Čitavu noć hripao sam kao magare,
a od jutra - dišem na 1/4 nosa.
Zimske radosti.
Rjeđe sam bolestan nego ranije, ali sam zato mnogo ljući i gorči kad sam
ovako silom prilika pospremljen u brlog i kućnu pletninu.
Režim.
***
Primijetio sam da mi se najzimskije cipele koje imam - debele, ozbiljne gojzerice - nevjerojatno kližu po ledu.
U čast te besmislenosti, i radi ravnoteže, možda da na ljeto kupim kupaće gaće koje se rastvaraju u morskoj vodi?
***
Večeras je kraj ove kalendarske godine, a ja
nikad manji nisam imao za to osjećaj.
Ćutim kao da je oko mene sedamnaesti studenog ili dvajsprvi siječnja.
Čak je i petardna maloljetna bratija ove godine nešto manje primjetna.
Ne zavijaju toliko od izbezumljenosti kvartovski psi.
Sustižem neke nepregledane epizode nekih poluinteresantnih serijala,
jedem sir i vrhnje, srčem vruću kadulju,
šutam šlapom otpale iglice na parketu.
Ne sjećam se da sam ikad baš za Novu godinu bio bolestan.
Izem ti sreću.
Grlom - i dalje - škaklja i razdire kašalj!
Provodim pretposljednji dan 2014. godine u kućnom ogrtaču kakav nosi i moj otac,
vukući noge po parketu,
ispirajući ždrijelo kaduljom,
Jučerašnje otrpavanje snijega u
loše odabranoj obući i odjeći
rezultiralo je finim škakljavim kašljem i
iritantnom, mutnom hunjavicom.
Jesam li uistinu očekivao neki drugačiji ishod?
Neki gdje ne provodim dio dragocjenog godišnjeg odmora
umotan u bolest?
God damn it all to hell.
gotovo 5 ujutro
Povratak kući.
Taksiju namjerno rekao sam da me ne ostavi preblizu,
kako bih mogao koračati,
barem malo,
svježe impregniramim čizmama,
prtiti kroz debeo škripav snijeg
Serija Unsere Muetter, unsere Vaeter, nerazočaravajuća WWII epopeja iz njemačkog rakursa - rado bih pogledao više takvih, radi komparacije.
Nedostaje mi više ovakvih epskih filmova kakav je
dr Živago koji upravo teče na jednome od kanala, s glazbom koja izaziva srsi, fotografijom revolucionarnih gibanja i kala, i svega takvoga nečeg većeg od čovjeka i pojedinačne sudbine,
na kojoj počiva narativni fokus i kroz koju se sve to epsko i percipira.
Oko pola jedan popodne, Medvednica je izgledala kao razbješnjeli vulkan; pepelni je debeo oblak lizao njezine geografske vrhove
Jarko sunce opet je milovalo obraze sve do četiri popodne, gotovo kao isprika za ružnu sinoć sluzavost
***
Plivao sam u fantastično praznom bazenu - sve je u njemu bilo zelenkasto svjetlucavo i čisto: ostao sam iz tog razloga u vodi sve dok
mi se prsti nisu zgužvali u suhe šljive.
***
Zahlađuje. Obećaju se sibirske uskoro zime. Živi bili pa vidjeli.
Tiše božićno jutro. Skoro podne. Božićno podne.
Južinasto, napol sunčano i mirno jutro; bijele se samo otpatci u zelenoj travi.
Ovda-onda, parkiraju se automobili i
iz njih izlaze pripadnici rodbine, noseći pakete i kese na blagdanske valjda ručkove.
Mlitavo s jednog balkona visi nacionalna zastava a
parkom baulja pokoji šetač i prošetava hiperaktivno, šećerom predozirano dijete.
Sinoć proveo sam na - ispada već tradicionalnoj - božićnoj zabavi s omanjom hrpom prijatelja i par poznanika,
i ne mogu reći da mi nije bilo ugodno i razdragano. Možda malo predugo ali prilično prisno.
