodno popunjen prazan dan
U parku, otac i majka šetali su sitnog sina na psećem povodcu.
premda sam
petnaestak metara iza njih primijetio privremeno oslobođeno pseto kako se
blesavi po travi,
a mališa samo se pridržavao u posrtanju,
zaintrigirala je ipak na trenutak ili dva ideja
šetanja djece na lajni
kao pedagoškog trenda.
...
Vreline su sjajne za ljude napregnutih žednih njuhova - miriši i vonja sve gusto
zasićeno
i draži,
gdje god da se krene -
mirišljav netko u tramvaju tko se, suprotivu ostalim putnikom, danas oprao,
deterdžentni mirisi plahti što se suše u potprozorju,
vruć smrad vijugav iz željeznih ždrijela kontejnera,
omamljujuće intenzivan trulež rascjetanih grmova kraj puta,
sve se miješa u čulima kao kod Des Esseintesa i
izaziva dekadentne napadaje.
...
Naposlijetku, ovladah sposobnošću razlikovanja službeno praznih od službeno radnih dana.
Zasad doima se sve to prihvatljivim.
Današnji prazan dan bio je 23 posto korisniji od tisuća prethodnih,
i to mu je velik plus.
...
nasmijao me pokojnik:
And the invisible man has a list of ten specific things he doesn’t want you to do.
And if you do any of these things, he will send you to a special place, of burning and fire and smoke and torture and anguish for you to live forever, and suffer and burn and scream until the end of time.
But he loves you.
He loves you and he needs money.
G.Carlin
nedjelja, 22.06.2008.
Druga noć ljeta
Paučina sna lijepi se za trepavice,
a skajast naslon za gola leđa.
Nešto zrelo vonja u zaustavljenom zraku.
Ništa čudno.
Raširio sam sva krila stana,
Al Džabe.
Struji samo tama.
***
Nego
Evo jednog pop-biserka iz poznih osamdesetih koji
mi je drag u ušima zbog Paula Heatona.
Ovaj spot bio mi je neobično mio u djetinjstvu
zbog
pink blanc mangea
i zbog toga što drhti.
Danas, volim ga zbog toga što
rozi puding
postaje rokzvijezda.
Uz to:
Jennifer, Alison, Phillipa, Sue, Deborah, Annabel, too
I wrote this song for you
utorak, 17.06.2008.
...
subota, 14.06.2008.
...
Slučajno baš kada je istisnuo: "Everybody must get stoned" uvukao sam punim plućima i bio je to
- ako i infantilan - najobuhvatniji i najegzaltiraniji
nevažan trenutak u svijesti još od
onog
prije tri godine skoro u datum
proždiranja očima beskrajnožute pampe kroz prozor i
u nevjerici, u smućenosti, izbijenog daha
pogledavanja na maleni autobusni televizor, na kojemu je
filmski tekao istovjetan prizor, s mladim Ernestom Guevarom na motociklu...
Kada je tek malo kasnije krenula
"Don't Think Twice, It's All Right",
nešto je zabubrilo u očima i
drhtalo tamo, na koncu, kolebljivo
dulje jedno vrijeme žudeći da prevali
što ipak nije
jer nakon momenta ničem više patosnom tu nije bilo mjesta.
uranjanje
sve je nakon toga bilo čudno i krasno i,
i zujalo je u mozgu
'twas alright ma...
utorak, 10.06.2008.
Nakupine i gvalje:
Divlje noćno meso
Ležim,
nauza.. nauzn
nauzan..
...
Ležim,
Sunavoćen,
i evo najvećih želja:
- Želim da nisam onomad umro od španjolske influence
- Želim da sam bio Španac
- Želim da ne vjerujem zaljubljenosti: da u nju uranjam smijući joj se
- Želim da sam preskakao bika za rogove, kad cvate okolo rumeno Knosos
- Želim da nisam ubio babu zbog kamata
- Želim da me ne stežu prsi, i da punim plućom vičem: "Jao što volim agitprop!"
***
Tokovi, u posljednjih četrnaestak dana, kronološki, unatrag
zasićen sam posve ranojutarnjim pticama
i otiscima zore o spuštene zastore.
