Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 31.10.2014.
31. X. 2014.
Otkako sam dobio vozačku dozvolu, jedan mi je od najvećih strahova da će mi ključ upasti u kanalizacijski šaht.
Kad god ustanovim da sam se parkirao točno iznad šahta, uvijek mi udari krv u glavu i grčevito stegnem ključ u ruci.
***
Danas je radni dan mirisao i odisao badnjački; možda zbog polunapuštenosti, osjećaja predblagdanskog skraćenja.
***
Kasnije, plivao sam dulje, opuštenije, snažnije, neokružen masom,
i u jednom momentu sa zadovoljstvom primijetio da je kondicija već bolja nego ljetos.
***
Još kasnije, kupovao sam mesa, salate, soka, kruha, maslaca, artikala za kolače, vrećica za smeće i ženskih higijenskih potrepština, i - kao muž u klišejnoj karikaturi - najdulje čučao i oklijevao kod police s potonjim. Na brzinu sam odabrao i udaljio se čim mi je odjednom prošla misao da bi me - ako se još malo tamo zadržim - uskoro netko mogao uslikati za neku klišejnu ilustraciju ili meme.
Taj izluđujući self-consciousness - najakutniji a rjeđe spominjani fičer tinejdžerluka - kod nekih nikako da nestane i do duboko u dob.
Osloboditi ga se jednom, nekad, uskoro,
ideja je koja zvuči kao krasno zveketav pad negvi.
četvrtak, 30.10.2014.
30. X. 2014.
Kakav god da jesam, ali danas posjedujem stila - tamnosiva košulja, plavi kardigan i svjetlosiva špric-tvid-kravata ispod kaputa;
odjeća čini čovjeka!
Dobra odjevenost - usklađena s karakterom - čini razliku između prosječnog i dobrog raspoloženja,
za banalne ljude,
kakav mahom jesam.
Grijem ured da bih se po povratku izvana
- iz uljevito hladnog, mutno osunčanog podneva koje je, bez jučerašnjeg lizanja sjeverca, lagodnije ipak podnijeti -
osjećao kao promrzla igmanska noga u vrućoj kupki;
trnje vrućine, napol bolno napol ugodno, struju uz ekstremitete.
***
Jutros sam pod tušem zaključio da me doista smeta rasparenost ručnika u kupaonici. Djeluje to nekako ofrlje, poparbičeno, nemarno i estetski razdražujuće.
***
Žare mi se obrazi od polunezdrave sad (ali ipak ugodne) vrućine - osjećam se zbog nekog razloga
djedamrazovski.
Vjerojatno sam pod ovakvim nekakvim grozničavim okolnostima primao sindikalni poklon za Novu godinu '81.
srijeda, 29.10.2014.
29. X. 2014.
Gdjekad se ne mogu prestati osvrtati oko sebe, gledati u zrcalo, štipati obraze i misliti
gdjekad ne razumijem zašto se ovdje nalazim, i zašto mi je svijest - ovo sve čime iskusujem podražaje i podatke iz okoline - rođena baš ovdje gdje ljudi govore slavenskim jezicima, vole kiseljeni kupus i nikad ne dovršavaju fasade svojih dvokatnica iza kojih prigodice pune svinjska crijeva ili okreću janje.
nije mi jasno zašto je svijest kojom ćutim i mislim izašla u jedinu poznatu realnost baš ovdje i sada, da se navikava na baš ove mitologije i konvencije, da instiktivno reagira sa mišlju:
"Ovo je prirodno, sve ostalo je strano".
U jednom momentu prošle zime vozio sam se s kombijem stranaca kroz neka vrlo ružna sela, osjećao da u tom momentu zacijelo misle:
kako su ova sela ružna, zašto?
i kao reakciju, shvatio da ja ta sela promatram kao konvenciju, kao nešto prirodno:
- neprirodna su vaša lijepa sela - naljutio sam se na njih, u sebi - s tim uređenim beneluškim prednjim vrtovima, na centimetar počešljanom travom, vrtnim garniturama za ljuljanje i pijuckanje ledenog čaja, i najmanje neukusnim keramičkim patuljcima
nevezano za to, jutros sam za volanom osjetio nemogućstvo da pronađem adekvatan razlog za svoju lokaciju - geni i spolno igranje jedne žene i jednog muškarca rođenih u Jugoslaviji proizveli su ovo meso i sve čime je napunjeno, ali još uvijek mi je nedostižno
zašto je i ova svijest kojom upravo gledam i čujem i ignoriram napornije informacije oko sebe odlučila izroniti u jugoslavenski, eSeR hrvatski kontekst koncem sedamdesetih, taman da iskusi
I'm a-walkin' in the rain
Tears are fallin' and I feel the pain
koji nasnimavam na kazetofon, over and over again dok mi roditelji u pozadini
namjerno zezaju pričaju i remete hvatanje zvuka i ja na njih vičem
vjerovao sam da je taj svijet siguran i jedini, ali sam ubrzo, već u predpubertetskoj dobi spoznao da takvo što ne postoji
a godinama - kako se udaljavaju uspomene i referencije iz dvadesetog stoljeća postaju
neobične, bizarne, teško shvatljive (sve mi je teže pojmiti taj bivši svijet, i mene u njemu) -
spoznajem da su i one najsigurnije i zaštićenije stvari bile varljive i krhke, i
uistinu,
muti se ponekad od toga u glavi
***
jutros sam na terasi disao leden zrak objema nosnicama - divan moment.
vijugao je odozdo miris ćevapa.
utorak, 28.10.2014.
28. X. 2014.
Sunčan i hladan dan, naročito u sjeni.
