Bijesni Žavijera Osloboditelja
nedjelja, 30.11.2014.
30. XI. 2014.
Ovaj interpretativni ples trapeza! Ovaj funky rad bokova! Ova bluza!
Ovo je kuriozna radost nedjeljnog prijepodneva
***
Kasnije istog dana
Bolni prolazak kroz višesatni napad anksioznosti, na rubu eksplozije --- lagani exposure, pa jači exposure, pozicioniranje u izvanjskom kaosu, buci, nervnim napetostima drugih --- uravnoteženje pred sam kraj dana.
What a day. Čini se da bih mogao spavati do debelog prijepodneva. Sutra bi možda trebala biti druga nedjelja. Trodnevni vikend - san za budućnost.
***
Na ivici prosinca, nekoliko stopa od kraja godine. Ljepljivo lišće ljubilo je danas moje ćelave gume.
Vrijeme danas positno je, igličasto dražilo kožu i um.
subota, 29.11.2014.
29. XI. 2014.
noć s petka na subotu,
stapanje datuma
biografska putanja je sve izvjesnija, ishodi su očekivaniji ali sve nekako
biva relativnije, rastegnuto kao kvantna žvaka -
međuljudski odnosi - ljubavi, prijateljstva, veze - postoje i ne postoje, važni su ili nevažni, kako ih promotrimo,
lelujaju profesionalne i privatne akcije i djelovanja, ovisno koliko nam je do njih stalo,
pretvaramo dan u noć i toplo u hladno, vlastitom odlukom,
odjevamo crno ili šareno, jedemo svježe ili procesuirano, gledamo šou ili seriju, pušimo ili dišemo,
pijemo ili spavamo, činimo što u samo tom trenutku djeluje prirodnije jer nam je ishod relativan
otuda valjda potreba za sidrima u kasnijoj dobi,
za hobijem, za čvrstom slamkom, za Sjevernjačom, za rukohvatom.
ispražnjen od svega apstraktnog, neuhvatljivog, svake misli i emocije,
čini mi se - evo sad - da jedino u vodi postojim.
Trudio sam se misliti i osjećati u njoj ali džaba.
Tijelo u elementu, fizički otpor,
od svega dopušta
jedino da se postoji ili ne.
***
Cijeli jedan dan kasnije
U devet navečer, u redu iza mene nije bilo nikoga; osim blagajnice, bio sam sam u fluorescentnom hangaru dućana pred zatvaranjem.
Na traku sam istresao eklektičan sadržaj košare, bare necessities:
two tins of baked beans,
sixpack japanskog piva,
kesicu smrznutih malina i
demižon vode,
smijuljeći se
a u sebi smijući se grohotom:
mise-en-scene kakve socijalne zapadnoeuropske filmske drame.
Ah.
petak, 28.11.2014.
28. XI. 2014.
Potrošački poučak
Što je čovjek dalje od nule na tekućem računu, u bilo kojem smjeru, pozitivnom ili negativnom,
to bjesomučnije troši.
Nakon određene mjere, sve postaje beznačajno, irelevantno.
Razmišljam o tome dok treći dan za redom izlazim iz trgovine punih kesa.
***
Neki susjed iz susjedstva
stajao je u redu ispred mene, malo zamrljane jakne, prebrajajući i najsitnije kovanice koje čak ni blagajnice ne primaju.
Stajao je uspravno, dostojanstveno, govorio je tiho i pristojno, ali svejedno,
ispred sebe na traci imao je samo jedan, ali najtužniji artikl -
plastičnu litrenu bocu Ožujskog piva.
***
Fizička aktivnost, mokra kosa, tuš, jelo. Petak.
Ćutim se pomalo ispuhano. Kud da se djenem?
***
Večer
Bezrazložan osjećaj jada.
Yada-yada-yada.
Klet bio kemijski disbalans u lubanji.
četvrtak, 27.11.2014.
27. XI. 2014.
Miris gulaša širi pore.
Pušim, pijem čaj i razgovaram o glazbi već satima - tek kad treba nešto objasniti spoznajem koliko malo uistinu znam.
Ponukalo me međutim to da se osvrnem na neke prastare zvučne zapise idiot savanta,
koji tamo negdje '06. radi nešto solidno, ali ne zna što ni kako,
i to mu daje krive ideje.
Ilustracija
***
Ovo je vrlo neobičan tjedan, uskomešan i iscrpljujuć.
