Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 18.03.2009.
...
Nosi smeće i žuti prah po
napuštenoj pruzi kao u
Tombstone Gulchu
i križ tu neki stoji skoro na meksički način.
Presavija kičmu duguljastogolim stablima a ona to trpe.
Čak i glupi pomodni stupovi za rasvjetu klecaju i
zveče ugašenim kuglama sve gledam sa prozora
hoće li ih iščupati iz asfalta
strovaliti na gusta parkirna mjesta.
Vjetar duva.
Mali cigani trče s njim.
nedjelja, 15.03.2009.
Zapisi s početka stoljeća
Šuštale su haljine i ugibali se stolovi od pečenih slasti u noći na trinaesti;
punile su se zdjele, praznili kaleži,
smijala su se na to usta i plazili jezici.
Posvuda - biljur!
Gospođica Y. koketno me, đavo, gledala povrh odojčeta i bacala
latice u mome smjeru dok sam joj svjećnjakom pripaljivao lulu.
"Radite li uvijek ovakve gozbe, gospodine?" pitala me glasno i napadno, da cio dvor vidi,
gladeć' dugim paunovim perom vlasulju koju odložih prasetu na glavu.
"Samo pepelnim srijedama i pokladnim utorcima", podrignuh.
Gospođica Y. nasmijala se.
Ispod stola pade na mramor cipela.
"Voljela bih da me uvjerite da je organizirana religija zlo" smješkala se djevojčura.
Njezine prste u svilenoj čarapi osjetih na slabašnom mjestu slabina.
Krv se namah izvali iz glave...
***
Nekoć,
kotrljao sam se niz brda inspiracije
grickao tople vlati suglasja
sisao srčiku samoglasja.
U bistrom potoku poezije,
golim sam rukama lovio gipke pastrve stihova.
***
Kada sam kao mladić jedno vrijeme radio u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti,
(stanovao sam tad u suterenu stare gornjogradske kuće gdje mi pred prozorom bujao je ubavo zapušten, razdivljao i rascvat vrt. Kasnog svibnja znao bih se noćima olaktiti na prozor i, omamljen, udisati slatki trulež oleandra),
jednoga dana pristupio mi je akademik Živko Katušić i povukao u stranu:
"Pretpostavljam da ste ljubitelj lijepe riječi?"
"Svakako", odgovorih pun žara.
"Tada ste zacijelo čuli za zaboravljenog našeg modernistu Gurnića i njegovo maestralno izgubljeno djelo, roman Samokres ponad kamina?
"Ne", uskliknuh iznenađen, i posramljen vlastitim neznanjem...
***
Ako mi se nešto dogodi, zovite Stjepana Miletića, prvog intendanta HNK.
četvrtak, 12.03.2009.
6-something a.m.
U sjenovitu zoru prije deset dana,
u kričanju jutarnjih galebova i jesenjoj kiši,
netom izlivenog sna po prvi put u sto godina uzeo sam olovku i
na suvišnom hotelskom papiru zapisao prvo što je došlo a to je otprilike:
Felt your lips last night, again,
on a pathway less traveled.
Rich, and sweet, excruciatingly brief -
As we felt that we are not to be seen.
I did not know when day came to relief
Was it the past, the future, or nothing in between.
true story
