Bijesni Žavijera Osloboditelja
nedjelja, 22.07.2007.
Rijeka
Obliven nekom ljepljivozelenom mučninom,
sudarao sam se s današnjim danom krajnje rasfokusirano rasterasto
nije pomogao ni pogled na zelene šumske i vodene linije izvan simpatično demodirane Duge Rese
nije pomoglo ni uranjanje vrelog tjemena u riječni hlad,
nije pomogao ni ćevap s roštilja, što je malne skaredno,
al negdje oko pola devet navečer,
kad se kugla spuštala za šaš,
sjeo sam na klimav kratki molić od greda,
uronio izbodene tabane u Mrežnicu,
mlačnu, mekanu,
i usredotočio se na krugove što se šire.
Najprije razigrano infantilno, gurajući vodenu gustinu u sve točnijem ritmu, ne bih li postigao pravilnoritmične nabore na površini,
pravilne tako da bih - da sam matematičar - rado gledao njihov brijeg i dol i računao i iz intelektualne igre uglavljivao izračun u neke više valne sfere,
potom literarno, oglušivši na sve zvuke iz neposredne okoline i izgubivši se s travkom u ruci u mislima o Tomu Sojeru i Haklberi Finu
koji su gledali slične nagnute grane, sličan vodeni korov, slične minijaturne ribice u rijeci
slične sumrake sa tih svojih tvejnovskih obala i molića,
zatim sam okrenuo kunst-estetski, promatrajući savršenu tekuću zrcalnost i geometrijski razbijeni odraz natrulog stabla na površini,
a zatim,
ne opet,
zaronio u malodušje i gnjev i tugu.
Do tada je sve bilo gotovo savršeno.
Savršenstvo je postignuto onog idućeg momenta
kada sam uveo antitezu -
misao o
distopijskim hororu spaljene, vrele, klimatski iščašene budućnosti mog sredovječja ili starosti,
rastopljene budućnosti koju - nerijetko - vizualiziram uz pomoć sugestivnih, masovnoprašnjavih i prenapučenih scena iz
filma Soylent Green,
budućnosti u kojoj ne postoje ovakvi intimni estetski trenuci na obalama rijeke i u bilju, već
samo ljudska bijeda, vrelina, praznina,
I sjetio se nekih scena iz tendencioznog ali efektnog i dobronamjernog dokumentarca Ala Gorea kojeg preporučam,
i onog velikog jezera u Čileu što se isuši, isteče u nekoliko tjedana, nema tomu ...
i -
i tako tih stvari...
I tako tih morbidnih i slinavih stvari koje iskaču posljednjih godina,...
I tako je prošlo petnaestak minuta,
nogu uronjenih u tekuće zrcalo koje je ljeskalo od zadnje predzalazeće svjetlosti iz šaša,
i petnaestak minuta su mi jatašca malih riba vrvila oko stopala i listova,
i nisu grickale mrtve kožice psorijaze budući je nemam.
I neki je čamac prošao s druge strane, daleko, s ljudima, pa još jedan, i razgovor je dopro do mene kao da su sasma blizu,
i iza nekog granja i lopoča nazirali su se zadnji kupači koji su pljeskali i frktali po vodi kao tuljani,
onda sam malo uvukao ruku i osjetio
mekoću i mlakoću i
izvukao u naglom luku stotine kristalnih kapljica,
koje su se zadržale u zraku taman toliko
kao da su zaleđene u trenutku škljocajem brze ekspozicije,
taman toliko da sam ih mogao vidjeti mnoštvo, detaljno,
i duge lelujave muljne vlati plele su mi se pod vodom o prste i škakljale,
neke ribe su puštale gazirane mjehuriće odozdo,
rijeka je bila tamnija i mlačnija a lopoči sve bliži,
opet sam čuo tople glasove i smijeh iza sebe,
sve je bilo prokleto ubavo i blisko, približavalo se sentimentalno kao slika s goblena,
i onda je sredinom rijeke zaplutala jedna gracilna patka.
petak, 20.07.2007.