Vikendu koji predstoji, nisam siguran da se posve veselim,
because reasons.
Sve to skupa smara.
Pretražujem skorašnju budućnost za nekim slobodnim i otvorenim trenutkom kad ću se od svega skloniti
u vodu.
srijeda, 26.11.2014.
26. XI. 2014.
Nakon napetog i uspjenjenog radnog dana, koji završava dolaskom kući pod okriljem mrkle noći i noćnim pregladnjelim hrmbanjem ručka,
razmišljam kako je krajnje vrijeme da se napravi taj idući civilizacijski korak naprijed i
avangardno krene u redefiniranje vrijednosti ljudskog rada.
Da se - kao što se u XIX. stoljeću smanjio na 8 sati - u doglednoj budućnosti radni dan smanji za još koji sat,
na možda 6 ili 5.
Tako su nam obećavali u futurističkim projekcijama!
I onda se kroz maglovitu maglu prisjetim da su u mutnim danima djetinjstva ljudi radili i subotama, a djeca - pa i ja - imala subotnju nastavu, doduše skraćenu,
i sad razbijam glavu pokušavajući se prisjetiti
kada je to konačno dokinuto.
Poznih osamdesetih?
Hm.
utorak, 25.11.2014.
25. XI. 2014.
Umor očiju, nabrijanost nerva.
Uzavreo mentalni dan, u kojem sam - u kardiganu i košulji - fingirao profesionalizam,
čak ga dijelom i ćutio. Kakav evolucijski progres!
Žuljaju vjeđe.
Gledam videoklipove u kojima neki drugi ljudi igraju i prolaze razine nekih novih videoigara, koje nikad nisam zaigrao ili za njih čuo,
i - premda osjećam neku mutnu katkad želju za razularenom, krepkom imerzijom u virtualni svijet - ne mogu reći da me išta od toga privlači.
Sve glumi realnost, ali hyper, što izaziva otpor i negodovanje.
Realnije bih uronio u vizualu crtanog filma ili stripa, ali za tim kao da nema općeg interesa.
Bah.
Klonu kapci.
***
Iako smo razasuti danas, na različitim stranama, opterećeni, poslovnoumorni i konfuzni,
Kupio sam tri ruže, za tri godine.
***
Svake godine kupovat ću jednu više, odlučio sam.
***
ponedjeljak, 24.11.2014.
24. XI. 2014.
Maloprije, ručajući, bljesne - vrlo vividno, kristalnih boja i zvuka; nedavan iskustven podražaj! - situacija kako s grupom odlazim u Klaićevu bolnicu na sat
seksualne edukacije,
i razgledavam raznorazna kontracepcijska sredstva,
hihoćemo kondomima koje tad zovemo prezervativi,
a najviše oduševljenja izaziva jarmulkast oblik ofucane dijafragme,
koju neko spadalo stavlja na glavu kao keče i albanski, politički nekorektno pleše.
To je scena od par sekundi u mozgu,
i tek nekoliko trenutaka kasnije
jedna od tih spoznaja:
bogamupoljubim, pa to je bilo u šestom ili sedmom razredu, tamo negdje osamdesdevete ili devedesete!
verily i say unto you,
a lifetime ago
zašto se to doima tako svježe, na toj perceptivnoj osnovi?
na čulnoj i mentalnoj razini blisko, gotovo kao da bih još uvijek mogao doživjeti dijafragme smiješnima?
ja ovakve senzacije doista ne razumijem
...
...
ili je to danas dio dnevno-političkog problema?
nedjelja, 23.11.2014.
23. XI. 2014.
Nedjelje kada bih uspio bio uhvatiti ovo,
to su bile najljepše nedjelje.
subota, 22.11.2014.
19. - 22. XI. 2014.
Kao nekakav funkcionalni idiot, nikako ne mogu zapamtiti broj svog sjedala u avionu.
Od reda pred aerodromskim izlazom, do ulaska u trup zrakoplova, ukrcajnu propusnicu moram držati pred očima,
maltene baleći iz poluotvorenih usta,
i ponavljati poluglasno,
recimo
i svejedno, katkad sjednem u krivi red.
***
Tijekom prvog kratkog leta, upao sam u komu bez snova, i pritom iščašio gležanj na desnoj nozi.