Kave oko podne još se daju provesti na otvorenome, premda malo cvokotavo, ugunjeno u kapute dignutih ovratnika. Pauzu proveo sam pričajući o nacionalnim kuhinjama i kuhanju, što uvijek podiže radost i unutarnju temperaturu.
Čupavi ovratnik novog kaputa razgrebao mi je danas vrat.
Poslijepodne - izbor tople izbe, uz krčkanje variva na ploči: počinju zimske kućne atmosferije. Vruće varivo zagrijava bolje od radijatora.
***
Opčinjen, kao i uvijek, postapokaliptičnim scenarijima raznih vrsta - na telefonu čitam (sic!) zanimiv romančić iz trotomne serije o otoku Nantucketu koji je iz suvremena doba prebačen u brončano,
a na malom ekranu otkrio sam više godina staru seriju Jericho
koju interneti hvale (možda samo zato jer je obustavljena?) pa joj dajem šansu
Vremenska putovanja, alternativna račvanja povijesti i ovo, vječne su narativne fascinacije i gorivo za svakojaka intimna razmatranja, razlaganja, spekulacije,
Trošenje ograničene mentalne energije na najbeskorisnije od beskorisnog!
Olrajt!
***
Otkrio sam danas da je jedan od najdražih muzičara jednoć live obradio jedan od najdražih zagubljenih bisera iz 50-tih,
i premda intervju iz vrhunca njegove đanki faze sredinom 90-tih nisam imao želuca pogledati do kraja, čak ni do kraja početka,
ovo sam okretao iznova i iznova:
Možda je manje lijepo nego original,
ali je tako krhko i sirovo emotivno ranjivo - suprotivu desecima tisuća koji u to ispred pilje - i toliko time dobiva na nekoj snazi i vrijednosti izvan sebe same,
svojski sam dirnut.
ponedjeljak, 27.10.2014.
27. X. 2014.
ledeni prsti oko filter-duhana,
debelo umotani, a hladni tabani:
cjelodnevna kristalna živost čula
svejedno, gledao sam dan ispod sunčanih naočala iz Kine, i to je dovoljno zadovoljstva.
Vrlo je neobično, saharski, na koži iskusiti razlike od 20 stupnjeva u razmaku 2 dana:
vs.
snivanje u slojevima, prekriveno zasićenim radijatorskim dahom, i svejedno umzlih udova, od petka nadalje
Je li se tako osjećao Lovro od Arabije?
***
Postavljao sam metalne police, šarafio švedska čuda, i to nakrivo i nasilu;
unosio u sobu biljke za preko zime;
skuhao kavu i predvečer ugostio roditelje, što posljednjih godina postaje sve veći užitak i radost i smijeh (a što samo po sebi donosi neko unutarnje blistanje, I do grow)
i ljubav:
volim ih sve više,
i volim što ih volim sve više,
jer to tako treba i biti,
dokle god smo zajedno.
I sad se - evo - ćutim tužan i sretan i pragmatičan sve u jedan mah,
što je opet jedna od onih emotivnih mišancija,
koju poznaju samo ljudi nakon neke dobi.
***
Bliži se studeni, ove godine nikad brže.
nedjelja, 26.10.2014.
26. X. 2014.
katkad, kad ne piljim u vlastiti pupak ili ne tražim narativne gratifikacije,
osvrnem se na ljude i što imaju reći, i doista,
čini se da većina ljudskog nezadovoljstva, pa onda i nesreće, proizlazi iz kroničnog nerazumijevanja razlike između
want
i
need
i
upornog, upornog inzistiranja na ovom prvome
***
dvadesetak sati kasnije
od pomjeranja sata, umorniji sam nego ranije.
sve je teže shvatiti to micanje kazaljki.
***
sjedim u novoj elegantnoj fotelji s ušima ponosan kao veliki lord Fauntleroy, ali ipak,
krajičkom oka gledam staru, poderanu, uleknutu petnaestgodišnjim otiskivanjem stražnjice, jedinstveno moja kao otisak prsta,
ružnu kao najružnije mače u ulici, jednooko, šugavo i pomireno sa kletom sudbom,
kako stoji nasred sobe još samo jedan dan i onda nestaje zauvijek,
i osjećam neku dječju sentimentalnost;
najradije bih je zagrlio za oproštaj,
najradije je ne bih ni puštao da ode.
Od svih plemenitih neživih stvari oko mene, naklonost nepogrešivo odlazi na najbeskorisniju stvar, samo iz jednog razloga:
a to je posve u skladu s mojom naravi
Could I BE any more pathetic?
subota, 25.10.2014.
25. X. 2014.
Hladan krasan dan, konačno prirodan, hrskav
prvi takav koji sam poželio nakon mnogo godina, valjda jer sam metabolički malo življi, valjda jer stanje puha ove godine kasni, ili možda ne dolazi
i uživao sam u njemu, u manjku buba, u suhoći, u dahu, bistrini, osjetu hladnog asfalta ispod potplata i udisanju kroz nos
Miriše školska godina i kasnojesensko ljubljenje ponad šala,
s hladnim nosevima
Ugodno je bilo i plivati kasnije, pljaskati kroz proprazan bazen;
opuštajuć je nedostatak ljudi
Pekao sam jabučnu pitu ujutro koju još nisam probao, ali izgleda kao da valja,
i maloprije još pastirski složenac od ostatka gulaša koji se - evo - hladi od uzbuđenja.
Kupit ću sutra novu fotelju, onu s visokim naslonom i ušima,
nalik onoj u kojoj - u džentlmenskom miru kluba Reform - sjedi i Phileas Fogg.
Polako ali sigurno, zrijem u džentlmena.
***
Treba li u listopadu: a) lišće započeti s padom, b) najintenzivnije padati ili c) svo popadati?
