Zagazio sam u debelo, žitko žuto blato skoro do članaka,
jedva koračajući u strahu da ću u njemu ostaviti tenisicu,
razgrtao vlažan šumski zrak u rano subotnje prijepodne, tamo negdje u okokarlovačkim predjelima, među toponimima koje pamtim iz davnih ratnih telopa u vrhu HTV ekrana,
i pomislio, tko zna koji put u životu, kako moj odnos s prirodom i ruralom treba ostati isključivo posredan,
salonski.
Umor koji me savladao po povratku u topli urbani brlog, sam me odvukao pod tople urbane ponjave.
***
Gledao sam do sitnih sinoć sati neke prilično dojmljive filmove, otkrivajući usput da postoji cijela bulumenta malih tzv. mikro-budžetiranih sci-fi filmova koji - u scenografiji jedne dnevne sobe, sa 6 ili sedam glumaca te snažnim, snažnim scenarijem koji ipak ostavlja mjesta glumačkom ad hoc proigravanju - znaju i mogu hipnotički uvući u ekran, rastvoriti u gledatelju svjetove, koji obrću se u umu iza očiju i danima nakon gledanja,
što višemilijardnim budalaštinama, bez obzira koliko zabavne bile, ne uspijeva niti na minutu.
***
Ljubim lijene subote.
Ova je i pomalo hunjava, hermetična.
***
Ispod melankolnog svjetla ulične lampe, puteljak parka posut je vlažnim žutim lišćem koje se ne grće pod korakom nego lijepi za cipelu; sve je sepijasto premazano i
izrazito jedino nedostaje miris pečenog kestena u hladnom uzduhu prožetom lakim kapljama.
Vizure s mog prozora, jedan su od najljepših doživljaja.
Post je objavljen 08.11.2014. u 17:45 sati.