U šaranju poluispuhanim kotačima kroz jutarnju gužvu,
sve su tjelesne kretnje robotske.
Oči ne trebaju i zato
ne primjećujem baš ništa nego
samo slušam treštanje iz Pajonir opni.
Iz cijelog tog negledanja,
jutros,
u mozak se ubilježio jedan jedini vizualni kvadrat:
- negdje u tri prije osam, u Vukovarskoj,
uredno preko obje,
na tramtračnicama ležao je jedan lijepi crni pas.
U dvije sekunde prizora,
zamijetio sam da ga neka djevojka i neki mladac pokušavaju otjerati sa tračnica,
ali on ne obadaje.
Ne, nije bio krepan.
Glava mu bje nadignuta,
a uši rezignirane.
Čeka čovjek tramvaj.
Pomislio sam, preuzetno,
- Evo, jedan od onih suicidalnih pasa kojem fali mrtav gazda.
...