Bilo kako bilo, ništa od toga se ne događa, i ono godinama već truni se od kolovoza do prosinca bez vrhunca, arbitrarno i
listopad je stoga lažnog imena i treba ga zvati oktobar.
***
S balkona često viđam - što mi je prilično simpatično - stariji jedan par susjeda kako se uvijek drži za ruke kad korača kući,
osim ako on ne nosi pune kese mandarina, kao maloprije.
Držati se cijelo vrijeme za ruke je davež i nepraktično, pa i tim dojmljivije,
jer osim nesvjesne, neverbalizirane, već mehaničke dublje povezanosti među bićima
odaje i izvjestan commitment, stamenu ustrajnost,
obvezivanje,
što je uvijek vrijedno poštovanja.
petak, 24.10.2014.
21.-24. X. 2014.
Povraćaju li ljudi još u avionima?
Nikada u životu, a letio sam već mnogo puta, nisam čuo nikakva huda grcanja, dozivanja jelena,
odbilokud iz galerije, a čini mi se i da - kad rijetko ali katkad - prebirem po avionskom štivu iz džepa koji stiskam koljenima, po magazinima savijenih ušiju i nezanimljivih tema,
da ondje nema više - nekoć osnovnog letaćeg pribora - one papirne kese za usta.
***
Možda je letenje bolje, možda su strojevi mirniji, možda smo se i kao životinjska vrsta već privikli na koncept i okružje jurnjave kroz nebo,
i sve pride eventualije, da više ne reagiramo nemirnim grčem i punjenjima kiseline. Makar,
kod većih turbulencija (pogotovo ako nehotice zagledam u nesretno odabran dizajn oplate, psihodelne poluprozirne kockice od kojih se i na prazno vrti u glavi, pa mičem brzo ali prekasno pogled),
osjetim katkad bolest ljuljanja,
staru poznanicu iz osamdesetih,
u ambijentu mnogo drukčijem od stražnjeg sjedala prtljagom natrpanog stojadina, utopljenog u smrad benzina i mnogosatne vijugave
vrele mučnine do mora.
***
U odlaznom letu prije 4 dana pažnju mi je privukao - i ostatak je dvosatnog leta nevoljko zadržao - visoki krupan tupan
raskopčane zgužvane službeničke košulje i prigodnog zlatnog lanca na dlakama,
dvorednog sakoa sa zlatnim pucetima prebačenog preko ruke,
koji je po stupanju u avion iz trzaja ubacivao torbu iznad sebe dok je drugom rukom halapljivo gutao komade sendviča, a iz raširenih laloka mu je ispadao kruh.
Crnomanjast, dlakav, morlački zaležane lubanje, rošava lica, debelih usana i ušiju,
odmah nakon sendviča, ugutao je u dva udaha dodijeljeno meze,
a potom iz zrakoplovne duty-free ponude odabrao
pa je izrezao i nezajažljivo navalio, trpajući ravno iz konzerve koju je držao
tik pred ustima kao vojničku porciju.
Prije polijetanja - ne udaljavajući se od klišeja - vidno se prekrižio nekoliko puta i kratko izmolio.
Rado je započinjao razgovor sa svakim susjedom, na hrvatskom ili općenitom engleskom,
uz tupavu dikciju prigušenih glasnica
Nakon vremena, shvatio sam da je po svoj prilici
pilot ili slična avionska osoba, jer svo ga je stjuardsko osoblje znalo, pozdravljalo, pomalo i izbjegavalo.
Ali,
pomislio sam kod slijetanja, nastranu sve humorno ostalo, ali ako i jest pilot na privatnom svom letu, njegova križanja i molitve nisu nimalo utješni.
Od svog pilota i kirurga ne želim da se mole,
već da to što čine - preuzimanje života drugih ljudi u svoje ruke - čine s punom vjerom u sebe i isključivo ljudske sposobnosti, umjesto hirove Svevišnjeg.
***
U Barceloni sam službeno večerao, cjelodnevno sutradan sastančio, pa netom oslobođen
kupovao finih i zanimivih odjevnih predmeta kojima ću uveličati i oplemeniti ovu zimu, na radost sebe i okoline,
i hodao,
hodao,
hodao, na strane i u krug, kroz široko i usko
kroz mirisno i smradno
pio sam piva obučen samo u kratke rukave u 11 uvečer i žvakao neki hladni kroasan, za stolom na cesti,
hladio se od krasno mirisne vruće vlage,
Posjećivao tržnicu, više neg jednom
- tu zanimaciju za oko, krjepivo za dušu -
uživao u rogu obilja,
pomalo zobao nešto kinesko
i nešto latinsko jeftino, ali bez nekog teka,
no doista s mukom oklijevao pa ipak odustao
kupiti i rastvoriti oštrigu, i skliznuti njezin žlundrast život u ždrijelo - kakva napast!
***
A i tražio sam pogledom na Rambli onu igraonicu,
tamni biljar-bar, gdje su dva bezidejna post-socijalistična 17-godišnjaka rujna 1994-te
odabrala ući i - od svih čudesa Barcelone - baš tamo potrošiti sav svoj dvosatni boravak u gradu, skoro sve svoje pare za taj izlet,
na bjesomučno igranje jedne za drugom partije
air-hockeya, jer su se prvi put u životu susreli s tom igrom i
bila je baš sjajna!
***
Između milijuna turista i sadržina, naravno,
ništa od toga davnašnjeg nisam pronašao.
ponedjeljak, 20.10.2014.
20. X. 2014.
Još jedan u nizu neprilično toplih popodneva koje je stislo oštrom glavoboljom ponad vjeđa, usred gužve limenih ljubimaca.