Naramak kraćih gluposti
Žavijer Osloboditelj, "Nenapisani spisi", 14. str. (Muzička naklada, 1988.)
***
Imao sam dva psa od slame. Dvije krasne bernandinke.
Nisam smio pušiti u njihovoj blizini - činilo ih je to malo nervoznima.
***
Nakon gemišta u krčmi "Gavun i grgeč", doktor Marko Grgeč krenu u lov po mutnom.
Nakon nekoliko vremena, prišao mu je lovokradica i salutirao:
"Imate li dozvolu?"
Doktor izvadi pištolj i zapuca: "Imam".
Novine su 24 sata javljale priču o lovu na lovokradicu usred lovostaja.
"Dobro, bogamu, gdje je bio lovočuvar?" pjenio je inspektor Hinko.
"Kod kuće, radio svoj posao: čuvao svoju lovu od lovokradice", odgovori narednica,
česta lovina lovca Luke.
Smješka se, znade da će noćas pucati kreveti, stolovi i vešmašine.
Lovac Luka večeras se vraća iz Lovrana.
***
Puknuo sam šamar šamanu.
"Samo sam se šalio", šaman će.
"Šalio se - ne šalio, šalica je pukla", planuh.
"Bijaše to samo šala", šapnu šaman posramljeno.
***
Gustav Hausman pisao je po zidovima.
Soba njegova bila je polutamna, osvijetljena jedino uličnom sijalicom koja je probijala kroz pokrajnje prozore.
Gustav Hausman pisao je po zidovima, jedva razaznavajući vlastita pismena.
Pri titravoj svjetlosti ulične lampe,
vidljiv bijaše samo velik UD.
Gustav Hausman pisao je stolarskom olovkom po bijelim sobnim zidovima:
Ja sam lud. Ja sam lud. Ja sam ...
****
Barok i prosvjetiteljstvo uništiše mi vjeru u prijateljstvo.
***
Đava te odnija, Johane Sebastijane Baše.
***
Sjedim s njom za okruglim stolićem od abakusovine
i piljimo jedno drugome u oči.
Toliko šutnje,
toliko neutaživosti.
Teška prašnjava zavjesa iza nas pruža nam rastočeni polumrak.
Treba nam i razdražuje nas mrak.
Nekoga od nas. Jednoga od nas.
Ni ona ni ja ne znamo koga.
četvrtak, 19.07.2007.
O njima i njoj
Gledao sam ga danas.
Neprimjeren je.
Poput časne sestre koja odbija onu maramu s glave,
raspleće kosu, prolazi kroza nju prstima a potom je
zabacuje, koketno,
svjesno koketno...
Neprimjeren.
***
Zagreb u jarko ljeto posve je van uloge.
Sunce mu ispija fasade, bliskoistočna mu jarina blješti u oči i trepere mu ulice a on je
sluđen, zgrčen, usukan,
nesposoban odisati ičim osim nesigurnošću.
Dalmatinski su i mediteranski gradovi - hladni i opori u zimu - tako prokleto samosvjesni,
gotovo prepotentni u ljeto.
Asimetrija kamena, uglačanost, uskoća, smirena hladnoća, strastvena ekstrovertnost,
potpuna podatnost.
Sunce se odbija, kiša klizi,
mediteranski, prokleto privlačno.
Zagreb je ljeti
zbunjeni, prašnjavi Ugar,
uvrijeđeni Švabo,
neskloni Pemac,
domobranski sitničav Purger sa
memljivim dvorištima razbijenih i neravnih ploha kroz koje klija trava,
mitleuropskim natrulim dvokatnicama s hrđavim roloima na razbijenim izlozima, blijedim plakatima i nakrivljenim, pojedenim pleh-obrtničkim natpisima,
prašnjavim vrelim asfaltom koji se povazdan lijeno znojno raskapa,
zatvorenim dvostrukim staklima prozora raspucalih i sasušenih okvira na koja se okuplja auspušna čađa,
vlažnim ulazima s pogledom na korov u stražnjem dvorištu,
bijelom prašinom na pradavno obojanim fasadama,
usijanim tramvajskim zmijama,
znojnim susedima u potkošuljama, znojnim susedama s dućanskim kesama,
polako, nevoljko, zbunjeno i stisnuto,
Zagreb je posve nepripremljen za ljeto.
