Bijesni Žavijera Osloboditelja
nedjelja, 30.09.2007.
Tok u ovu večer
Danas je bio sunčan dan, dug, žut i nakošen predveče
a ja ga
nimalo promatrah iz polutmine, smradne i tijesne.
Radim glup i slabo plaćen zadatak,
koji tumorno napinje i žeže mozak sve jače što se vrijeme lijepi.
Od toga, oči se nakon desetak radnospojenih dana prevuku
nekom bjeličastomaglenom mrenom, pa trepćem i ne vidim i mrštim se.
Danas sam ih svojski isprao, lijući vodu po tepihu od trske i
crvenoj krevetnoj prostirci, od pola pet do pet popodne,
ležeći.
Danas intenzivno proživljavam jedno proljetno popodne u rani listopad,
kad sam se sunčao uz vodu Rio Plate.
I pocrnjeno proljetno popodne nakon toga, u ružama i uz jezera s čamcima,
i noći, lijepe, tužne i užličene u uskom krevetu i na podu.
Danas me boli želudac od rada i sve sjevernije od njega od mišljenja.
Sad sam ovo ispisao,
ni sam ne znam zašto,
i vraćam se glupome zadatku.
***
Prije toga - dva slobodna terceta o
kraljevskom krvniku lirske duše:
Ja sam glasnik stiha,
Svjestan svoga poetskog poslanja.
Stihe dnevno slažem,
dirnut nevoljama
svih onih bolnih glava s moga panja.
četvrtak, 27.09.2007.
A Rebours
Jednom davno,
omamljen Huysmansom i
zgađen modernom paradigmom,
svim srcem prigrlih sljedeću zamisao:
U mladosti ću sustavno, svjesno i po volji uništavati duh i tijelo.
Kad okrenem u starost, zaustavit ću se, i početi sanirati štetu.
***
U prvoj polovici nauma sam - evo - savršeno uspio.
U nekome momentu i zaboravih, pa čak i odbacih tu zamisao,
no
zamah i uljavost inercije odradiše svoje i
kliznulo je sve u slasnomučan pad i dublje,
dublje,
-------
Silina duhovnog i tjelesnog kvarenja kao jedan od mogućih puteva ka spoznaji eksperimentalno je potvrdila projekciju:
neizmjernu duhovnu i tjelesnu neugodu i
malo bogatstvo spoznaja o granicama i onkraju.
što
nisam definirao kada točno okrećem u starost.
subota, 22.09.2007.
Ako jedne studennoći jedan putnik...
Jednom,
prije pet-osam godina,
u razdoblju u kojem se najintenzivnije zabavljah literarnim persiflažama,
ispisao sam početak jedne,
ovako:
neku vruću, oporo mučnu toplotu, da
ne izdržah ni trenutka više da unutra boravim, i oko desete ure izađoh, s kaputom ispod ruke, na oštru provincijsku zimu.
Slučaj je htio: točno trenutak prije nego što je u stanicu uhuktala kompozicija.
Te večeri, ona je stala u maloj stanici ovog maloga grada u kojem jedino kolodvorska gostiona radi iza osam uvečer;
stala, da ispusti iz sebe nešto pare, i
jednog jedinog putnika s torbom..."
***
Pao mi je večeras,
nakon godina, taj putnik na pamet
iz viših psiholoških razloga:
- jer je naglo, iz očaja ili sile prirode,
trzajem prekinuo put,
izašao, i sad
stoji u hladnoći praznine pripizdine,
zatečen
i
- jer znam da će početi (je li već počeo?) bacati čeznutljive poglede ka mjestu odakle je došao,
a tren kasnije i još čvršće, odlučne poglede dalje niz prugu, ka mjestu gdje je naumio,
i
- jer zasad, još jedno izvjesno dugo vrijeme,
samo stoji ondje - u ukiseljenom kaputu izlizanih laktova, paleći cigaretu na cigaretu, puštajući bijele perjanice -
i psuje samog sebe što je zapeo i razmišlja
kada će i hoće li nešto doći i odvesti ga odavde,
dalje...
