Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 28.05.2008.
17h, 28.5.08.
S mosta jauče ambulantna sirena,
prelijeva se s desna na lijevo rijeke.
Nasip krcka pod gumama.
Sve je ulijepljeno i ko bog.
Puštam suncu da mi vrelo gnječi lijevu stranu lica, i
pedalam
Neki dugobradi mladci
polegli su u hladovinastu travu uz most, ispod treperavog lišća
šute i leže i ništa ne vide.
nosim kratke hlače, jer tad
vjetrić mi po Peri Pirka.
***
19 h, nevezano:
U televizoru maloprije prikazali su pjesmu "Whiter Shade of Pale"
stao sam i gledao i htio da ne završi.
U malim godinama,
"Whiter Shade of Pale" bila je potresno najljepša pjesma koju sam znao.
Maštao sam tad da plešem svoj
very first stiskavac uz baš nju
i da je unakolo 1967-ma.
utorak, 27.05.2008.
...
ovaj je dan
bio tako beznačajan
umoran
mrenav
naporan u nepostojanju
da
neka ovi reci budu jedina uspomena na njega.
***
Živjet ću vječno:
stvarnost je tako repetitivna,
dani tako zrcalni,
svaka kretnja i misao, ponovljeni tisućama pokušaja,
da je to jedini iz toga zaključak.
***
treba misliti na nešto lakše...
Perje.
petak, 23.05.2008.
...
Nema milosti za žrtve
Svjetska banka objavila je... da ne može financijski pomoći Mijanmaru, koji je opustošen u ciklonu Nargis, zbog dugova te zemlje prema instituciji. "Trenutačno nismo u poziciji pružiti pomoć", rekao je generalni direktor Svjetske banke Juan Jose Daboub u Singapuru i dodao da Mijanmar od 1998. "akumulira dugove"...
jučerašnje vijesti
Ponekad,
kad vidim ovakvo nešto,
želim se uhvatiti oružja
i požalim što su lijeve ekstremiste uvijek vodili idioti poput Baadera,
zapleteni u vlastitu sitnokriminalnu kratkoročnost.
Premda je glupo optuživati Svjetsku banku za nehumanost kada
sam koncept 'banke' postoji jedino da bi njezin vlasnik mogao
srati u zlatnu zahodsku školjku,
I premda je riječ o injektiranju financijske pomoći kroz
đon-debelo tkivo vojne hunte, sa svim uračunatim odlijevanjima i mizernim krajnjim učinkom,
I premda je ovaj planet živ, i
katkad se nepredvidivo, krajnje divljim kretnjama čisti od nametnika, i
nitko od nas tu ne može ništa,
I premda je drug Visarionovič u jednome bio u pravu - smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna je statistika,
i naši primitivni majmunski umovi, svim kilavoliberalnim emocijama i sućutima uprkos,
jednostavno ne mogu drukčije;
svi smo mi zarobljeni u svoje bijedno ograničene sfere empatije i
svaki dan hladno preskačemo vijesti o nekakvim tamo apstraktnim tisućama azijskih ili afričkih trupala,
Svemu usprkos,
čovjek,
skup ljudi
ili društveni organizam
koji je u stanju sročiti ovakvo nešto,
slegnuti pritom ramenima,
ne zaslužuje da živi.
Ima u tome nešto neopisivo mizerno što bi trebalo zdrobiti o tlo,
i pljunuti zatim u zemlju.
srijeda, 21.05.2008.
A)
Probudio sam se od nedostatka zraka.
Nije to bilo ni buđenje jer
nije bilo pravog sna - tek trzanje ni ovamo ni onamo,
kroz epilepsiju svjesne nesvijesti:
bijah posve osviješten o naborima kreveta, krckanjima zidova, i puštanjima klozetvode na katu iznad,
ali posve uvjeren u istinitost svih somnabulija
Probudio sam se bez zraka i
tren-dva zijevao u vakuum.
Osjetih, doduše, hladnjikavo ćarlijanje kroz prozor i
cvrčanje kišnih ptica kojih, u suprotnom, ne bi bilo,
ali
iščupao sam se svejedno nasilno iz bunila za kosu,
da prodišem.
Apneja?
Anksiozni napad?
„Ovdje leži onaj koji je zaboravio disati“?
B)
Tijekom beskonačno ljepljivog hipnagogičkog iskustva,
nabasah na sljedeće motive:
- sujeta,
- kiša,
- Jeruzalem,
- mačke
- dužnost
- uvlačenje ruke u gaćice; peting
Što se pretposljednjeg tiče –
Ovaj tjedan obaviti mi valja nešto polubirokratsko na drugome kraju grada.
- U ponedjeljak se otputih, i nakon dugo voženja i traženja, shvatih da dolazim u krivo vrijeme. Treba doći kroz ranije prijepodne.
- U utorak, iako sam imao veliku želju to riješiti, nekako mi nije uspjelo ustati prijepodne. Ponekad željezne ruke prikuju.
- U srijedu, iako sam ustao vrlo rano, odlučio sam da - evo - baš ne želim ići: iz golog inata.