Danas nisam posebno želio biti tamo gdje sam proboravio radni dan - napol maničan, napol letargičan, ali imao sam zabavu
anticipacije sutrašnjeg španskog - ne, katalonskog putovanja, preliminarne virtualne šetnje kroz barcelonske ulice kojima sam posljednji put koračao sa nerealnih sedamnaest, kada su u džepovima još zveckale pesete, i kada je posjet Rambli bio samo jedan u nizu prenaglašenih uzbuđenja, prvog većeg izbivanja, cjelonoćnih bdijenja, pušenja engleskog duhana (zlatni "Benson&Hedges", iscijeđen za nekoliko kovanica iz automata), prvog potpunog doživljaja elementa vjetra -
u sitni noćni afterhour sat, na širokom i praznom trgu po kojem su se napinjale plastične vrećice.
Sve je tad nekako bilo ambivalentno uzbudljivo i razočaravajuće at the same time,
a preview of things to come.
kad se vratim, nadam se da će nestati ovih bezbrojnih glupih alkoholičarskih mušica koje ne znam otkuda izviru (iz neprilične toplote) i što rade po bijelom ekranu i oko glave, nadam se da će ih smrznuti
zima
nedjelja, 19.10.2014.
19. X. 2014.
Nek ostane ubilježeno: ova neumoljiva toplota počela je u meni već izazivati izvjesnu nelagodu.
Eto, neka i toga.
Počeo sam, možda, ulaziti konačno u korak s prirodnim ciklusima stvari.
Praise the Lord.
Protivu sunca, ipak, nemam ništa, niti ću ikada imati,
i danas sam puštao da me na livadi liže po usnama i zatvorenim kapcima, a kasnije
potio sam se u vrućoj, zagušljivoj školjci katedrale, progurujući se kroz turističke nakupine, malih Azijata s velikim aparatima i prevoditeljskim
bubama u uhu.
Po izlasku, razveseljen gotovo skinutim skelama, ubacio sam 2,10 kn u škrabicu za popravak katedrale.
Nek se nađe, za piće.
Jedan je djed u Ribnjaku sjedio na klupi i štio štivo iz knjige s dijagramima, a utaman su počela odzvanjati polifona zvona tornjeva, ugodno, neintruzivno, medievalno,
s toliko sugestivnog spokoja da sam poželio skaredno da sam starac ili možda opat, i da na mirnoj klupi pod suncem upravo u tom trenu čitam
kakvu teoriju književnosti ili korijenje teologije!
Odlučio sam nadolazećim nedjeljama češće odlaziti na romantične šetnje po gradu. Po cestama, po garažama, po trgovima, po otvorenim radnjama.
Vibrantno je.
Ima smisla.
subota, 18.10.2014.
18. X. 2014.
Samotinjav i pospan dan, neprimjereno osunčan. Virozni metabolizam ne voli sunce.
Šetao sam i pio kavu jutros po centru grada, kao u polusnu. Aktivni i razrogačeni ljudi u užurbanom gibanju, nelagodna su pojava u takvome stanju. Svi su građani danas djelovali kao da imaju cilj. Moj je cilj bio - povratak u krevet.
Bacao sam kasnije popodne ofucanu i pretijesnu, nenošenu odjeću iz ormara, rašćišćavao mu zrak.
Jeo, čistio, prao, mijenjao pregorjele žarulje, otčepljivao cjevna začepljenja,
bavio se,
motao.
Dan je bez misli.
Svejedno, prolazi prebrzo.
petak, 17.10.2014.
17. X. 2014.
usprkos blagom zamućenju i ljepljivoj koži, uspio sam napraviti kakav-takav nezdrav obrok u danu:
mislim da bih pojeo bilošta britansko, posebice u pubu,
što ne govori toliko o zamamnosti tih jela koliko o mojoj tinjajućoj anglofiliji.
***
Kasnije, upotrijebio sam i nekoliko truljih jabuka za jednostavan kolač, koji se upravo stidno
u pećnici rumeni.
Čitam Kitchen Confidential A. Bourdaina, iz kojeg izgleda pomalo lučim strast za današnji gastrodan.
***
vani je toplo i bolećivo lijepo, ali ne znam previše o tome
***
malo prije dva u noći
dolje, kroz park, usamljena bakuta šeće neko malo indiferentno pseto koje
šuška po lišću, pa gleda oko sebe kao da se zanijelo mišlju, prije nego lagano krene dalje.
bakuta ga poslušno, bez riječi slijedi: nema dvojbe tko je u čijoj vlasti.
utješno je što u ovome gradu, ako ništa drugo,
makar usamljene bakute još uvijek bez neke bojazni mogu šetati svoja pseta u
dva u noći
***
miriše kroz hladnoću vlaga lišća, i možda neki deterdžent odozgo
oko prvog kata uvijek miriše neki deterdžent, prejako,
kao da se iza nekih ondje vrata skriva skladište krcato jutenim vrećama Plavog Radeona
četvrtak, 16.10.2014.
16. X. 2014.
Prije dvanaest i po sati izašao sam zadovoljan u pravo jesenje jutro,
u mlačan, vlažan uzduh i maglu,
i čestito ugazio u mokro lišće na asfaltu
Koračao sam do autobusne stanice, utegnut u jesenje, toplije krojeve utegutih ravnih linija
i razmišljao da sam vjerojatno vlasnik posljednjih bootcut traperica u gradu
Zašto, modna industrijo? zašto
prokleta mogućnost izbora nikad ne postoji?