Smisleno, u svakom slučaju (a smisao je nešto što je dan-danas rjeđe manifestno)
Ovakve prijateljske zabave ponekad su
umirujuće sidro -
koliko god to nerealistično bilo, lako je pomisliti da će biti tu zauvijek,
i kad budem visokogodišnjak.
***
1 u noći
Pogledao sam večeras u kinematografu sablasno ispražnjenog trgovačkog centra
film Interstellar, i - internetskim ocjenama unatoč - nisam previše oduševljen. Previše je tu dubioznih epskih motiva sabijenih u tri sata holivudsko stihijske naracije, obligatnih obiteljskih sentimentalija,
čušpajz novofizikalnih teorija, Nolanovske Inception-začudnosti koja zbunjuje ali i ostavlja pomalo nakiseo okus u ustima.
Morat ću sve to još dobrano iščitati i proučiti na raznim međumrežnim lokacijama.
Izlaskom iz kina u nešto prije pola noći, popratila me do kuće neočekivana, ljigavohladna kiša,
kao nešto gnjusno što na tjeme pada iz čabra.
Božićni dan završava pokislo.
Hrlimo ususret izazovima Štefanja.
Badnjačko jutro
Jutros kad sam plivao, kroz naočale sam primijetio kako meduzasto prema meni pluta gvalja dugačkih dlaka, i
prisjetio se one scene iz Caddyshacka s čokoladnim govnom u bazenu.
Tjerao sam gadljivo nogama te dlake od sebe, u dubinu, prema filterima.
Skoro mi je ogadilo iskustvo.
Kasnije, zamotao sam male darove i
otišao spavati u jedan popodne, premoren kao rudar.
Nekakav umor, kao otpuštanje prikupljene tenzije, poklapa me od jutra
a migrene tuckaju u mozgu danima.
Ove ću blagdanske dane provesti u duševnom detoksiciranju.
Badnjak
Netko će sutra ujutro dobiti eXtraLarge kućicu za igru - samo da ne pogleda prerano kroz prozor!
Danas baca na ljetni dan u Patagoniji,
možda čak isto prosinački - miriše i južinasto gladi po koži,
i neodovljivo tjera asocijativni niz - duge vlati suhe trave, goli kamen,
upijanje osjeta prostrane ravnice s leđa konja raščupave grive,
izlizani primjerak džepnog "Martina Fierra" u bisagama,
nož za pojasom, i sve tako nešto južnohemisferno, hispansko,
romantičarsko.
Odjenuo sam se stendalovski, u crveno i crno, i
po prvi put ikad svezao čvor kravate u poluvindzor - čvor je ispao sjajno.
Večer - ispala je manje sjajna.
Neka je čudna energija kolala prostorom - ove godine, premda raspoloženiji za taj kleti domjenak nego ranije, ove sam ga godine
doživio znatno sumornijim i umornijim.
Pretovario sam se đakonijama - niti jedna nije imala neki okus.
Pio sam hladne vode da tažim žeđ.
Pušio sam i gledao iznad parkiranih auta, u svjetlosne znakove i bljeskanja aviona na nebosklonu.
Promatrao sam forsirani vlakić ljudi koji hopšu i drže se za bokove.
Nema ništa otužnije od tog prizora, ali zbog nekog razloga,
ljude vlakić veseli ili ih barem
društveni pritisak uvjerava da ih vlakić veseli, teško je reći.
Ljudi su na ovim prostorima nevjerojatno vjerni glupavim tradicijama - ima nešto otužno njemačko u nama, s kojom odlučnošću i uvjerenjem pristupamo zabavi, koja obavlja - rješava! - se uvijek po ustaljenom pravilu.
Veselim se sutrašnjem danu - danu pred godišnji veselim se uvijek gotovo više nego samome godišnjem.