Iz te pripizdine gdje je samo krčma, i u njoj
loše pivo, s pjenom nalik onoj sredstva za čišćenje...
utorak, 18.09.2007.
Mala glazbena glupost u pon/uto večer
Prisustvovao sam koncertu svog
novog najdražeg malog benda.
Zovu se
Jack-O & The Tennessee Tearjerkers,
i nastupali su u KSET-u.
***
Žalim, doduše, pomalo što propustih predgrupu: osobu imena
Harlan T. Bobo.
od svake plaćene karte za koncert - iskoristim pola.
Drugu polovicu pričam i pijem u zapećku.
Ovaj put - ipak - opravdano.
Za razliku od većine novovjekih, plačipičkasto baljezgavih singer/songwritera,
Harlan T. Bobo uspijeva mi nekako prenijeti sirovo-rokersku emociju ogrnutu u melodiju -
a to jedino i tražim od singer/songwritera.
***
Nastavljam.
***
Dobar klub.
Po mjeri.
-- Kao Zagreb potkraj srpnja--
--Kao martensice iz '95-te--
--Kao stare gaće--
Toliko ih volim da sam svojedobno, u dva-tri navrata, prisustvovao čak i
free-jazz nastupima.
Jednom čak i intervjuirao Matu,
u kiselih dva popodne.
Ali, to je neka druga, prošla priča.
Bend mi je bio toliko po mjeri,
da ih upravo, u radnih sitno ujutro, slušam na sav glas u slušalicama,
premda na albumima nisu toliko opojni kao kad se gledaju pokraj
pulta s CD-ima,
s plastičnom pivom i strasnim zamasima svježe oprane glave.
Učinih to dosad na ovim stranicama samo jednom-dvaput.
Prsti - iz nekog neobjašnjivog, hmeljnog razloga, samo lete i kucaju, kao da su za to stvoreni.
Strepim od dana kad će liječnici reći: "Više ne alkohol i cigarete. Želudac je van kontrole".
Pretpostavljam da ću, kad se to dogodi,
prijeći na lilihip.
Kao Kojak.
I lizati ga u prvom redu ispod bine.
***
Oni svirahu sve meni neke ugodne zvuke, zvukove omiljenih bendova i glazbenih
dvadesetostoljetnih pravaca:
sonična milina.
Pravi, dosad u nekom manjem bendu neotkriven, omjer
primarnog rokenrola,
'klasičnog' roka,
reda predivnih, malne "Brill Building" molskih prijelaza i harmonija 60's popa,
te prstohvata ogoljene, bijele blues-prljavoće Jona Spencera, Stripesa i Two Gallantsa,
uz rašpave pivske vokale i
Fender ljestvice.
Bilo je umjereno dosta publike.
Između ostalih, i nekoliko omiljenih pisaca s ovih stranica:
DMJ,
Svijetuboci, i
Rutvica.
***
Gitarist je nakon nastupa klimavo sjedio na stejdžu.
Rekoh mu, "Dobar nastup, čovječe",
na engleskom.
Srdačno je supijano zahvalio, razmijenio riječ-dvije,
i prijateljski me potapšao po ramenu.
To je najmanje što očekujem od gitariste benda u čijem sam koncertu uživao.
nedjelja, 16.09.2007.
Smrt, i dr.
Na početku,
u stanju čistom, najnevinijem,
kraj ne postoji.
Ideja kraja ne postoji.
Tek - priče, metafore, eshatološke bajke,...
***
Kasnije,
u stanju mladom i entuzijastičnom, drsko lijepom
kraj je predmet šale, izrugivanja,
usiljenih stihova,
distanciranog teoretiziranja...
S njime se poigrava.
I povlači na vrijeme.
Kraj je nešto metafizičko nepoznato, strano,
što se događa drugome.
Ne nama.
Mi smo vječni.