Volim, istina, Zagreb ljeti, ali -
tek sam danas postao svjestan kako on voli ljeto.
Zagreb kao da se rodio u prohladnu, šuškavu, rominjavu jesen tužnih arkada, tronutog dostojanstva i ajnpren juha,
I u njoj izgleda želi i umrijeti.
--------
Volim i Split, premda sam u njemu bio jednom,
nepuna 2 sata.
Volim Split jer mi se mater kao djevojčica igrala oko starog Hajdukovog stadiona i bježala po Prokurativama,
ujak vrištao u kolijevci,
a baka ih oboje poslijepodnevima
50-tih
izvodila u šetnju,
u zvonastoj, točkastoj suknji do koljena,
s tamnim, mačkastim sunčanim naočalama i
samosvjesno lijepim licem kao u Cinecitta filmske dive...
Bila je seljančica koja je djetinjstvo provela naganjajući se s ostalom djecom po
širokim prašinama neke prirumunjske vojvođanske selendre;
preselila se poslije Splita, ranih 60-tih, u Zagreb i za par mjeseci poznavala ga kao svoj džep.
Provela je u njemu ostatak života. I uvijek spominjala Split.
Rekla mi je jednom da nikada nije bila tako sretna kao tada i ondje.
Koje god mjesto upoznala, uspoređivala bi ga sa Splitom,
vječnim mjerilom za ljepotu.
Nije ondje rođena, niti joj je itko ondje rođen.
Nije ondje umrla
ali
Mislim da joj je to bio jedini istinski dom.
Njezin tvrdi naglasak zauvijek je omekšao brojnim riječima koje je ondje stekla, i
nikad, ali baš nikad
više nije rekla "luk" namjesto "kapula".
Kao i sve žene sa sela, kako je rodila, već je nalikovala na vlastitu majku;
preširokih bokova, čvrstih ruku, obilnih bedara...
Ali lice... do kraja života izgledalo je kao na toj
splitskoj fotografiji iz pedeset i neke; kada je nosila zvonastu suknju do koljena i sunčane naočale,
i sjedila na debeljuškastom zidu ispred morske vizure.
Mlado, nasmijano, prelijepo.
Volim Split, i
lijepo mi je bilo lutati ta dva sata.
Možda i zato što ona - osim vlastite obitelji -
nikada ništa nije tako voljela kao Split.
--------------
Govore da ovaj današnji više nema veze s onim starim.
Ne znam.
U glavi imam samo taj njezin
I zato volim i ovaj.
--------------
Navukao sam se, osim toga, i na 'bobiće'.
One crne, čokoladne.
S onog Bobisovog kioska kod tržnice.
Jel još stoji?
ponedjeljak, 16.07.2007.
Mama You've Been On My Mind
Postoji - kao i uvijek kod Dylana - mnoštvo verzija,
a svaka je posve drukčija.
Prije tjedan dana prvi sam put čuo jednu od najranijih - nalazi se na
"The Bootleg Series, Vol. 6: Bob Dylan Live 1964 - Concert at Philharmonic Hall"
***
***
baš ovakva,
baš s te ploče.
I premda nisam Dylan,
i premda nisam Baez,
i premda ću vječno biti nezadovoljan što je nemogu uhvatiti kako bih želio
morao sam je istjerati van ... Nekako...