Ima neke male patologije u tome, jačina te anticipacijske naslade, često veće od prave naslade koju se iščekuje,
koja se dade primijeniti i na ostatak ličnosti.
Fuj.
Umro je Joe Cocker.
Islamska je država ili pred umorom ili nikad jača, kako se koja vijest uzme.
Predsjednički kandidati su nevjerojatno gadljivi i nikad nisam bio neodlučniji kome ne dati svoj glas.
Ne dao bih svima.
Demokracija u današnjem obliku - kljasto je, natrulo kopile i ako zaslužuje živjeti, zaslužuje to samo iz samilosti.
Jedina budućnost u koju vjerujem je ona
zadruga i malih, fleksibilnih, umreženih i razmjenjivih socijalnih ćelija.
Mahnitanja prelijevaju se i u kvartove: jutros - premda je nedjeljno iskustvo trženja u pravilu propraznije i ugodnije od subotnjeg -
teško je bilo naći mjesta.
Ispred utrinske tržnice,
proklijali su borovi.
Božićni dečko s violinom, kojemu posljednjih 5 Božića pratim odrastanje od dječaka do mladića u martensicama,
zauzeo je svoju poziciju s koferom za sitniš,
gudeći nešto bolje nego prije 5 godina.
Lijepa je to zarada džeparca, čini mi se.
Lijepa, konstruktivna i poštena.
***
U predbožićno vrijeme, probude se i angažiraju i prosjaci - neki dan u gradu, u par sati opsjedalo me desetak.
Jutros, nekoliko ih je obrađivalo i utrinske kupce.
U predbožićno vrijeme, prosjaci agresiviziraju nastup - budući da ljudi troše i puni su zaduženih para,
prosjaci paze da ih se primijeti:
umotana Romkinja tako je stajala s rukom usred reda za kruh,
Slušam posljednjih tjedana svjedočanstva iz prve ruke,
ali pravu sliku nisam stekao sve dok je sinoć nisam vidio -
grad je prokleto krcat ljudima.
U par sam se momenata - nasred ulice - probijao kroz gusto zbijenu masu nalik onoj klupskoj,
a da se ništa posebno nije događalo -
nit je bio datum, nit je općinstvo zabavljao itko interesantan:
običan petkovna večer u adventskom Zagrebu, toplija nego bi itko htio.
kad noćni izlazak počne u 5 popodne, u posve legitimnoj mrkloj noći,
i mnogo vrućih pića i obilazaka lokacija i nacvrcanog smijeha kasnije
završi uz rastrježnjujuće ljut hamburger u 11 navečer,
čovjek biva pomalo dezorjentiran činjenicom da je posve uredno iscijedio sve što se od dana i večeri iscijediti da,
a da je uprkos tome došao kući prije ponoći i
dobro će se ispavati bez gubitka pola sutrašnjeg dana
neuobičajeno zgodan osjećaj.
Ovo je zapis dok se ugrijava ručak - pisat ću ga ni trenutak dulje nego kuha tjestenina,
a možda ni toliko.
Ovo je i atmosferičan zapis - on opisuje kako se okreću turbine u perilici suđa,
kakvu buku stvara astmatično uspuhano računalo,
kako prašina potajice naliježe svuda okolo, po slabije osvijetljenoj ali ugrijanoj dnevnoj sobi,
Ovaj zapis konačno svršava sa subjektom pisanja,
kojeg u tišini poslijepodneva pomalo žuljaju kapci, želudac mu steže olakšavajuća glad,
a on svejedno osjeća zadovoljstvo.
Danas je četvrtak.
Pjenušav nemir i neki osjećaj urgentnosti prožima cijeli dan.
Ove jeseni i zime imam više živosti nego zadnjih pet kumulativno:
što znači da energetski, skoro sam se približio jednom prosječnom ljudskom biću.
***
Naišao sam slučajno danas opet na
na dragu i uhu mi ugodnu melodiju koju sam - budući da ranije nisam previše dobro poznavao izvođače - prvi put čuo možda prošle godine.