Išibao bih radije sebe do kosti, flagelantski,
da bar osjetim strukturu boli:
guši gnoj dosade
, napisao je kralj i
odložio mastiljavo pero
(kralj je ostao zadnji budan - pozaspali su dvorjani i sluge,
dvorski hrtovi,
usnuli su utamničenici u tamnicama,
oni razapeti u rastezaljke, i oni u memli mraka zakovani o ziđe,
pozaspali su stražari na mjestima,
i strani špijuni i neprijateljske utaborene negdje snage.
Kralj je ostao zadnji budan
da dogotovi čaj,
istrlja kroz prozor tornja psećecrveno svoje udo,
i ispiše otužan redak stiha-dva,
pa da oplače i još jednu noć...)
Asocijativne niske, u bljeskovima:
U nepotpunim pregnućima rađaju se jalovi plodovi.
Jahao sam trinaest dana besprekidno do Samarkanda, i sjašio with a nasty case of piles.
Bojim se da krivo bojam bojanku.
Mrzio sam crtić Bojana.
Bear.
Medvedev.
Aleksej Aleksejevič Medvedev sakrio se s miševima, u rupu
Čujemo češkanje u stropu i pad nekog zrnja i ona kaže "Miševi igraju jamb!'
..Mem'ries.
...
Opsjednut sam nenapisanom pričom o revolucionistu.
"Ličnu kartu! Zanimanje?"
"Revolucionar!"
...smrvljen idealist, obuzet bijesom, sumnjom što ide u ludilo, a ponajviše demaskulinizirajućim samoprijezirom - sebe više prezire od svih reakcionara i sitnih budala - autodestruktivan je i slab zbog nedostatnosti uvjerenja
i kolebljivosti da djeluje.
Vjera, eshatološka konstrukcija, bit je postojanja, od instinkta do duše - sitnoća individue u društvu i većoj cjelini...
Zanimiv slučaj i simptomatična identifikacija na jednoj razini s
mladim Johnom Connorom, likom
iz cjelovečernjeg filma "Terminator 2", puštenog na kablovskom kanalu:
spašavanjem čovječanstva, mnogo godina prerano,
on daruje svim ljudima budućnost i oduzima je sebi: anulira svoje predodređenje, usudom dodijeljenu ulogu.
Od silnih mogućnosti koje sad se rastvaraju nauštrb, nijedna više nije ona najuzvišenija, konačno vrhunaravna.
Tabula raza, Horor Vakula,
Nesmisao.
Neispunjavanje potencijala i usahnjivanje duševno.
Što bi, recimo, bilo da je Ješua,
u momentu iznerviran, bijesno pljunuo: "Ma znate šta: Jebite se svi skupa pa rastite!",
i uzeo bludnicu pod ruku pa
otišao u miran i dug život, u Akvitaniju?
Što bi bilo, Budiša?
Što, što?
***
Citat:
I don't believe in Zimmerman,
I don't believe in Beatles
I just believe in...
'Ništa ovdje više nije jako i
sve je mlako, kao pljuvačka'
prošli petak, oko osam.
večeras, kanda je drukčije, iako ne posve
Ništa se od petka nije izmijenilo - vrijeme i dalje protječe...
***
Danas Popodne, uhvativši oca kako umjesto zanimive utakmice gleda
epizodu hrvatske sapunice, shvatio sam da je - ne dočekavši rođenje unučeta - postao deda.
***
za kraj,
Kitnjasto Prozno Parče:
Stajao je Pracher u dovratku gladeći razdraženo lanac sata, igrajući prstima oko dugmadi.
Lice mu je rumeno kao opareno pile.
Očima usijano probija scenu u sobi, vrpoljavu krupnu pozadinu
služavke Hilde koja ravna posteljinu u kinderbetu.
U dva sitna koraka odluči se Pracher, i zabije
svoje prepone nasuho u nafutrane guzove Hilde a Hilda jeknu od iznenađenja i prepasti.
"Oh Hilde", sopće predinfarktno Pracher trljajući se,
"Ne spominjite ovo gospođi, Hilde... Ja sam slab", govori i gnječi njezino kiptanje, "Ja sam, ja sam - sonderling"...