***
Ponekad hvata bojazan da isuviše kasno reagiram na promjene, da presporo procesuiram život. Čini se katkad da dvije faze prođu dok se ja uspijem asimilirati s prvom.
Opterećuje misao da ću propustiti neke važne momente - da ću jednostavno, kao i dosad, biti prezaokupljen sobom kada to nikako ne bih smio.
***
Držim da - ako je već potrebno zaglaviti i čekati na drugi let satima - za to nema bolje zračne luke od minhenske. Umijeće osmišljavanja aerodromskog prostora ondje je dovedeno do savršenstva; namjernika ondje očekuju svakojake krasote, od
štacija s besplatnim čajem i kavom, do prostranih i ventiliranih pušačkih salona;
od umirujućih oaza s polunagnutim naslonjačima i rupama za električno napajanje, prekritih tapisonima koji prigušuju korak, do
punokrvnih kabina s čistim krevetima i noćnim ormarićima, za bona fide spavanje po euru.
Ovaj sam put čak - vjerujem - vidio i punkt za razmjenu pročitanih knjiga, što je jedno od ljepših civilizacijskih dostignuća.
Zanimacije na svakom koraku.
Putnička divota.
***
Tijekom drugog kratkog leta, upao sam u još jednu komu bez snova, i zaobilazile su me komplementarne vode i kesice grickalica.
***
U Berlinu od prvog momenta doživljavam deja vu.
Neobično, jer sam deja vu ondje doživljavao i prošli put, pri prvoj vizitaciji.
Možda sam u prošlom životu bio Karl Liebknecht? Ili Hermann Goering?
***
U Berlinu sam radio, a potom šopingirao i
do besvijesti forsirao gležanj amo-tamo po Friedrichstrassetu i od kolodvora, uz prugu, do pitoreskno socijalističkog Alexanderplatza, kojeg zbog nekog razloga dosta volim
iako sadrži sve neke neatraktivne elemente poput elementa muške mode konfekcijskog broja XXXXXXXXL
i
posvuda beskućnike koji nisu natruli cirozaši nego
mladi,
baš mladi ljudi, zapazio sam
dvoje mladih pankera zelene kose,
i hipi-par koji na svojim kartonima i vrećicama sviraju gitaru i poju, nikome, sebi,
i
krhku djevojku umotanu u vreću za spavanje, na betonu ispod nadvožnjaka, iz koje joj viri samo vršak mladog, lijepog usnulog lica
u studenoj noći.
***
U petak sam još jednom otišao do bivše granice, jer je bila blizu,
i opet gledao fotografije, čitao sudbine okačene na zidu.
Ima nešto interesantno u neprirodnom konceptu razdijeljenog grada.
Na Checkpoint Charliju, tri su mlada Nijemca za turiste glumila tri mlada američka vojna policajca,
a jedan je od njih prigodno bio crn.
***
Na Tegelu sam, čekajući let, piljio u reklamni pano Aeroflota
koji je skazivao da je Aeroflot službeni avioprijevoznik Manchester Uniteda,
i razmišljao,
zbog čega onda ta žena drži rukometašku loptu?
***
Nebo nad Bečem (Bečom?) bilo je prekrito gustim, viskoznim slojem,
kao grudama svinjske masti.
Brzo sam uletio i izletio iz njega.
***
Nikako ne mogu zapamtiti svoj broj sjedala u avionu.
Nešto u mozgu odbija pridržati taj podatak.
utorak, 18.11.2014.
18. XI. 2014.
Ćutim fantomski okus meda u ustima.
Pojeo sam popodne mnogo kuhane ribe.
What the hell is wrong with me?
***
Danas je nebo u podne i po rasparala debela duga.
***
Koliko god putujem,
uvijek sam nervozan kad putujem; izbačaj je to, katapultiranje iz zone komfora.
Uznemiruje i pomisao da ću zakasniti na povratni let, i ostati nasukan, negdje. Čini se da nikakvog nema racionalnog razloga za to,
izuzev iskustvenog,
kad sam u dva-tri navrata zakasnio na povratni let, i for a while ostao nasukan, naizgled - bez tuđe pomoći - bespomoćan.
Uznemirenja i fobije se katkad razvijaju iz čista mira,
a katkad taloženjem i vezivanjem sitnih iskustvenih nelagoda.
Što vrijeme ide, sve je intenzivnija unutarnja potreba da stvari budu pod kontrolom.