Ovaj spot uvijek malo odvuče u neko melankolno stanje,
i o njemu imam potrebu diskutirati -
ne samo zbog pred-ironičnih stihova i
naivne jugoslavenske 80's pop-rock melodije koja asocira na djetinjstvo, na nekakav svijet kojemu nazirem samo konture,
već i zbog biografije pjevača koji je poginuo netom nakon, u 24-oj godini života, vozeći se na svoj prvi veliki koncert,
ne doživjevši rasap svijeta oko sebe koju godinu kasnije,
ne doživjevši da mu um koji se zacijelo vrtio oko muzike, gitara, žena, droge i zajebancije,
premaže neki ugljeni, crni arheološki sloj koji razdvaja dvije epohe.
Svaka mlada smrt donekle potrese, a naročito artistička, naročito ona puna nekog potencijala i obećanja-
nema nekog razloga osim identifikacijskog,
i sve to skupa, te đems dinovske tlapnje, vrlo je pubescentsko i blesavo.
***
Zaključio sam da muzički, više ne priznajem niti prihvaćam kategoriju guilty pleasure.
Već neko vrijeme, otkako ne shvaćam te stvari ozbiljno, otkako ne mistificiram,
postoji samo pleasure,
bučan ili sentimentalan,
ružan ili ljepuškast,
dubok ili trivijalan,
ovakav ili onakav - sve je to isto - sve su to samo zvuci koji otpinju neke strune, neka psihološka stanja, neke
asocijacije ili emocije -
sve je to jednakovrijedno po mene kao recipijenta.
Razmišljajući danas o morskom prasetu,
odlučio sam se podrobnije informirati i uvidio da ga poznajem!
Susreo sam ga jednom davno u Peruu, samo što je onomad bilo
prepečeno
***
Sve lakše nalazim ravnovjesje između
poslovnog stresa i privatne miline - ponekad, kad se, kao danas, dogodi
da izbjegnem špicast promet - svratim na privatni krug-dva u vodi, pa
se kod kuće još malo smočim,
pa stanem rezati povrće i raditi nešto
IZDAŠNO
Mali godišnji odmor, jedva pola ljetnog,
već je iza ugla.
Odbrojavam do njeg sitno,
osmjehujem mu se i mašem maramicom.
Teško danas mislim na išta drugo.
***
Ispuhujući zadnje dimove na balkonu, vidio sam starog susjeda kako polako parkira auto na svoje invalidsko mjesto,
pa vadi i na leđa stavlja navlaku s gitarom, i ide kući.
S probe?
Sa svirke?
Ima li još nade za mene?
Možda u penziji?
Svi se prijatelji, poznanici i kolege u ovo doba godine uzbibaju i svi bi se družili:
ljudi vole predblagdanski kontakt i osjećaje.
***
Subota je bila ugodno druželjubiva i duga.
Jutros oko 1 popodne sam
ustao i otišao do tržnice po sve neke osnove kao što su juneća lopatica, pastrnjak i sok od jabuke i kruške,
a obišao sam i trgovine ne bih li kupio crno irsko pivo.
U posljednjoj sam trgovini, pred samom kućom, uredno platio i izašao dok je
blagajnica trčala za mnom, noseći moju kesu plaćenih proizvoda i vikala
Jučer,
12. XII. 2014.,
bio je jedan tipičan petak, s možda nešto druželjubivijim i umornijim - pivskim! završetkom
no danas,
danas me iznenadilo:
ovo je prezrivo očit, premda neizbježan glazbeni izbor
a budući da zbog kratke pameti i memorije ne znam pamtiti tekst,
rijetko mi kad uspije glazbom komentirati realitet, ključnost u trenutku,
pa kad već u nevjerojatnoj podudarnosti sjeda na volej ...
taj skok od mnogo stupnjeva u nekoliko minuta
danas me iznenadio i isisao mi svu krv iz lica u momentu,
i lelujao sam i neko vrijeme pridržavao se za stupove
no najviše sam se brinuo da se jedan jež, brižno pospremljen u udobno gnijezdo duboko ispod jedne verande u Maksimiru,
ne probudi iz hibernacijskog sna,
i tako samoga sebe
zajebe.