Treba sad pričekati četvrtak, da se puni krug zatvori.
No, petak, jer četvrtak stiska pauzu.
Prostoproširih onu
na četiri dana plus blagdan.
Kada bi se našlo vremena u nepostojećem rasporedu, zanimljivo bi bilo
potražiti popis svih narodnih i popularnih moraliziranja, tek da provjerim jesam li
gdjekad poslušao koje.
C)
Posljednji motiv sna bio je Bog.
Sjetih se da je otac, nekoć davno, u ljutnji poštapalački psovao boga - katkad usmjereno, češće u prazninu kao ispuh.
Ne znam zbog čega je - ima tomu - prestao (možda iz razloga mode),
ali držim to odlukom na mjestu -
tim više što Boga uglavnom psuje tvrdokonzervativna, deklarirano religiozna čeljad,
a on ne bi volio biti u takvom društvu.
Pade mi međutim tričarija da je, kao ateist i dijete vremena i njegova pravopisa,
on psovao 'boga', malim slovom,
ne spominjući Majku Božju™, Duha Svetog™ niti ikakve toponime ili parafernalije koje bi ga semantički konkretizirale.
Sve to dalje ostaje na pojedinačnim interpretacijama,
lajanje u prazno, kao i ovo...
Bog njegove kletve generički je - ontološki prazan.
Ako stvar ikad dođe pred (posljednji) sud,
možda se po konkretnom pitanju izvučemo na proceduralnu grešku,
pomislih prije nego što mi je
ludilo
divljački stisnulo plastični pokrov preko lica.
D)
Zamijetih da su maturantijade u pravilu kišne,
makar dani prije nje pištali pod vrućinom i suncem...
nedjelja, 11.05.2008.
Sundae
Kako je krasno omirisati sočno sve pokošeno na tratinama (u
malim gradskim stogovima u koje umiješani su čikovi i upotrijebljene maramice) i
udisati one kolebajuće čestice biljne prhuti u jarkožuto predvečerje,
tek sa žuljavog sjedala bicikla i
rascijepano mamuran, kad je lubanja u
balonu i svi su zvuci
neposredni, čisti i bajkoviti.
Migreni krasno odgovara tiho čegrtanje biciklovnog kotača
zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr zvrrrrrrrrrrr
zrrrrrrrrrrrrrr
kada samo oslone se meko tenisice na pedal i prepusti se
inerciji
Kvart je večeras djetinje ugodan,
uprkos glasnim čoporima predpubescenata na rubu samosvijesti
koji njime gmižu i nadmeno žvaču gume,
isprepleteni s predpubescentkinjama, tankih, ravnih kosa, koje tračaju nekakve Lucije ili Ane kako su glupe...
U kontejneru je netko smotao trulu krevetnu spužvu u veliku palačinku punjenu kesama smeća.
Krasna crna mačka presijavala se u arogantnoj egipatskoj pozi na betonskom uzvišenju kraj dućana,
oštro gledajući krošnju.
Nadam se da je zgrabila pticu, divna mačketina. Želio sam joj perje na njuški.
Mačke su ženstvene.
Ova je bila noirovski fatalna; nedostajao joj je samo dugački cigaršpic u ustima
Ne ljubim da mi prilaze mačke jer se previše diskretno
prelijevaju oko nogu
ali ništa skoro nije fascinantnije na pogled.
Mirišem nekim čudnim poluiščezlim parfemom.
Sve je tako snovito.
petak, 09.05.2008.
...
Flipajući maloprije po kanalima, uho mi je zapelo na rečenici s kraja nekakve emisije:
što me asocijativno munulo na Neleta Karajlića i TLN Dnevnik iz 1973-će, "Poštovani gledaoci, danas se u Novom Sadu rodila Monika Seleš. Otac Karoly najavio je da uskoro počinje sa intenzivnim treninzima"
a istovremeno mi
i zadraškalo u moždini apokaliptični gen, isti onaj koji se
usijavao i opijao katastrofno nabrijanom atmosferom
fin de ovog posljednjeg siecla, sa svim onim
lošim filmovima o smaku i
Rogatome i
'Party like it's 1999!' i glupavom Y2K histerijom i
mirijadom navučenih popkulturnih paralela s dekadencijom fin de onog pretposljednjeg siecla, a ponajviše
jer mi je s 19 to sve zvučalo vraški romantično-definitivno
Vidim sve to sad nekako drukčije a opet isto, jer
za beskonačni mulj letargije što muti realitet ispred očiju
potrebna je nekakva katarzična eksplozija ili barem
vremensko ograničenje - cilj, okvir, usmjereni šut u dupe -
i u ime svih depresivnih na ovome svijetu što da kažem nego - zvuči maloumno privlačno
Na žalost ili normalnim ljudima na sreću
sve su to gole idiotarije jer po
dozlaboga dosadnom uzusu, nesreću mahom proizvodimo sami a i iz govana se izvlačimo jedino
potezanjem samih sebe za kragnu.
Neću zato čestitati rođendan nečastivom okotu
nego ocu
kojem - gle - pada isto