...
nepunih dva sata kasnije pobjegao sam brzinom taksijaiz tog jutra, ili već vlažno toplog jesenjeg prijepodneva,
gonjen viroznom mučninom od koje se zamantao svijet,
i nervozan, ljutit obgrlio školjku na temeljito ispiranje nutrine, nadajući se da ipak nije ebola jer
u utorak putujem pa da me ne zadrže u nekom lazaretu
...
fuj
...
ostatak dana proveo sam kilavo znojan, postojano ljut na mikroskopsku gamad koja remeti i upropaštava pozitivna htijenja,
proaktivniji pristup, divno sunce i sve mogućnosti koje se vani nude,
i činio što u ovom stanju mogu unutar ograničena četiri zida - prao stvari, razvlačio oprano, tumbao kutije, bacao neko sitno smeće, pa se
opet zabuljio u neke prastare kućne snimke,
nad nekima se nasmijao, nad većinom vrpoljio od neugode,
kod nekih se opet zatekao zatečen prolaskom vremena,
kako su
te personalne snimke, te male kazete koje svakim gledanjem sve više drhte i osnježuju,
sad već stare gotovo kao akteri na njima,
loše odjeveni i loše ošišani
sporedni i glavni glumci
...
pola jedanaest navečer
maloprije sam uredno svezao i objesio svezane na vješalicu u ormar
sve svoje kravate
rijetki dani i večeri kada sam posve sam, u opustjeloj tišini nastambe, nevjerojatni su
dosada i horror vacui otvaraju svakakva vratašca
srijeda, 15.10.2014.
15. X. 2014.
u rano popodne:
Kanonade, zastrašujuć topot najbližih topova u presitnim satima
istjerale su me na balkon na zatvaranje stakala i zaštitu od torentijalnih kiša - taman da osvjedočim paranje munja uzduž cijele crnine, s lijeva na desno:
čipkasti noćni nebosklon.
vozio sam po gotovo sličnom mraku do posla nekoliko sati kasnije - bila je to prva ovosezonska jutarnja vožnja u tami,
ukrašena premazima meteoropatskog ne-da-mi-se
čudan dan ipak je otjerao nešto od mučne težine na lubanju koja je stiskala jučerašnje popodne
oko dvanaest i po, osvjedočio sam i sudar dvaju kamiona od kojeg su popucala stakla:
prednji, naguženi kamion, bio je - kao u nekom vicu - staklarski.
snatrim o mekom popodnevu bez neke posebne svrhe
u kasno popodne:
grad je bio jedva propusan a ja za volanom nisam želio ništa -
prisutan je danas - uz slabašnu hunjavicu - izvjestan nedostatak želje za gibanjem i plutanjem, što je sasma u redu: povinujem se željama i neželjama jer
u posljednje vrijeme smatram da sad već uglavnom znam što i kad mi treba ili ne treba: revolucionaran osobni napredak!
lijenost je samo etiketa.
***
mislim da sa sigurnošću mogu ustvrditi da je jedan od poslova koji bih ponajmanje volio raditi - struganje crkotina s asfalta.
utorak, 14.10.2014.
14. X. 2014.
Kakva radost muziciranja!
rijetko mi se sviđa suvremeno vokaliziranje, ali ovaj momak sjajno spaja tradicionalo croonerstvo s modernom neopterećenošću, uz dramatsku fizičku prisutnost, međuigru obrva i šaka, i
otvorenost, neinhibiranost glasa kakvu rijetko viđam.
Možda mi se ponajviše ipak sviđa cijeli taj koncept Postmodern Jukeboxa,
pun poštovanja prema glazbi i publici - uzimajući višemilijunske a nesubstancijalne pop-hitove, oličenje svega što ne valja u industriji, u paradigmi,
gdje ne postoji ni motiv ni ljubav ni strast osim prema egu i zaradi, gdje je muzika samo sredstvo do cilja, alat, zaprežno kljuse koji se nimalo ne poštuje a
publika se otvoreno omalovažava podilaženjem najnižim porivima (zadovoljavanje potrebe / diktiranje potrebe nezrelim maloljetnim senzibilitetima, primitivno igranje šok efektom, pozadinska buka subotnjim večerima, nešto što popunjava tišinu od koje se čovjek užasava),
i pretvarajući, rearanžirajući te mehanički, strojno producirane skupove tonova
u nešto kvalitetno i krasno, u nešto iz čega brizga nesebična ljubav, energija i strast,
u čistu radost koja se odvija u nečijem stanu,
sa žaluzinama na prozorima zaboga!
***
case in point: cover najnovije abominacije nicki minaj bez dosadnih vulgarizama, u dražesnom
hoedown okruženju bosih tabana i podrfrknutih nogavica,
gdje je mali pas jedan od razigranijih instrumenata
ponedjeljak, 13.10.2014.
13. X. 2014.
Uvijek se iznova vraćam ovom videu:
u kojemu ne vidim niti ne mogu vidjeti išta osim
skakutavih prstiju na klavirskim tipkama, i
posljednjih dana to prerasta lagano u opsesiju koja bludi po bespućima YouTubea i traži uzore ragtimea i stride-piana,
izvorne sinkopatore, i mislim da ću - ako ta vrelina naraste - uskoro morati potražiti stručnu pijanističku pomoć,
u tjednim seansama.
***
Mnogo toga je danas muzičko.
Valjaju se melodije i ritmičke fraze iz nutrine.
***
Danas je ljeto zamamno grijalo ovratnike i potpazušja, gotovo previše;
letio sam do zračne luke u četiri popodne, u potkošulji, zamršenih masnih lasi na vjetru
i pjevao uz radio koji mjesecima već ne radi
nedjelja, 12.10.2014.
