Bijesni Žavijera Osloboditelja
petak, 22.04.2011.
...
Poljubio sam u bolnički obraz osobu koja umire
I poslije joj izazivao od smijeha bolove u razrezanom trbuhu
Govorio sam gluposti, jer to tako ide, to je život – bremenite riječi nisu za izgovaranje nego pisanje, njih govore jedino razni šabani s govornica ili mitinga, bijedno i neživotno i patetično,
U stvarnosti sve je sačinjeno od banalija humora i gluposti i to tako treba da bude
Ko dječaka me vodila na kuglanje, ono starinsko, s malim kuglama iz ruke
I dala da probam pivu koja mi je, kako poznat trop, bila gadna pa su se ti neki veliki zadimljeni ljudi smijali, i sve tako nešto kroz prošupljeno sjećanje, uobičajen dječji memoar iz ranih 80-tih kad je sve bilo sunčano i pastelnih kragni i kad je pivo imalo smeđu bocu
I sad ubrzano umire podivljalog mesa a govori o planovima za ljeto, da putuje, da ide kod prije u Dubrovnik. Rekao sam joj da mi onda donese njezine smokve, jer da su odlične.
Možda i hoće.
Ljudi svašta rade.
Poslije sam hodao sa sestrom i starim po dugim vrućim sjenama i pušio cigar i smijao se i pričao gluposti again, i onda smo se odvezli u kvartovski dućan i uzeli smo neke stvari i sokove i kekse i svašta, i stari nam je sve platio, nije htio ni da čuje, kao da smo djeca, i još smo sjeli na terasu ispred poslije
To je bio taj djetinji trenutak u ovom old-skool danu, u kojem su ljudi sjedili po rinzolima i smijali se polupijano na terasama kafića, i popravljali bicikle na suncu, u kvartu, kao da je vrijeme stalo
Osjećao sam se super, kao klinac i kao netko mnogo stariji nego što jesam odjednom,
jer nikad više ne sjedimo zajedno negdje na suncu, i sve je djelovalo kao da je vrijeme stalo u osamdeset i nekoj
Želio sam da to potraje, taj osjećaj,
I želio sam da što prije sve to završi i da odem, jer
Čovjek jedino cijeni trenutak kada on završi.
Iz zvučnika na putu doma sviralo je ovo
http://www.youtube.com/watch?v=fIe3f2Kb2vs
a sunce me predvečerja zasljepljivalo na aveniji i žmirkao sam iza masnih mrlja na staklima sunčanih naočala i htio da tako sad vozim zauvijek
U današnjem toplom popodnevu sve je imalo smisla,
i kvart i sunce i obitelj i
djetinjstvo i bolest i smrt.
Smokve. Tužno. A svijet se nastavlja okretati dalje i kad se ljudi prestanu osvrtati u prošlost. I to je isto nekako tužno. I slatko. Kao smokve.
DerzaFanistori • 27.04.2011. u 19:35
Okreće se i kad se osvrću. Okreće se cijelo vrijeme, ne čeka.
Majkumu.Žavijer • 28.04.2011. u 00:48
Ne bavim se odavno blogovima. Ne da mi se podilaziti blesavim hijerarhijama koje su nastale na osnovu ničega pametnog. I zato nisam ni na ovaj navratio (a po datumu zadnjega posta vidim da ni ti nisi odavno). I na kraju, kad navratim, vidim tužne priče, pa mi bude žao.
Ipak, moram ti još jednom reći: ovo što pišeš je izvanredno. Ne odustaj. Bit će mi opet žao.petar.pan • 31.01.2012. u 18:20
očito, ne mogu odustati - čak i ako se ne trudim
čak i ako sam to sve manje ja
hvala ti, svejednoŽavijer • 12.05.2012. u 00:04
subota, 02.04.2011.
...
...od zabavnijih mi je stihova što ikad
utefterih, a utefterih ga davno:
Dažd kiši, i miriši
Jutro na pokislu kobilu.
Trulu jabuku dižem sa zemlje,
I meljem, slatku koru...
ja uopće ne poznajem
čovjeka koji je ovo
pisao
ne znam zašto ni kako ali je tako
makar jutra i dalje vonjaju
i para se diže
i grud peče i
smrdi veče kad lunja se, besposleno i bezvoljeno i nadulo i odsutno vidio sam večeras samo dno čaše
kad mlidijah živjeti