***
Kasnije, prijateljevao sam i subotnje pretresao dnevnopolitički trenutak,
a potom otišao da zaronim, prvi put nakon dugih dana,
i bilo je to krasno,
toliko krasno da ne padaju mi sad teško niti
radni zadaci koje ponio sam da mi uveličaju vikend.
Smrduckalo je danas nekako sve u mom okruženju, ali samo donekle doslovno.
Odjenuo sam se fino, i to je bilo dobro
Vladala je uokolo nervoza i blaga histerija, i to nije bilo dobro.
Vonjalo je na mutnoću
Osjećaj kad nedostaje (ili ne želiš čuti) ključan komad informacije zašto nešto jest kako jest - neugodan je poput krute neodrezane etikete na ovratniku košulje.
Većinu vremena uzgajam deblju kožu
ali danas se pritajeno nezadovoljstvo kompenziralo i
bio sam neugodan prema momku u VIP-ovom dućanu jer je prtljao i dezinformirao oko novčano-ugovornih stvari a meni ruga se tanji prosinac, možda i siječanj.
Gnoj niče, I s'ppose, bez obzira.
Danas ne prija nešto posebno ni hrana,
a hladnoća podmuklo liže tabane.
***
Ni tišina danas nije posve ugodna.
Čini se kao da se po njoj taloži prašina.
Volio bih da sam jedan od onih ljudi u čijim domovima uvijek svira glazba,
ali to je tako nepraktično
i nedostojanstveno: vječno biti u vlasti nekog drugog -
plesati kako netko drugi svira!
***
Mjesec je večeras zagasitožut kao odstajao traminac
i utonuo, tako nisko da kroz šiblje smrznutih krošanja doima se kao jedno
od svjetala na zgradi s one strane parka,
na jednome od nižih katova.
Jer sam razmjerno zainteresiran za znanstveno-fantastičnu ili fantastičnu premisu,
(ukoričenu ne konzumiram a filmska većinom odbija jer je inspirirana dječjim igračkama)
prilično sneveseljuje što svaka televizijska SF priča koja me premisom zaintrigira i koju nadobudno počnem pratiti,
ispadne na kraju nekakav policijski procedural:
besmrtnici - umjesto da nas oduševljavaju svojom onkrajvremenskim stanjem uma - policajci su ili forenzičari koji rješavaju slučaj tjedna;
putnici kroz vrijeme - umjesto da nas razveseljuju svojom anakronošću - surađuju s policajcem na slučaju tjedna;
utopije - umjesto da nam nude slasne vizualije i društveno-evolucijske projekcije budućnosti - zadržavaju se u ambijentu policijske postaje u kojoj šeću i roboti, i gdje se obrađuje high-tech kriminalni slučaj tjedna
sve mi to na kraju smrdi na Sipowicza
***
Od čvrstog umora i klonulosti jedva sam izgurao dan
i doplazio do kreveta da bi dva sata kasnije iz njega izašao
nabubren kao bubanj.
***
Kupio sam jučer džentlmenske crne kožne rukavice i
danas - u bistrijim trenucima - zamišljao da sam plaćeni ubojica i da stišćem u njima
okidač
ovaj hladni vjetar što uzdiže kovitlace suhih listova po asfaltu,
od kojeg ljudi bježe zgureni ispod pletnine,
što nadimlje hladno pluća,
miriše mi opojno na nešto strašno poznato
iz rane mladosti ali - premda me uzbuđuje -
nikako se ne mogu sjetiti na šta
vjetar uvijek nevjerojatno budi mi asocijacije
Sada,
kada je dan gotovo na izmaku,
upinjem se sjetiti je li u njemu bilo nešto vrijedno zapisa - i ispada
da ne mogu.