To nije nešto na što sam ponosan ili čime sam zadovoljan. To jednostavno izgleda - jest.
ponedjeljak, 17.11.2014.
16.-17. XI. 2014.
nedjeljno je prijepodne prošlo u ugodnoj natrusi mamurluka od finog vina,
uz zadovoljstvo što više se ne osjeti vonj psećeg govna -
toplog i mekanog finala na parketu inače vrlo lijepo provedene subotnje večeri.
Poslijepodne pedalao sam lagano do grada, i to je
bilo najjesenskije - istovremeno i kalendarski najpoznije - bicikliranje u životu;
sve kroz neke tople vizualne premaze, šuškavo lišće, mlačan uzduh i sunce.
U centru grada jeo sam žlicom na klupi juhu od gljiva i kasnije promatrao pseudopariške motive
feš terasa s kockastim stolnjacima, na kojima djevojke u šalovima jedu male palačinke
(dok uz rub stola prislonjen stoji starinski rozi bicikl)
ulijetao sam i izlijetao iz komadića razgovora na stranom jeziku,
prisjećajući se pomalo gorko istih tih ulica prije 20 godina,
i kako su insularno
(autoritarno, zgrčeno, potemkinovski mramorno besadržajno)
djelovale, i kako
na njima u to doba (izvan pubescentskog mikrokozma ili bogatije uobrazilje) stvarno nije bilo jednostavno osjetiti ovakav nekakav
hrskav, lepršav jesenski joie de vivre.
***
ponedjeljak je bio vedar ali ubrzaniji i nervno napetiji -
pripreme za veliko izlaganje u tuđini za koji dan stvaraju bore na čelu.
***
Postao sam ljubitelj dobrog hamburgera. U današnjem Zagrebu, i tu je đakoniju moguće jednostavno naći.
subota, 15.11.2014.
14.-15. XI. 2014.
U noći s četrnaestog na petnaesti studenog, vidio sam najbolju stvar na Internetu,
ovo:
četvrtak, 13.11.2014.
13. XI. 2014.
Od više sam osoba iz okoline doznao da im je danas posebice težak, depresivan, bezizlazan, tmuran dan, da
im danas tmina pada teže i brže nego inače, a vlažna hladnoća da je dublja,
da su im energije drugih posebno danas iritantne i kriještave, a minute sporije, ali
ja ne osjetim mnogo od toga
danas je samo jedan usputan dan,
u kojemu nemam zapravo mnogo misli
možda samo:
gledam biografski dokumentarac o Robertu Crumbu i razmišljam kako se huda sreća
poigrala sa sva tri
bolno osjetljiva, inteligentna, Aspergeriva brata Crumb,
ali od egzistencijalne noćne more donekle izdigla samo jednog
čiji mi je rad, nekako, oduvijek bio prilično dopadljiv i lak za uranjanje
srijeda, 12.11.2014.
10. - 12. XI. 2014.
došao sam na sam skrajnji istočni rub republike, u kojem tama pada brzo i sunčano poslijepodne odjednom postaje ponoć, u kojoj ništa ne gori niti svijetli.
uska hotelska soba u kojoj ne znam što bih tražio, osim prerano zaspao u komatozan san bez snova,
s mrežom za komarce na prozoru kroz koje se ipak provukla jedna tusta muha koju ganjam i mlatim hotelskom brošurom po stropu,
pogled na crkvu na brdu, toranj koje prvu noć otkucava četvrti, a drugo jutro nemilice tuče i ječi zvonjavom,
pušem kroz mrežu duhanski dim kasno navečer i rano ujutro.
prvi dan - mutnoća emocija: prolazio sam i vrludao u kombiju i slike su me provukle kroz sve neke odjeke devesprve.
valjda jer sam rijetko tu, a na ovome konkretnom mjestu - tko zna? - možda prvi i zadnji put, nisam sposoban percipirati prolazak vremena i života, ovdje sve stoji kao muljevita pridunavska bara, mute me neki neživući odjeci, telopi po ekranu, anksioza.
dunav se sitno mreška, gledam ujutro njegove horizonte, dok mi suho lišće nosi ispod nogu južnjački topao vjetar mjeseca studenog.
predvečer, i sljedeću večer, osjećam se znatno bolje, nahranjenije, udomaćenije, i kupujem brojne boce sve nekog fenomenalnog vina za smiješno male pare, koje kasnije zveckaju u prtljažniku.