Evo ovako:
LINK
Kasan netopir
Vozio sam u tričetvrt tri u noći
od mračnih i strmih kustošijanskih uličica
koje noćas dišu dahove okolnih brda, šuma
i ostataka poslijepodnevnih roštilja,
do asfaltnozagušljivih prijarunskih naselja
koja mirišu na benzin i vlažnu Savu.
***
Cesta se sterala ispražnjena, i u pustim kilometrima vidjeh ukupno šest automobila.
Mogao sam - da sam htio - voziti u osmicama, u vijugama, na dva kotača, unatraške, po trotoaru, pa i stati pred zebrom ...
Mogao sam - da sam htio - stati usred ceste,
izaći, i
leći na topli asfalt.
Šutjeti, ležećki, u nebosklon bez mjeseca.
***
Na baruna Filipovića cesti ima jedna trgovina živeži i neživeži
i u njenom izlogu stoji natpis:
Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi
Vjerujem da to doista opisuje cijelu ponudu.
***
Na baruna Filipovića cesti, stotinjak metara istočnije,
ima jedna ograda koju gledam.
Prvi sam je put gledao izbliza kada sam prije sedam godina pješačio i zastao.
Noćas sam je, kao i mnogo puta otad, gledao iz auta,
usporivši, toliko usporivši.
Ograda je - mnijem - stara, predratna, iz doba kad su ograde bile drvene, daščane, istesane i tamne.
Duga je svega nekoliko metara, oblih vrhova, na moment pijano izvaljena,
i ne skriva ništa važno - tek jedno listavo stablo.
Izblijedila je višedesetljetnim suncem, i stara je kao stara starica, ta predratnotamna ograda.
Volim i jednu nabitu debelu kamenu staru ogradu na Heinzlovoj
i jednu gospodsku, na Opatičkoj.
Te tri ograde volim
i dodirujem.
***
Svjetla na semaforskim grozdovima
otvarala su se preda mnom po Selskoj
prođi, prođi
prođi, prođi
Selska je skakutala, ponirala,
uvijala se,
naginjala,
bespomoćna.
***
Selsku obrubljuju neke stare birtije,
s jednim ili dva stabla u dvorištu, s
jednom ili dvije krošnje koje sretnim birtašima
tih starih birtija zacijelo nude neki hlad.
U nekim je birtijama grijeh naručiti išta osim gemišta.
***
Moj je kvart
u tri po noći,
još bio popunjen popodnevnom toplotom.
Polušuplje parkiralište, otvoreno i spremno za me,
tiho je i meko kao dvorište.
Zaobilazeći pjege crnog ulja i izlučevina
popadalih plodova,
mislio sam da nisam sam.
Deseci su sjenki, prišivenih za moje tabane, iskošeno hodali po zidovima, noseći gitare u rukama.
One dulje i prljavije, plazile su asfaltom, pa i po ulju.
Sjenke se rijetko skanjuju.
***
Učinilo mi se,
prije nego što sam zazveckao ključevima,
da
zrije morski zrikavac.
***
Maloposlije tri u noći, po svoj sam prilici
na trenutak bio jedinstven.
U tri i osam izvjesio sam vlažan crni veš na štrikove koji gledaju Selsku.
U tri i deset na balkonu, zalio sam onemoćali bosiljak čašom hladne vode,
a on se skoro zagrcnuo.
Potom sam mu protrljao list, i
mirisao.
srijeda, 11.07.2007.
Mijenjam kanale u 02:11 sati, 11.7.2007.
***
1. program
Bliskoistočni film.
Otac, brkajlija, meso gleda - kupus vadi;
balavi dječak u starom džemperu;
motorkotač na zemlji.
Prašina.
Drama, čini se.
Siva pustinja i natruha pješčane oluje.
Žilavo busenje iz zemlje.
Otac kopa po odrpanoj torbi, vadi čuturicu umotanu u krpe.
Volim zvuk kad se u filmu nateže iz čuturice.
šmajser štropotavo pada po šljunku.
Volim glazbu iz 'Otpisanih' i filmova o ilegalcima.