Dan koji je počeo u noći, s ugodnom emocijom bivanja,
nastavio se tako da je gotovo sve u njemu
bilo u redu, i ugodno i smisleno
čak i sitna neispunjenja i razočaranja kao što je jedan krajnje blesav ali nekako
s aktualnom tematikom sljubljen film.
Od nerealnih i fantastičnih moći želim jedino da osjetim i doživim
minule, nestale ljude i minute,
iz gole voajerštine,
a pomalo i želje za uviđanjem krupnijeg patterna.
***
Igličasta je subotnja kiša bila posebno vlažna, ali nije smetala jer
u uzduhu je bilo živosti i svjetala u predvečerju i nečeg smirujućeg,
jednako ugodnog kao što je i toplina mojeg brloga.
***
Volim svoj brlog, gotovo fetišno;
u njemu - zamišljam - mogao bih i hibernirati,
ušuškan u hrskavo lišće, jabuke i orahe.
***
Za Nikolu, dok su druga djeca izvlačila mandarine i čokolade iz čizme,
sebi sam darovao
jednu od najdražih knjiga iz rane mladosti, koju sam za smiješnih nekoliko dinara našao na kolicima pokretnog knjižara, u vjetrovitom zapruđanskom pasažu
a potom i nove
zimske gume s finijim prianjanjem,
zajahavši pritom i još jednu otplatu.
***
Neka.
u žutorumenom prigušenom osvjetljenju ulične svjetiljke padaju sitne kapi
drizzle
i negdje otraga, iz parka - samotan i zvonak pjev ptice,
Nakon petipo godina življenja u blizini (poznajem ga još od prenatalne faze),
maloprije sam prvi put odista ušao u Muzej,
gledati slike Toše, kojeg izuzetno slijedim.
Nisam međutim zbog lošijeg informiranja znao
da je izloženo samo par desetaka, i to arhitektonskih fotografija.
Svejedno, poslije 8 sati sna i 8 sati rada, danas sam se i - 8 minuta kulturno uzdizao!
Volio bih negdje, jednom,
vidjeti cijeli taj opus, on
vibrira
Krađa:
Ovaj je grad u svakoj fazi imao po sebi
neke žive ljude koji su žvakali,
kakali,
rezali nokte na nogama,
brisali usta od vina i
smijali se glupostima,
Volim se toga podsjećati.
Listam neku knjižicu "Danci i stranci" izvjesne Kristine Wolsperger Danilovski i hvata nevjerica kakav je tekst nakladnik "Redak" (?) pripustio u fizički tisak;
po obliku, lektorskom odsustvu, ovo se više doima kao
zbir sintaktički nemarnih mailova prijateljici ili postova na portalu RODA, sve uključujući kolokvijalne 40-something opaske sorte "nije greda" i usklike od pet uskličnika.
Doista čini mi se katkad - jer, ljudske su energije oko mene na radnom mjestu nenormalno amfetamirane u ovo doba -
čini mi se negdje oko 11 ili 14 sati svakog dana da ću pregoriti kao sijalica, da će ostati samo čizme, s
pougljenjelim, uzdimljenim svršetkom - zbog čega naš mentalitet ne poznaje adekvatno upravljanje potencijalima, zbog čega je sve uvijek ishitreno, tinejdžerski nesigurno,
sumanuta gašnja sitnih požara, nestrateško plaženje, napregnuto
glumatanje multitaskinga u kojemu ni jedan task nije posve jasan i bjelodan?, je li to zbog toga što u zadnjih hiljadu godina nismo upravljali ničim osim dnevnim jelovnikom za zastupnike krvavog sabora u Križevcima, ja uistinu ne znam, ali
ovo je podneblje prenapučeno mahnitim obezglavljenim muhama, poslovno, državnički pa i privatno-intimno,
djevičasta podstrana mog karaktera žudi za strategijom i direktnim odlučivanjem,
za fašistoidnom usmjerenošću, za
popisom prioriteta koji se poštuje.