intrigira vinski turizam. intrigiraju u iločkom memljivom podrumu prašnjave boce iz XX. stoljeća, okamenjene u gusto skoranoj paučini i prašini. intrigiraju čudovišne bačve od hrasta kitnjaka. intrigira i mami profesija: bačvar! plemenitog li zanimanja na zalazu!
osjećam neki pozitivan sentiment prema ovom kraju. čemer ovdje, koliko god neprekidan i sveprisutan, djeluje umjetno, silom nametnut kao neko pizdunsko maligno nagnječenje na mozak koje valja ubosti, izrezati, prozračiti.
ne, prirodna mi ovdje djeluje tek emocija poluletargičnog karnalnog i visceralnog užitka življenja od dana do dana,
uz njuh ravničarske depresije ovda-onda, kad zapušu topliji vjetrovi, kad se ustale magle nad ravninom,
iz kojih predvečer crni obrisi rijetkih stabala i grmlja sporadično iskaču u prvom, trećem ili osmom planu,
kao u teatru sjena.
nedjelja, 09.11.2014.
9. XI. 2014.
sve je danas od tri do pola četiri podsjećalo na studentske dane:
jesenja hladnoća;
sivi premazi usamljenog poslijepodnevnog neba što nestaje;
osjećaj izgubljenosti
i miris nedjeljnog ručka,
odnekud, odasvud.
u ovakvim melankolno tmurnim poslijepodnevima (u kojima adolescenti bježe iz kuće, jer je tamo opresivno, toplo i zagušljivo i suši se veš),
melankolnim ulicama hodaju elegantne jesenje djevojke s naslovnica Burde 70-tih,
s ozbiljnim izrazima lica,
u visokim čizmama i
krem-kaputu stegnutom u struku.
***
Isprao sam kasnije sve mutne emocije u vodi s klorom,
i posve se sinkronizirao s današnjim trenutkom.
subota, 08.11.2014.
8. XI. 2014.
Zagazio sam u debelo, žitko žuto blato skoro do članaka,
jedva koračajući u strahu da ću u njemu ostaviti tenisicu,
razgrtao vlažan šumski zrak u rano subotnje prijepodne, tamo negdje u okokarlovačkim predjelima, među toponimima koje pamtim iz davnih ratnih telopa u vrhu HTV ekrana,
i pomislio, tko zna koji put u životu, kako moj odnos s prirodom i ruralom treba ostati isključivo posredan,
salonski.
Umor koji me savladao po povratku u topli urbani brlog, sam me odvukao pod tople urbane ponjave.
***
Gledao sam do sitnih sinoć sati neke prilično dojmljive filmove, otkrivajući usput da postoji cijela bulumenta malih tzv. mikro-budžetiranih sci-fi filmova koji - u scenografiji jedne dnevne sobe, sa 6 ili sedam glumaca te snažnim, snažnim scenarijem koji ipak ostavlja mjesta glumačkom ad hoc proigravanju - znaju i mogu hipnotički uvući u ekran, rastvoriti u gledatelju svjetove, koji obrću se u umu iza očiju i danima nakon gledanja,
što višemilijardnim budalaštinama, bez obzira koliko zabavne bile, ne uspijeva niti na minutu.
***
Ljubim lijene subote.
Ova je i pomalo hunjava, hermetična.
***
Ispod melankolnog svjetla ulične lampe, puteljak parka posut je vlažnim žutim lišćem koje se ne grće pod korakom nego lijepi za cipelu; sve je sepijasto premazano i
izrazito jedino nedostaje miris pečenog kestena u hladnom uzduhu prožetom lakim kapljama.
Vizure s mog prozora, jedan su od najljepših doživljaja.
petak, 07.11.2014.
7. XI. 2014.
Jedna od dražih mi je stvari u engleskom jeziku što
za ono zašta mi imamo samo dvije-tri riječi:
čopor
ili
krdo
ili
jato
(od kojih i dalje najvolim Mirzino),
engleski ima stotine zasebnih pojmova, sve ovisno o vrsti životinje.
Interesantna je za ribe: school! ali najljepša je svakako za lavove:
Pride.
A pride of lions.
Divno.
***
Kasnije:
Murder of crows!
MURDER OF CROWS!
četvrtak, 06.11.2014.