Taj mono -
Čk-čk-čk.
***
2. program
Bliži se svom nimalo preuranjenom kraju skupi spot Žaka Houdeka.
Žak ima feš-frizuru, friz-bradicu i samozadovoljno vozi skupi auto. Pravi gangsta, nema što.
Otpočinje serija o Joeyu Tribbianiju.
puno ime i prezime
svoje
učiteljice matematike iz petog razreda,
djevojčice koju su upoznali na kampiranju, ili
dječaka koji im je na školskom igralištu prije dvadeset i osam godina oteo igračku
***
3. program
VH1.
Green Day, "Working Class Hero".
Solidna obrada. Drži se izvornih aranžmana.
Izvedeno s poštovanjem i u čast.
Prigodni društveni angažman pride.
Skidam kapu.
I puštam Lennona.
***
4. program
RTL-ov fontanoidno-pljuskavi, računalnogenerirani logo u beskonačnoj petlji.
Naslućujem da je programu za večeras kraj.
***
5. program
Film s Harrisonom Fordom.
Jedan od onih
generičkih američkih 'predsjednik-u-opasnosti' trilera.
Od filmova s Harrisonom Fordom volim samo Indianu Jonesa.
Laku noć Nov@.
***
6. program
History Channel: najave, džinglovi.
Kratak bljesak na papinskom balkonu Ratzija, bivšeg malog nacija.
Od svih programa u svom televizoru - najbuljim u History Channel.
Jednostavno se izgubim u dokumentarcima o spravljanju jela u elizabetanskim kuhinjama
ili
rađanju srednjovjekovne švedske nacije.
***
7. program
HBO, privremena navlakuša.
Kleti distributer kablovine napravi taj ingeniozan marketinški potez jedamput u godini, a najčešće ljeti:
otvori nekoliko engleskih, filmskih i dokumentarističkih kanala na - recimo - tjedan-dva,
taman da bi se malko navuklo i - recimo - radovalo filmu u sljedeću srijedu u osam, a
potom izvuče kabel iz zida i ogoli situaciju na ono što se oduvijek nudi džabe:
blok njemačkih kanala s poslijepodnevnim springerovskim tok-šouovima koji ugošćuju
sve same zanimljive goste: izblajhane, ispirsane, gnjecavodebele ili kosturanoreksične,
histerične egzemplare arijevski bijelog smeća.
Mmm.
***
8. program
Hallmark.
Neka ženska i neki tip voze se vlakom kroz niskobudžetni televizijski film.
***
9. program
Već tri dana zamrznuta slika 'porno' kanala -
neka kvarcana drži za ruku nekog debila i
uvodi ga u dnevnu sobu.
***
10. program
Nekoć zanimljivi TV1000.
Sitni sati i - ohoho! - prigodni program.
Ljubitelji tetoviranih američkih silikona i nabildanih muških sisa,
na ovome kanalu, svake večeri u sličan sat,
mogu uživati u kopulaciji koja se odigrava iza stolnog kalendara ili lončanice s cvijećem.
Budući da je pornografski prikaz opravdano neprikaziv,
ovi se neopravdani filmovi sastoje od restlova s montažerskog poda -
u nedogled dugog ritmičkog micanja kose ispred muških prepona, i
10-minutnog, close-up grčenja lica preponaša.
U usporedbi s ovime, zamrznuta scena s prethodnog kanala prati se poput najnapetijeg krimića.
***
11. program
Opet nešto privremeno, što zovu FOXCRIME.
Koliko dosad shvatih, riječ je o televizijskoj frekvenciji za repriziranje starih epizoda
"Murder, She Wrote"
Dakle, uzbudljivo.
***
12. i 13. program
Slo 1 i Slo 2, respectively.
Vrlo germanski
Vrlo alpski
Vrlo dosadno.
Vikendom - polke.
Na dvojki, doduše, znade biti kvalitetnih, ne-engleskih filmova i serija.
Mahom na njemačkom.