***
Kasnije, u stanju načetom
misli kraja pristupa se
oprezno
zabrinuto
Raste svijest, Krivi korak dovest će brže do njega
***
Kasnije, u jednom stanju gorčine
dolaze natruhe očaja
javljaju se krize
javljaju se ružna trzanja
Možda se trudi povratiti snaga i samouvjerenost,
ljepota početka
ali nevješto, nesigurno ili neusredotočeno, sumnjičavo, grčevito
Ili se rezignirano pušta,
ili se lažnodrsko priziva...
Ili se klizi u zablude i fantazme
I lažne nade
Klizi se u nadrealnost i mučninu
***
Dolazi zatim trenutak izvjesnosti.
Jasna svijest da je blizu.
Rade se potezi potpuno suprotni, čisti i usredotočeni
završno se, snagom volje, pokušava izvrnuti izvjesnost,..
Um postaje čišći, energičniji, realniji
svodi račune
trudi se
Pokušava,
Ovaj put istinski.
***
***
***
Kako dočekuju kraj,
razlikuju se tri vrste duša
--------
Jedna - ona koja se u početku napila s izvora eshatoloških bajki
o novome što slijedi,
smirena je, sretno ili tužno, ili puna mrava iščekivanja,
ali vjeruje.
Vjeruje da je to prijelaz.
--------
Druga -
druga se slama.
Ovo ne može biti kraj
Ne želim
Ovo ne može biti kraj...
Druga ne vjeruje.
Nikad ne povjeruje.
-------
-------
Treća zna da je ono što je bilo -
bilo jedinstveno.
Ništa više ne zna,
I ne želi znati,
Zatvara um.
Možda gleda u nebo,
ili nešto drugo veće od sebe
i zatvara oči.
četvrtak, 13.09.2007.
Noć
Kao dječak,
u neka tiha doba oko ponoći,
ustajao sam iz kreveta i
hodao stanom djeda i bake kod kojih bih vikendima željno noćio.
Bos,
u starmaloj pidžami na kopčanje,
stajao sam u polumraku dnevne sobe,
prošaranom žutim svjetlima odozdo, s ulice,
pamučnom, drhturavom, misterioznom,
dozlaboga senzualnom polumraku gradske ponoći,
prislanjao nos na hladno prozorsko staklo i gledao tramvaje kako cvile u križanje,
i rijetke aute i prolaznike,
i osjećao strasno bockanje u kičmi i trbuhu.
Bio je to jedan od tri razloga zašto sam vikendima i praznicima volio noćiti ondje.
U zagušljivom, natrpanom roditeljskom stanu na razvlačenje,
na periferiji, nešto dalje od križanja i tramvaja-cvilidreta,
nikad nije bilo te prokleto privlačne slobode
bivanja u noći.
U tim mračnim lelujanjima apsolutno je sve bilo izluđujuće dobro.
To da sam potpuni gospodar prostora, jedina budna duša u okolici, jedino ubrzano bilo u radijusu...
To da sam potpuno zaštićen tamom, da nitko ne vidi gdje sam, da sam - mekano klizeći iz jedne u drugu sjenu - malne neuhvatljiv.
Duh.
Princ tame.
Prije nego sam saznao da je položaj već zauzet.
Opijalo me što mogu raditi
whatever I damn well please.
Kopati po ladicama, tražiti bilokakvo blago koje mi danju nije dopušteno vidjeti, nekmoli taknuti..
Čeprkati po kuhinjskim ormarićima i hladnjaku, premještati i skrivati tegle i salame.
Prosipati rakiju i mlijeko i mineralnu vodu u sudoper.
Skinuti na brzinu gaće i pokazati cijelom praznom stanu bijelu guzicu.
Jesti Vegetu žlicom ravno iz paketa.
Piti "Lero" sirup - gustu, preslatku limun-melasu - ravno iz nerazrijeđene boce... A onda malo i prosuti u sudoper.
Paliti televizor i gledati bijeli šum ostao iza oba programa..
Prisloniti nos na hladnu površinu prozora i gledati u mutnoosvijetljeno križanje pod sobom,
i tramvaje koje cvile u zavoj, i dalje prema Remizi.
