Bijesni Žavijera Osloboditelja
subota, 27.12.2008.
Tupi ugao trokuta
Razgovarao sam danas s prijateljem i
spomenuo je mrvu kiseo žal za propuštenim djelima i stanjima uma kada je za to bila prilika i mladost a ja
ne mogu nikad, po duši, iskreno osjećati žal za propuštenošću
koliko god negdje bila doista,
jer to - u stvari - nikada nije bilo tako,
niti je moglo biti jer, heraklitovski,
tada,
ili u stanju nisam bio ja ili u stanju nije bio svijet.
Posljednjih tjedana osjeti koji kolaju utrobom novi su,
kao ushiti tek prohodalog, toplo uskafanderenog djeteta nekakvim glupim suhim listom na cesti ili golubom.
Pojavljuju se iz nekih čudnih isprepletaja,
ljepota i užasa, hladnovlažnih genitalija i slinave smrti, čiste čistote i okaljanosti, dosade i divljanja,
amnezije, sjećanja, ljubavi i nježnosti i
odumiranja,
zastrašujuće indiferentnosti,
sreće,
i nepoznatog...
ostaju kratko, dozlaboga zgusnuti i nestrpljivi, nestaju,
ne mogu ih shvatiti,
ne trudim se.
Osjet - recimo - "tuge" večeras, neusporediv je sa ikakvom "tugom" ranije okušenom,
jer to nije nikakva prokleta tuga,
ništa u njoj nije prepoznatljivo, nema bliskih trnaca.
Nju noćas mogu obuhvatiti,
uglaviti jedino u čabar s jednim albumom i
ni u šta drugo pod svodom.
Tu je jedino ta neka toplina i nehumanost,
čuđenje i otuđenje,
gubitak identiteta i predivna neka cjelina,
i šuplji bol i
who the fuck am I,
i hladno kompjutersko cvrljenje
i nešto medievalnoduhovno
i posve nešto prozaično, sirovo, kako treba.
Nikad nisam razumio niti volio OK Computer,
u ovih jedanaest godina,
do večeras.
Nisam, do večeras, bio u stanju.
Postoji komad glazbe za svaki trenutak,
a čisti je slučaj hoće li se ikad susresti.
ponedjeljak, 22.12.2008.
decembarski
U šaranju poluispuhanim kotačima kroz jutarnju gužvu,
sve su tjelesne kretnje robotske.
Oči ne trebaju i zato
ne primjećujem baš ništa nego
samo slušam treštanje iz Pajonir opni.
Iz cijelog tog negledanja,
jutros,
u mozak se ubilježio jedan jedini vizualni kvadrat:
- negdje u tri prije osam, u Vukovarskoj,
uredno preko obje,
na tramtračnicama ležao je jedan lijepi crni pas.
U dvije sekunde prizora,
zamijetio sam da ga neka djevojka i neki mladac pokušavaju otjerati sa tračnica,
ali on ne obadaje.
Ne, nije bio krepan.
Glava mu bje nadignuta,
a uši rezignirane.
Čeka čovjek tramvaj.
Pomislio sam, preuzetno,
- Evo, jedan od onih suicidalnih pasa kojem fali mrtav gazda.
...
...
Možda zato,
jer sam tek odnedavno konačno
drugarski zagrlio život.
...
Jebiga stari.
Žao mi je.