Ne valja ni kad se naglo opuste mišići i sinapse poslije 16h, taman na klizavoj cesti krcatoj crvenim štop-svjetlima, iza klatarenja brisača, ususret
tami,
truljavom prosinačkom vlažnom mraku koji čak ni pošteno ne sjenča s obzora,
nego natapa moj svod odasvud
***
Čitam letimično jednu otanju autobiografiju nekog pilota RAF-a koji je mlad poginuo '43. netom što ju je ispisao (u idiosinkratičnom prijevodu P. Raosa), i iznova se divim jezgrovitosti i
smislenosti putanje kad je čovjek suočen - ne, prinukan na - dualizam
crnog i bijelog.
Oduvijek sam želio provozati Spitfire, još otkako sam u djetinjstvu proučavao crteže u tvrdo ukoričenom strip-albumu "Bitka za Britaniju".
***
Pomalo odbrojavam dane do Božića, jer - što bih drugo odbrojavao?
***
nekoliko sati kasnije,
slažući suhi veš
počelo me kopkati što kod
Dan sam započeo vrlo staromodno, kao prije mnogo ljeta, u rano jutro zirkajući u televizijski aparat s kauča.
Skakanje preko mnoštva kanala strašno smara - paradoksalno, mislim da sam iz tog razloga i prestao gledati televiziju.
Zaustavio sam se zato na nekom dokumentarcu o zadnjim danima drugog svjetskog rata, i napeto ga odgledao kao da prvi put za sve to čujem.
Ta me dihotomija uvijek hipnotizira, bez obzira na sve naknadne konstrukte, i uvijek se iznova zatečem kako je jako film utjecao da bez obzira na sve najbližim doživljavam lik američkog vojnika, najdaljim ruskog, a Nijemcima nekako sam perverzno opsjednut i želim znati sve o njima.
Kasnije sam izašao na hladan dan i zaključio da se razlika između 4 i 2 celzijeva stupnja itekako osjeti.
Možda jer je neugodan puhao vjetar i jer je bilo vlažno, ali kaput se činio tanji nego jučer a tlo nemjerljivo ledenije.
Učinio sam neke obaveze koje dugo već odgađam, pa kupio hrane i plivao,
Prvi dan prosinca, sav u tami,
cjelodnevno je grijala stolna lampa moju telefonsku slušalicu a ja sam
vrtio se kao zvrk.
Ugodno je živahan uvijek prosinac,
< | prosinac, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Pijesni bijesa Žavijera Osloboditelja Masa Predak Žavijera Osoboditelja, Hugo, odlazi u mirovnu misiju - linorez nepoznatog umjetnika, XIV.st.
* * *
Las Canciones Desaparecidas de Xavier Libertador
* * *
Unfathomable Hymns Of The Unforfeitable Xavier the Liberator
Popis dodatne literature:
Svijet u boci
Rutvica
Dmj
Žiola
Rahatli
Petar Pan Glazbeni Čovjek
Čovjek Vadičep
Blini
Zrinsko pismo
Prevoditelj Želibiti
Ribafiš
Sisa
Hibrid
Pusta zemlja
Kao Dylan
Hiperborealni vjetrovi
Nemetz
Marisi
Parlament
Atenski zrak
Vjetrasta
There'sAFunnyStory
Apartčik
Dida
EduardP.
Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.
Zapah Minulosti
1926
Life is not a succession of urgent 'nows'.
It's a listless trickle of 'why should I's'.
***
There is no pleasure in having nothing to do;
the fun is having lots to do and not doing it.
***
zavijer@gmail.com
***
online
Online Casino
- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.
- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.
- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.
- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu
- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.
- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.
- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.
- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.