Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 10.10.2014.
8.-10. X. 2014.
Morski predah
U utorak sam, ponukan jednim od spontanijih žalaca, odlučio otići do obale mora.
Vozio sam do njega u trenirci, kao da idem na trening. Sve je djelovalo nekako velebno oslobađajuće,
moguće.
U srijedu sam šetao Pulom.
Trudio sam se izbjegavati neku post-turistkinju koja je izgledala zastrašujuće nalik zlom, morbidno gojaznom klaunu:
Naletio sam na nju barem triput, u raznim ulicama, i svaki put se jače naježio.
To je bilo jedino ružno što se taj dan dogodilo.
***
Pulom je taj dan hodala nekakva cirkuska trupa, sa čovjekom-orkestrom, žonglerima, ženom na štulama i nekoliko male djece s perikama.
Pjevali su opetovano nešto mantričko, reklamno i veselo.
Odisali su jednostavnom radošću.
Magnetsko je to. Slijedio sam ih i slikao.
Uživao sam na nevrelom suncu, u padovima lišća, praznoći u sebi i oko sebe.
Kupio sam na tržnici lanac crvenih feferona i jednu ružu na dugoj stapci.
Dao sam M. ružu a onda smo dugo sjedili uz kavu i čitali novine u postsezonskoj temperaturi i manjku,
u melankolno sunčanom morskom listopadu.
Jeo sam lignje pržene u kornflejksu. Nisu bile loše, no nisu bile ni dobre.
Cijenim ugostiteljsku inovativnost, ali ipak...
***
Te noći sam izuzetno loše spavao, ubadan od mutiranih tigrastih kukaca, koje sam ubijao i ostavljao krvave mrlje po jastucima no
zato sam dan kasnije otkrio Drakulu.
Kupio sam mnogo jeftinog maslinovog ulja, pa i neke druge stvari.
Drveni poslužavnik s nogicama, recimo, za
jesti u krevetu i držati na njemu istvremeno ružu u čaši,
iz romantičnih i filmskih razloga.
Navečer sam otišao sam nakratko, gledati zalaz nad morem i valove
na svojoj inače ljetnoj plaži.
Nije bilo nikoga osim mene, a i ja sam bio u tenisicama, nošen vjetrom.
Valovi su prskavo puhali u mene.
Neka mi je sentimentalnost zamutila pogled. Naplavio me emotivno-intelektualni oksimoron:
Sretna tuga zbog prolaska ali i trajnosti ljepote.
***
Pokupili smo jutros prnje, obišli metlom stanište, pokrili artefakte krpama radi prašine, obključali sve, i
otišli samo još kratko
- kakav gnjusan sentimentalni ustupak -
vidjeti more.
Uz obalu je jutros bilo krasno, sunčano i otvoreno,
valovito i mlačno.
more je bilo poluslanog okusa.
***
Ravno po povratku u Zagreb, otišao sam - tjeran višednevnim rajcom - plivati,
ako ništa, bar u kloru.
Po izlasku iz kabina,
morao sam proći kroz čitavi razred (ili predrazred) neke sitne djece koju je
netko doveo da ih sučeli s vodom.
Bili su strašno mali.
U momentu, pogledao sam u svoje stare tenisice, jedne od onih kakve voli imati svako kućanstvo jer se u njih jednostavno ugazi, bez sagibanja, i pomislio:
Trenutak kasnije, preneražen sam izračunao:
Zamišljao sam potom kako bi bilo kad bih ja upoznao čovjeka koji hoda u cipelama starima 80 godina.