Gledati slijepe zgrade, s tek pokojim žutim okom nekog kasnokasnioca.
***
Kao tinejdžer, noć sam vikendima počeo provoditi na ulici, jer - u zgušnjenom roditeljskom stanu na razvlačenje, bilo je još manje mjesta.
Uvlačio bih se, obavijen smradom cigaretnog dima, vanjskih doživljaja i pivskog zadaha,
u uski stan i uski krevet
...
Pažljivo, da ne probudim.
Nisam bio sam u sobi, tada.
Jedina noćna sloboda koju bih si katkad priuštio, bila je cigareta na prozoru.
Puhanje dima daleko u krošnju, da se ne uvuče i ne osjeti.
***
Kao kasni tinejdžer,
promijenio sam adresu i dobio
vlastito noćno preživalište.
U njemu je glazba često svirala do jutarnjeg bljedila.
U njemu sam, često, do zore radio
whatever I damn well pleased.
Sve što sam kao dječak želio činiti.
I štošta što tad nisam ni pomišljao.
***
Još to radim, češće nego rjeđe.
***
I - premda već dugo ne s nekim posebnim zadovoljstvom - još katkad uživam u tome.
U činjenici da - u širokom radijusu - moje srce trenutno lupa brže.
***
I u njemu u posljednje vrijeme često razmišljam kako bih
tog dječaka konačno trebao šutnuti u dupe.
Egocentrično, zatvoreno, izgubljeno, zabludjelo, nesvjesno,
bijelo.
***
Ponajmanje zbog tih noćnih lelujanja.
subota, 08.09.2007.
Pri Zemaljskom
...a u dnevnoj sobi umjetnika A. Zemaljskog, smještene su četiri njegove najpoznatije skulpture.
Svaka u svome kutu, na sve četiri sporedne strane svijeta, reprezentiraju one intimno umjetniku
četiri faze njegove probave.
Na sjeverozapadu, spominjući ga na "jedenje" i sreću koju pritom osjeća - kip Fortune S Ćupom Obilja:
u ćupu izmijesio je umjetnik svoja najmilija jela: čorbast grah, krvavice, paprike i knedle sa šljivama.
Hefest S Maljem, Nakovnjem I Mrvicama, u alkovenu na sjeveroistoku, simbolizira intimnoteološki žar; usijanje probave koja mu pali i hrani tijelo.
Kip na jugoistoku - Mars S Kopljem I Položenim Štitom Kako Čuči Uz Grm.
Govori umjetnik, "Jer, defeciranje je katkad borben posao, u kojem se ne zna tko je pobjednik a tko pobijeđeni."
Naposlijetku, na jugozapadu - tik uz noćnu sobu -
stoji Orfej Kojeg Nosi Vjetar Dok Svira.
"Pored noćne sobe, jer - na tugu svoje supruge - sviram noću ispod popluna", priznaje umjetnik.
"Moja probava, moja je unutarnja umjetnost."
Umjetnik A. Zemaljski
***
Blago Zemaljskom!
posljednjih dana izbjegavam
gledati dublje u dušu.
ponedjeljak, 03.09.2007.
...
Sjeo sam u sumrak na bicikl
i otišao da ne mislim ništa.
Vozio sam uz malo bijelo svjetlo i dobasao do jednog igrališta gdje su neki likovi pod rasvjetom bacali lopte.
Prišao sam bliže i vidio da su to djevojke usred
uvježbavanja bejzbola.
"Oprostite, ima li u Zagrebu ženski bejzbol klub u koji bih se učlanila?"
pogodite što bih odgovorio.
Bile su mlade i sitne i naizgled krhke i
bacale su loptu dalje i snažnije nego što bih ja ikada mogao.
Fascinantnije je još bilo gledati kako precizno i lako hvataju te prstolomne projektile u polumraku.
Rekao bih za sebe da precizno hvatam dobačene stvari
ali, ipak ne toliko.