12. X. 2014.
još jedan krasan dan, ljetniji od ljetnog
proveo sam jutro spavajući, podne kuhajući, a poslijepodne s turom na sjedalu, naganjajući bicikletu po cijelome gradu
u gradu su danas navodno trčali maratonci. vozio sam se kroz hrpe smeća, između šatora za presvlačenje, muških i ženskih,
napuhanih gumenih oznaka trkaćeg cilja.
nedugo potom, uvidio sam jedan tajnovit prolaz u Bakačevoj koji nikad u životu nisam vidio - nedavno se, čini se, pretvaranjem pješačke zone porušilo i neko drevno ziđe, čime je namjerniku
otvorena uska, ruševna, štakorolika uličica, back alley iza oronulih devetnaestostoljetnih kuća, sve s nekim mostićima i polubalkonima, sirotinjskim građevinskim improvizacijama minula doba -
prolazio sam kroza nj nadrealno, kao euroazijski turist u vlastitome gradu.
tumarao sam satima amo-tamo, zagledao se u zatvorene i otvorene izloge, zamjećivao novootvorene lokale,
vodio mentalne bilješke, usvajao utiske,
sumnjao da sam se ikada tako dobro osjećao u vlastitoj koži
danas mi je ulica grada bilo premalo
ako se ikada osmisli vremenski stroj,
rado bih se vratio u ovaj vikend
čak je i gulaš ispao dobar.
subota, 11.10.2014.
11. X. 2014.
Ljeto je u Zagrebu, ljeto jedanaestog u oktobru.
Hodao sam danas u kratkoj odjeći, škiljio iza naočala, sjedio na suncu dva sata i još se malko znojio,
izašao sasma mokre kose s plivanja, like it ain't no thang.
Vrativši knjige u narodnu biblioteku nakon dva mjeseca, zapitao sam se na tren opet - isplati li se ovo, kad jedva dočitam 2-3 knjige godišnje?
Pažnja je danas zaokupljena hitrijim sadržajima, pažnja je fragmentirana, pažnja gotovo ne postoji, izmrcvarena ugodom i instantnim gratifikacijama.
Prevagnuo je ipak ambijent, a u to ime, posudio sam još jednom Vrli novi svijet, da sad - s dvadesetgodišnjom distancom - prosudim doima li se ili ne.
Posudio sam i romančić M. Amisa, produljio sam i romančić G. Greenea, jer nekako - svoj nelagodi koju mi izazivaju rečenice - želim doznati rasplet špijunske zavrzlame.
Intrigira minimalistička estetika činovničko-špijunskog miljea do kojega nikad nisam previše držao, još od filmske scene u kojoj MI6 ćate ironično pjevaju, povedeni Santa Lenjinom
i znaju sve riječi.
Fascinira, zbog ogoljenosti i laži i šutnje.
Nakon desetljeća opijanja obiljem, u posljednje vrijeme mami oskudnost.
Mami Sovjetski Savez!
Dan je krasan, i odajem mu počast još jednom.
petak, 10.10.2014.
8.-10. X. 2014.
Morski predah
U utorak sam, ponukan jednim od spontanijih žalaca, odlučio otići do obale mora.
Vozio sam do njega u trenirci, kao da idem na trening. Sve je djelovalo nekako velebno oslobađajuće,
moguće.
U srijedu sam šetao Pulom.
Trudio sam se izbjegavati neku post-turistkinju koja je izgledala zastrašujuće nalik zlom, morbidno gojaznom klaunu:
Naletio sam na nju barem triput, u raznim ulicama, i svaki put se jače naježio.
To je bilo jedino ružno što se taj dan dogodilo.
***
Pulom je taj dan hodala nekakva cirkuska trupa, sa čovjekom-orkestrom, žonglerima, ženom na štulama i nekoliko male djece s perikama.
Pjevali su opetovano nešto mantričko, reklamno i veselo.
Odisali su jednostavnom radošću.
Magnetsko je to. Slijedio sam ih i slikao.
Uživao sam na nevrelom suncu, u padovima lišća, praznoći u sebi i oko sebe.
Kupio sam na tržnici lanac crvenih feferona i jednu ružu na dugoj stapci.
Dao sam M. ružu a onda smo dugo sjedili uz kavu i čitali novine u postsezonskoj temperaturi i manjku,
u melankolno sunčanom morskom listopadu.
Jeo sam lignje pržene u kornflejksu. Nisu bile loše, no nisu bile ni dobre.
Cijenim ugostiteljsku inovativnost, ali ipak...
***
Te noći sam izuzetno loše spavao, ubadan od mutiranih tigrastih kukaca, koje sam ubijao i ostavljao krvave mrlje po jastucima no
zato sam dan kasnije otkrio Drakulu.
Kupio sam mnogo jeftinog maslinovog ulja, pa i neke druge stvari.
Drveni poslužavnik s nogicama, recimo, za
jesti u krevetu i držati na njemu istvremeno ružu u čaši,
iz romantičnih i filmskih razloga.
Navečer sam otišao sam nakratko, gledati zalaz nad morem i valove
na svojoj inače ljetnoj plaži.
Nije bilo nikoga osim mene, a i ja sam bio u tenisicama, nošen vjetrom.
Valovi su prskavo puhali u mene.
Neka mi je sentimentalnost zamutila pogled. Naplavio me emotivno-intelektualni oksimoron:
Sretna tuga zbog prolaska ali i trajnosti ljepote.
***
Pokupili smo jutros prnje, obišli metlom stanište, pokrili artefakte krpama radi prašine, obključali sve, i
otišli samo još kratko
- kakav gnjusan sentimentalni ustupak -
vidjeti more.
Uz obalu je jutros bilo krasno, sunčano i otvoreno,
valovito i mlačno.
more je bilo poluslanog okusa.
***
Ravno po povratku u Zagreb, otišao sam - tjeran višednevnim rajcom - plivati,
ako ništa, bar u kloru.
Po izlasku iz kabina,
morao sam proći kroz čitavi razred (ili predrazred) neke sitne djece koju je
netko doveo da ih sučeli s vodom.