6. XI. 2014.
Nakon nekoliko većih pa i najvećih uspjeha u posljednje vrijeme,
popodne izlio sam kolač crn
kao najcrnja smrt usred Crne Afrike
Koji doima se, ali nije baš fin.
Fale mu fini maniri!
***
Sjedio sam danas opet u uredu i bio istrajan i radin,
pa i pošten, ako ne baš istinoljubiv,
i sve dobrog raspoloženja; radni tjedan trebao bi trajati 4 dana, tad bi svi bili boljega raspoloženja; naročito uredski čangrizavci koji se žučljivo svade pa onda dure zbog banalija; zalijevanja, recimo, cvijeća ili telefonskih poziva.
Čudi kako je i dalje neprikosnovena XIX-stoljetna norma osmosatnog radnog vremena, kad smo po svim predviđanjima bar već 40 godina trebali dokoličariti u poluutopiji uz robot-batlere.
***
Vjerujem da bih mogao dokoličariti uz robota.
***
Bio bih njegov gojenac.
srijeda, 05.11.2014.
5. XI. 2014.
Divlji dan, vrištavih boja
***
Jutros, naletih na zanimljiv citat koji mi je progovorio, što književnost i citati rijetko više čine:
osjetih istu sreću prepuštanja, više no jednom.
Sreću krajnjeg prepuštanja kontrole,
krajnjeg otpuštanja svekolike odgovornosti,
čak i za vlastiti život,
osvijetljenu, laganu sreću.
Govori to da sam po svoj prilici slab i kukavan, ali da se vjerojatno neću bojati umirati.
***
Bespućima međumrežne zbiljnosti, svjedočanstvo
Od kolor-fotografije emira od Buhare iz 1910-te Sergeja Mihajloviča Prokudina-Gorskog,
do spota Hollyja Johnsona "Americanos", zadnji put viđenog iznimno ranih devedesetih,
u par suvremenih skokova.
Slijed:
- Fotografija emira od Buhare između iznimnih fotografija
- Članak o buharskom emiratu
- Članak o Velikoj igri
- Članak o Istočnoindijskoj kompaniji
- Članak "presidency armies"
- Članak o CRVENIM MUNDIRIMA!
- Stranputica na članak o New Model Army
- Vraćanje na Crvene mundire i odlazak na članak o khakiju
- Povezivanje s člankom "Chino cloth" ili "chinos"
- dozivanje dvadesetak godina starog prisjećaja na: "Americanos, blue jeans and chinos..."
- odlazak na Youtube spot
Riječ je bar jednako o intimnim asocijativnim sljedovima koliko i mehanici internetskih algoritama svrstavanja i privlačenja pažnje; riječ je o međuovisnosti dvoje.
Sve ovisi o slučaju.
Ovisi li ustinu?
***
U knjižnici sam posudio strip o Pyongyangu, strip o intrigama u Veneciji XVIII. vijeka, "Priče naše mladosti" Tonyja Parsonsa (remininscentni roman?) te
Musilove "Pomutnje gojenca Toerlessa", pošteno, pravo Liber izdanje iz '79., fino prelomljeni paragrafi i debeo papir koji se fino lista,
a roman sam konačno posudio jer se više
ne umijem othrvati neodoljivoj privlačnosti tog naslova:
Pomutnje, pa još i gojenca. Gojenca!
***
Ponajgluplje se osjetim kad se uhvatim kako u sebi vodim žučne dijaloge s nekom tamo već osobom, kojoj očito imam šta emotivno za reći, ali kojoj to
- iz bilo kojeg ženirajućeg razloga -
ne činim, i onda pobjesnim iz čistog razloga što to tumačim to kao najobičniju kukavštinu, i odmah bi podigao slušalicu da to i na stvarnosti izlajem, ali mi se - ne da.
A kako skoro ništa više ne činim od opcionalnih stvari što mi se ne da, tako to zaboravim i sve se slegne,
do sljedećeg incidenta,
jer zatrte i stisnute emocije ne miruju, sve to negdje u dubini bubri i ugnojava, i onda izniče kao prišt.
Problem nedostatka verziranosti kod konfrontacija, emotivnih ispada, izražavanja jasnog - bez potrebe da se svidi,
opći nedostatak verziranosti u komunikaciji s ljudima, i dalje ostaje, jedva da se razvija, jedva da je primjetno manji nego prije deset godina.