Odao sam počast snazi volje i vježbi do savršenstva - konceptima koje još nisam savladao -
i odglavinjao naprijed u neke šumarke
i još dalje.
Ponegdje, pekao se kukuruz.
Ponegdje, učinilo mi se da miriše kestenje iako sam se vjerojatno varao.
Otkako sam zadnji put sjedio na biciklu,
rodilo se mnogo žuto ocrtanih biciklističkih staza
i spustili su se nogostupi.
Jesen miriše na puno načina.
Danas su krenula u školu djeca rođena 2000. i neka djeca rođena 2001.
Znam jednu.
Sjećam se dana kad se rodila.
Bio je mart mjesec i život je bio nešto
drukčiji nego večeras.
subota, 01.09.2007.
White People Can't Dance
Nema otužnijeg prizora od debelih stražnjica mladih hrvatskih "biznismena" u pretijesnim hlačama odijela koje se aritmično pupče na plesnom podiju hrvatske svadbe.
Od svih mladih ljudi, mladi "poslovni ljudi" najprije izgube oblik i
premetnu se dvije-tri godine po zapošljavanju u
nabubrene guzice napeto utegnute u fina sukna omirisana dizajnerskim parfemima.
Kada mladi hrvatski menadžer za ples skine sako i zavrne rukave, tad pogled pukne i na gnjecavu menadžersku mješinu ponad kožnog pojasa.
Lica im se gube zadnja - pokoja oštra vilica, šiljat nos, klempave uši - neproporcionalno uska glava na
razgnjecavljenom tijelu - otkrivaju nešto o žilavijim, nezaposlenijim danima.
Oni imaju novaca i nabijene radne rasporede.
Gdjekad, oni već imaju i dvogodišnje Franove ili Dore.
Supruge, za razliku od njih, često su vitke od žudnje za životom i tjelesnošću,
istesane pseudoistočnjačkom tjelovježbom trenutka.
Željnije strasti, one na svadbenom plesnom podiju odgovaraju na njihovu
oteščalu, znojnu aritmiju svojim
bijesnim ubadanjem štikle pred štiklu i senzualnim zabacivanjima regenerirane kose.
Oni - jer ne znaju plesati jer plesati nije muški - često izvode "šaljive" pokrete i plitko ironiziraju, zabavljajući pajdaše; znoje se, grle u, regbi, sportskom veselju.
One nikad ne plešu šaljivo.
One plesu pristupaju ozbiljno, s nježnom senzibilnošću ili energičnom, malo usiljenom strašću.
Gledao sam jedne davne večeri tri-četiri Hrvatice kako se trude ući u zanos cumbije pored grupice rasplesanih Argentinaca i kako
odudaju svojim grčevitim, najednom tromim i nespretnim hrvatskim kretnjama od
uljavoklizećih, opuštenih, nasmijanih, glatkih južnoameričkih pokreta.
Ti su mladići plesali toliko muževno a djevojke tako ženstveno da je bilo jasno kako to nije ples već
arhetipsko odgovaranje na glazbu.
I drugo najbliže tijelo.
Mladi na jednoj prosječnoj hrvatskoj veselici dva su odvojena svijeta,
i na plesnom podiju - za razliku od majki, očeva i rodbine iz provincije koji plešu odmjereno, u paru - razmjenjuju poglede, grle se i radost dijele s vlastitim spolom.
Zabavljaju se oni, rekli bi da ih se pita,
ali doimlju se nekako vankontekstualizirano.
***
Pio sam cijelu noć gemišt bez vina, i
dočekao jutro pred semaforom, krvavog desnog oka, zagađenih pluća, zadovoljan.
I bio sam zadovoljan.
Maloprije sam začuo slatkomučne, glasne note i:
So far has been denied
It's easy to cry for love
Far harder to try
There goes my guiding light
Farewell my guiding light
There goes my guiding light...
i smrvilo mi večer.
***
Bijelci s bijelom dušom ne znaju plesati.
***
Bijelci s bezbojnom dušom patetični su do
mučnih razmjera.