Bili su strašno mali.
U momentu, pogledao sam u svoje stare tenisice, jedne od onih kakve voli imati svako kućanstvo jer se u njih jednostavno ugazi, bez sagibanja, i pomislio:
Trenutak kasnije, preneražen sam izračunao:
Zamišljao sam potom kako bi bilo kad bih ja upoznao čovjeka koji hoda u cipelama starima 80 godina.
utorak, 07.10.2014.
7. X. 2014.
Jutro je mliječno a ima takav i okus.
Jedan od zanimljivijih aspekata ovog inače bezveznog doba godine je garderobni odabir ljudi koji
kao da ne znaju što se od njih društveno očekuje ili osjete li uopće hladnoću,
pa zimski kaput hoda ususret košulji kratkih rukava a vunena kapa i šal mimoilaze se s miki-majom i
svima je jednako zbunjujuće i jednako loše ili dobro.
Osobno, odabirem slojeve koje ljuštim kao perzijska plesačica, iz sata u sat - u ured dolazim zimogrozno ukopčan, a odlazim u potkošulji, pjevajući kroz otvorene prozore.
Čitam često vrlo interesantan sajt sa isječcima iz starih novina, a današnji odabir, reportaža RTV revije iz januara 1977-me - kada sam već bubrio u trbuhu mlade gospođe - čisti je biser: ne znam je li mi draži:
- naslov članka: "U poseti građanima koji odbijaju da plate TV pretplatu: Nek' samo probaju da uđu!" ili
- slučaj nastavnika Joke, 'borca, rezervnog oficira i porotnika u sudu' koji je inkasatora izbacio iz kuće jer "s kojim pravom on mene budi iz najlepšeg sna posle ručka?" ili
- jedna od najdramatičnijih rečenica u povijesti novinarstva ovih prostora:
i, doista, na slici uz tekst krupni brko sa šalom oko vrata i najlonkom na glavi odlučno maše prstom: 'neće moći'.
Seljakluk ovog šireg geografsko/kulturološkog područja koje tako često nanervira,
katkad je tako prokleto zabavan
da mu nema ravne!
ponedjeljak, 06.10.2014.
6. X. 2014.
Agresivna nervna napetost od najranijih jutarnjih sati - bez ikakva razloga ili povoda,
svakoj logici i unutarnjoj kemiji usprkos.
U mislima rukama probijam stakla prozora, ekran u koji kucam, šutam stvari i ljude,
nastojim naći neki prostor mira ali sitne dnevne komplikacije izbacuju iz tračnica.
Vrijeđa ovaj dan! Iako je naizgled krasan i osunčan,
ali žulja ta ugoda danas kožu, dovodi do želje za struganjem. Žudim za bacanjem u vodu, do koje treba pričekati još sati.
Izluđuju ovakva nepotrebna stanja.
Bah!
pet sati kasnije
vozio sam do napet, zgrčenih prstiju na volanu, s namjerom da vičem, s namjerom da implodiram, na rubu nervnog tika...
...i onda umor udova, mokra kosa, titranje, bridnja, apsolutna ravnodušnost
Kako ugodno razrješenje!
Have I found my drug of choice?
razmišljam - jesam li mogao to i ranije? jesam li mogao to prije pet-šest ako već ne i deset godina? Gospodin Wong tvrdi da nisam, jer da uvijek činim ono što mi interno treba, a ja mu odabirem vjerovati.
nekoliko još sati kasnije
večer - dime se ulične lampe
Oduvijek sam želio napisati krimić.
Dokaze za to imam u papirima starima dvajspet i više godina; naliv-perom, kemijskim perom, pa čak pisaćim strojem začinjana sve neka prva poglavlja, postavljanja scena koje ne vode nikuda, uglavnom u Njujorku, koji sam tada, iz nekog neobjašnjivo nepismenog razloga pisao kao Newyork.
Problem je, što ja ne umijem pisati ništa osim ovih glistavih nekih observacija koje također ne vode nikuda, uz sintaksu siromaškovog krleže,
ali to je manje-više sve što znam
...
Zanima me kakav bi krimić ispisao krleža.
...
Neki, u kojemu tek na kraju romana doznajemo pitanje iz prve ekscitirane rečenice, "Tko su ubili barunicu!?!"
nedjelja, 05.10.2014.
5. X. 2014.
Raskidi dugogodišnjih veza ili nove trudnoće kod bliskih i najbližih,
ponekad i kao vijesti u istome danu ili večeri,
izazivaju iznenađenje, tugu ili radost, ali prizemljeno, životno, ljudski i bez utvaranja,
što je rijedak sentiment i zato malo nadrealan.
Mnogo godina iskustva kasnije, i sve nekad tragedije postaju sasma uobičajene pojave oko kojih se može reagirati odmah, izravno, iskrenih emocija i misli, i s potplatima na zemlji.
Kod raskida veza koje su izvana promatraču možda djelovale nepokolebljive, nema potrebe za traženjem odgovora, za apstrakcijama i očajničkim čeprkanjima po simbolima, višim značenjima, razlozima;
ljudska je to pojava, kao i brži ili sporiji rad crijeva, i sagledavati to treba bez dodatnih filozofskih filtera. U ljudskim vezama nema filozofije, sve počiva na elementarnome, na binarnosti,
nešto ili postoji ili ne postoji. Onoga momenta kad prestane postojati - niti jedan razlog ili odgovor više nije važan.
I ima nešto đavolski utješno u tome.
Ništa u životu nije tako jednostavno kao smrt, kao anulacija.
***
Dan je kilav i ne mislim o njemu ništa.
subota, 04.10.2014.
4. X. 2014.
Veličanstvenost isplatnog dana!