I s time se treba iz dana u dan baktati,
i na to odlazi možda ponajviše životne energije, više od bilo kakve druge aktivnosti.
Iz: "Patnje Mladog Introvertera"
utorak, 04.11.2014.
4. XI. 2014.
Tamnooblačni premazi na sjevernom nebu, ljetno osvjetljenje na južnome,
iluminira šareno treperenje krošanja u sredini, zemljano, žuto, rumeno, sparušeno,
lišće leprša do asfalta kao da je listopad, kao konfeti na njujorškoj ticker-tape paradi, koja se
posljednjih desetljeća održava mnogo rjeđe nego sam mislio (provjerih nedavno, slučajno),
od lindbergovih avijatičarskih dana možda samo par desetaka (a zadnja dva desetljeća samo nekoliko) puta, i to mahom iz najbanalnijih razloga, bejzbolskih ili ragbijaških pobjeda, teško je definirati danas što to više osim sportskih pobjeda zaslužuje paradiranje ispod konfeta,
za ostale čovječanske pobjede malo je koga više toliko ekstatično briga.
trošim maramice nemilice, sinusi cvile,
plaču negdje baobabi.
podne:
obrastao sam bradom kao hromi daba, zaležane kose, stihijskih pokreta i muvanja: polubolest dezorjentira više od gripe
poslijepodne:
ruku djelo
mislim da odustajem od daljnjeg čitanja Huxleya; prejaka je odalečenost, ne osjećam više želju za intelektualističkim književnim forama.
zanima me samo čisto pripovijedanje.
***
Djed bi danas, mislim, imao 98 godina ali nema: rodio se i umro u XX. stoljeću, od kojeg nije doživio samo nešto malo početka i još manje kraja.
***
Drvo pred mojim balkonom, predivno je u ovo crvenosuho doba godine: u sepijastoj uličnoj rasvjeti odozdo, izgleda kao da polako plamti.
ponedjeljak, 03.11.2014.
3. XI. 2014.
Treći jedanaesti - jedan od bezličnih datuma, ni amo ni tamo, jedan od onih datuma koji ne predstavlja ama ništa
asocijacijski, personalno, ali
danas je bio prvi potpuno magloviti dan ove jeseni,
jutarnja mlječnost, oblačna sipkavost krošanja, nedostatak dubine, protegnula se sve do poslije podne,
stakla zamagljena su toplinom kuhanja, što je umirujuća slika uz pozadinu preranog mjeseca i tame
slaba balkonska svjetlost prigušena je trunjem leševa stotina buba u plafonjeri, od kojih neki imaju već i arheološku vrijednost
hunjavičasto sam prikovan, kongestivan - otpočela je sezona
Bindž-pogledao sam sinoć cijelu završnu sezonu serije koju su imenovali Carstvo poroka,
u kojoj su likovi otpadali jedan po jedan gotovo grčki tragično, a od mnogih dojmljivih, dodirnula me možda najviše
smrt Chalkyja Whitea, klasično žrtvovanje radi nekakve tamo apstraktne, duševne ljubavi koja nije od ovog svijeta,
takvim sam artificijelnim i patetičnim gluparijama uvijek dirnut,
naročito dok pijem efervescentne vitamine i aspirine,
tjelesno načet i poslušan, smiren.
nedjelja, 02.11.2014.
2. XI. 2014.
Umagljena zora, utopljeno je sve iza prvog plana;
oblak nalegao na najviše grane pred prozorom, smrznut u vremenu,
i zvuk jata, potmulo jak, unison, golublje slijeva nadesno pa opet lijevo,
tjeran ne mrvicama već nekim višim instinktom koji nagoni da se stupa kao jedan.
Krasna tišina.
subota, 01.11.2014.
1. XI. 2014.
Nakon dobrog, proaktivnog jutra i popodneva, hunjavičasti trnci u grlu i teži gutljaji prijete nečim viroznijim - predvečernje razdraženje.
Preveniram medikamentom.
Ova je godina možda prva (ili druga) u ovome stoljeću, a da ne obilazim večernju mirogojsku promenadu, natopljenu vonjem vrućeg parafina,
grijanu svjetlošću tisuća crvenih plamičaka, što je naročito ugodno znalo biti
u studenim dušnim noćima.
Razmišljam da kod sajdžije dadem popraviti svoj stari džepni sat.
To give it a go, again.
Prva noć studenog, ne osobito studena.
