Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 24.11.2009.
Nostalgična
silom bez volana
hodao sam kroz popodne vođen
silom i nepravdom koja je tjerala kod krojača
na porubljivanje nogavica odijela
je li preuzetno reći - tko nije rubio, nije živio?
a put vodio je kroz gusto trnje
uz
držićevu, po istim stopama koje utisnuh u asfalt
zadnji put devespete
momci uz prvomajsku koja to više nije nego nešto kao elektrodrvna
puše duvan iza ugla
negdanji, oni koji su dijelili kokseve i uvrede djeci koja bi greškom prolazila mimo za vrijeme najvećeg odmora,
sjedili su nogama u nekakvoj betonskoj rupici koja je
a možda i nije, nekoć bila fontana
ili je bar htjela to da bude
fontana je danas ukopana spod nekog šiblja
a momci i rijetka djevojka stoje na drugom mjestu, iza novih grafita
nešto niže, atletsko igralište "Partizan"!
ondje su se noću
događale razne čudne stvari koje uključivahu seks droge i gadne batine.
čuo sam za mnoge atletske batine, felacija, vlažna tinejdžerska prodiranja za sitan novac ili prestiž, intravenozne intervencije,
još prije 13-e.
djeca su uvijek odrastala brzo
danju, po crvenom lešu "Partizana" trčalo se i loptalo.
uhvatio sam sljepića jednom u pijesku za atletski doskok.
U blizini, OŠ je marin držić.
s djecom iznutra, nismo se voljeli.
Dalje, peićevski u suton, duljim kraj parka izmeđ dviju betonskih zgrada
pored dubokog žbunja gdje jednom učinih prvi ali ne i posljednji zločin protiv prirode
u naizgled nevinoj 5-oj ili 6-oj godini
skupljali smo iz nekog višeg djetinjeg razloga puževe poslije kiše u plastičnu Unikonzuma kesu
i kad smo ih napunili kilogram, tad neki bijes me obuze i
dograbih rasklimani kamen iz pločnika...
i
druc
zapjenjeno.
bilo mi je žao kasnije ne samo iz skičanja druge djece i osjećaja karmičke ružnoće
bilo mi je žao kasnije.
godinu-dvije iza, skupina dječaka našli smo se u 'močvarama' uz savu
i zbog kreketa, u veselom amoku stadosmo grabiti kamenje i gađati
jedan počeo je tad vikati dosta dosta i izgacao kroz šaš i vodu i
iščeprkao jednu
krvavo mrtvu
ogromnu žabu sjećam se kao da joj drob curi a on ju je držao u ruci mislio sam zašto to radi, koji je tu razlog
i vikao je na nas da smo životinje i idioti, a možda je i plakao ne znam.
zvuči dramatičnije.
Nekoliko mu je posprdno dobacilo da je pederčina i šta sere budala,
posprdna agresivna sitnež željna socijalnog uspinjanja
A njega to kao nije bilo briga
ja sam gledao kako i viče i odlazi od nas nosi krepanu, slinavo izdrobljenu žabu u maloj ruci,
i osjećao nešto šutljivo novo o cijeloj toj problematici,
- - da je on u pravu a da mi svi nismo i da je time jači od nas - -
i makar ranije nisam tog dječaka doživljavao osim kao čudnu budalu
to popodne
skoro da sam promijenio mišljenje.
jedna je to od prvih važnih lekcija, prvih susreta s moralnom vertikalom
"takvih ima".
koju minutu kasnije rekao sam, ok i meni je dosta za danas ovo je dosadno aj bok i
otišao doma.
Nešto niže od Parka masakra,
dvije socijalistički konfekcijske, faux-corbusierovske zgrade
udaljene dijagonalom preko cvjećarne i kioska
ispod njihovih stupova natkriven a otvoren prostor - okupljalište poluokorjelih omladinaca
u prvoj polovici osamdesetih, u jednom su se nalazili metalci u drugom pankeri
a sredinom osamdesetih još nismo točno znali što konstituira metalca a što pankera i zašto.
Znali smo samo sljedeće:
B) pankeri imaju irokezu ili istruganu ili šarenu glavu i ziherice u ušima i bodu se možda heroinom i udišu sigurno tigar i oho u brutalnom mraku garaža ispod platoa
zaobilaziti treba jedne i druge jer su ludi i opasni ali
pankere malo više jer se drogiraju pa te mogu razbiti iako si dijete
znali smo da se mrze i tuku iako su im sastajališta na pljuvomet i
svako malo netko bi došao s novom pričom o tučnjavi a jedna od prepričavanijih u to je doba bila:
desetorica su pankera napala osamljena dva metalca a ova su dvojica srčano brejvhartovski prihvatila omjer i još ih sve izubijali kao konzerve razbucali posvuda hej! i
zaključak se nametnuo od sebe: pankeri su pičke.
svi nekako ubrzo nakon počeli smo razmjenjivati hevimetal kazete.
* * *
pothodnik ispod slavonske uvijek je noću bio mračan i nelagodan i sluzavih zidova
a kroz njega trebalo je proći do doma.
danju, otkad pamtim
stajao je plavim sprejom natpis koji se urezao u korteks
VIDI ŠTA SMO TI URADILI OD ČERKE MAMA
i uznemirujuć sprejni kroki raskrečenih ženskih nogu sa između spolnim, dlakavim, malo rastvorenim organom
kao klinca me intrigirao
--- --- ---
pitao sam se,
tko je ona,
--- --- ---
tko joj je to uradio i
--- --- ---
zašto to zauvijek oglašava sprejem u pothodniku
***
well,
ne zauvijek.
petak, 13.11.2009.
srijeda, 11.11.2009.
...
kad zaarlaučem ovu pjesmu:
DIY
ili
DIY
u centralnotoploj sobi za spavanje i pjesmu,
gdje pucketa suhi zrak
puc
zaćutim rijetku misao: živio život.
ovo je jedna narodnoteološka.
nemam tehniku za snimanje.
zato je tiho.
i cvrči.
rado bih skladao narodne pjesme nepoznatog autora.