Moji planovi prikupljanja sredstava za novi računač, bliže se kraju. Uskoro ću, nadam se, računati bez prstiju.
***
Toplota još nije centralno pripuštena. Unutar betonskih zidova studen se perfidno prikrada, poput dobro odgojenog pervertita
liže skrovita i roza mjesta suptilno, jedno po jedno,
tjerajući na sve deblja sukna.
***
Teme dana uz kavu: hipnotična, atavistička privlačnost diktatura i apsolutnih ideologija (od strojnog stupanja udaljeni smo u svakom trenutku samo korak-dva); psihički poremećaj - opsesija - kao temelj umjetnosti;
***
Popunjena i ugodna subota, trese se od kofeina. Pokušao sam spavati pod sve bljeđim popodnevnim svjetlom ali misli su bježale na blud i milovanja a unutarnji pritisak je podsjećao da se od spoja kave i hladnoće
mokri češće nego ne.
petak, 03.10.2014.
3. X. 2014.
Usnuo sam sinoć strašnu moru da nastojim
ubiti neko ukleto dijete
bebu koja ne govori i ne hoda ali gospodari fizikalnim zakonima i nehotično
zakrivljuje vrijeme i vraća mrtve i uništava realitet,
koju se ne može zaustaviti, čak ni ubiti, jer tren prije nego umre, izvrće, diskontinuira vrijeme, kvantno skače, okreće stvarnost
u svoju korist a sve bez malicije i namjere,
iz čiste djetinje igre i nesvjesnog instinkta za preživljavanjem.
Sve još postalo je gore nakon somnabulne spoznaje da je ta beba zapravo moja i da
ne samo da moram, da sam prisiljen, već da je i
želim ubiti.
***
probudio sam se u očajničkim, potanko isplaniranim, samoubilačkim dinamitnim eksplozijama, tahikardan
jeo pahuljice, obukao se isto kao i jučer, vozio i zastajao,
došao na posao,
gledam dalje u dan i trudim se istisnuti sve noćne emocije planovima
***
čim dan malo zaslini, nestane mutnilo uzduha,
i jadnoća smrdljivog industrijskog predgrađa dolazi bolje do izražaja. Svako jutro, godinama već, kroz uredske prozore u određeno doba dovijugaju
nekakvi misteriozni septički vonjevi koji oblijevaju čela hladnim znojem.
***
Jutro je tužno, ali ne i toliko tužno kao frontmen koji je sinoć odzvanjao iz pravca jezerskog festa
nošen i distorziran listopadnim noćnim vjetrom, s naramkom očajnih tehnika animiranja publike i održavanja okolnog radnog građanina budnim.
Zaspivao sam u toj tihoj buci i razmišljao kako mi je drago da sad nisam on.
četvrtak, 02.10.2014.
2. X. 2014.
Jutro je danas bolećivo, duševno slabunjavo
miluje obraze mlačan dah, navodi čovjeka na glavobolju ili ennui,
i bez neke potrebe.
osjeća se u zraku neka odalečenost, a opet - i neka bolesna ugoda. Koliko će se danas toga konstruktivnoga dogoditi?
***
Jučer sam čistio i premetao svoju nastambu, razmišljao o bacanju, radio mentalne popise onog što
leti, tražio dugo zagubljene stvari,
čistio suvišno s računala, pa opet iz stvarnosti, gledao sumnjičavo knjige, naročito one koje u dvadesetak godina nisam niti jednom rastvorio
zatrpavamo se svakodnevno, nesvjesno, linijom bez otpora, pasivno, no ima i dublji neki moment u svemu tome jer predmeti koje smo skupili ili zadržali ovaploćenje su značaja naših života; moja
biografija ima smisla jer sakupio sam parsto knjiga i klupko gitarskih kablova i još štošta,
što možda više ne znam ni što je.
***
Ponekad, kad u poluvečeri čitam na balkonu, odnekud sa strane, izvan perifernog polja, čujem
tihi glas kako baja: ubojstvo! ubojstvo! i onda, uspaničenih već stanica, ustanovim
priljubljena nosa na staklu balkonskih vrata, šapuće dugo i jezivo u odškrinuće vratnih okvira, pa se onda smije.
Jezive znaju biti te tihe večeri!
srijeda, 01.10.2014.
1. X. 2014.
U 3 u noći, u uobičajeno vrijeme kad mi netko hoda preko groba (slutim smrtnu uru!), budim se u mokroj majici, bunovno tapkam po prostorijama i osvjetljavam lice hladnjakom,
gutam studeni, netom izmuženi sok od jabuke,
a sinoć stajao sam olakćen na ivicu balkona, razgarivao žar otpuhivao i uživao u
dugačkoj paukovoj niti kako svjetluca od vrha stupa ulične lampe do negdje u tamu, u kovitlacu oštrih iglica magle, kad
u kazališnoj napetosti prošla su tiho mojom slijepom ulicom crna mrtvačka kola, amo i tamo, mrki kombi s velikim samo slovima
POKOP
a suvozač je napeto promatrao sve prozore moje zgrade,
nagnao me da se sagnem i sakrijem od pogleda uz
ubod neobjašnjive nelagode
Uvijek kad me s ceste primijete da olakćen o balkon gledam svijet, zbog nekog se glupog razloga sramim.
Od pogleda pokopnika u mrtvo doba noći, sramim se ponajviše.
***
Dan prvoga listopada izmagličen je kao mlijeko proliveno po staklu,
tuče neki čekić odozdo,
otvaraju se vrata uredska, prolaze ljudi, dižu propuh, neprestance zvone telefoni, a telefonski se razgovori katkad vrte i oko virusnih bradavica.
Od različitih shvaćanja pojma i granice dobrog ukusa, dođe čovjeku katkad dosta.