***
14. program
PINK.
Srpski turbofolk.
Ne bih rekao.
***
15. program
MTV.
Američki turbofolk.
Ne bih rekao.
***
16. program i dalje:
--- 060-060-060 --- RUF-AN!
(2,16 Eur/Min)
__________________________________________________
Skriveni, u nametima visokih frekvencija,
postoji tu još mnoštvo nekih
nedokučivih kanala.
- Nešto sa životinjama (gdje nikad nema nešto što uzbudljivošću iole nalikuje dokumentarcima Davida Attenborougha);
- Nešto što u kutu ekrana nosi naslov ROMANCE, a gdje dosad nisam zastao da bih doznao o čemu je riječ;
- Nekoliko kanala s varijacijama riječi REALITY, a gdje dosad nisam zastao da bih doznao o čemu je riječ;
- Sportski kanali s drvosječama, vučenjem kamiona zubima i popravljanjem trkaćih auta, gdje su male šanse da ću ikada zastati
- Sijaset televizijske prodaje i praznih zaslona s logoima i nazivima nečega; primjerice JETIX
---------------------------------------------------------------------------------
Mašala televizora s puno kanala.
****************************************************
Pijem.
Pušim.
Pišem.
Postojim.
Praznina.
***
***
***
Nevezana televizijska digresija sljedećeg dana u rano popodne
Gledao sam sinoć na nekome od HTV-a "Fatherland",
triler u kojemu se pobjedonosna nacistička Njemačka
1964. trudi okončati "hladni rat" s Amerikom:
svijet je to u kojemu je holokaust zataškan,
esesovci su dobri momci,
a sjedobrki Hitler slavi 75 rođendan.
Bio je to film kojega sam rado posuđivao iz videoteke prije desetak godina jer bijah sklon
Š-B-B-K-B-B
spekulacijama o alternativnim povijesnim jezičcima.
U svakom slučaju, uvijek me - pa i sinoć - razgaljivao detaljčić kada
good-guy SS-major Rutger Hauer prelazi podvožnjak u Novom Berlinu, a
na zidu se koči plakat s
četiri liverpulska čupavca i slovima:
DIE BEATLES.
***
Jednom sam prije deset godina posudio opskuran, loš romančić nekog domaćeg
kojemu se svidio uspjeh "Fatherlanda",
pa je gotovo prepisao radnju, smjestivši je
- jer i mi konja za trku imamo -
u NDH kasnih sedamdesetih.
*
Sveščić na koncu nisam dočitao, ali me nasmijao detalj kojega se još sjećam,
a to je
da se rokerska endehazijska 'mladež' tih kasnih sedamdesetih - u prkos starim ustaškim prvoborcima -
okuplja na koncertima i rok svirkama
u kultnom klubu
"Francetić".
Precious.
četvrtak, 05.07.2007.
Par osobnih u današnju noć i o sviranju
U ljeto prije 5 godina slušao sam "By The Way".
Može tkogod reći štogod hoće o komercijalizaciji, i čemu god,
nije me briga.
Nisam davnašnji poklonik grupe, ne želim skakati na pjesme te grupe, ne želim
ići na koncert te grupe. Nije to to.
.. u tom albumu vidim nešto osobno što nadilazi dijeljenje doživljaja.
Čistu estetiku, zrelu ljepotu.
Slušam ga sad.
Osjećam isto, samo presvučeno patinom
i odrazom mlađeg lica i zdravije duše u zrcalu.
Taj album uzimam emotivno.
Možebitno se poklopio s posebnim momentom u tu
cijelu ranu i kasnu moju jesen 2002-e.
Bio sam vrlo smiren. Napose izoštren na ljepotu u životu.
Bio je to dobar soundtrack.
Tada sam
mislio da nešto tako fino dugo nisam čuo.
Svaki ton gitare.
Svaki pozadinski vokal.
Svaki topli trenutak.
Volio sam Frusciantea zbog toga što je učinio na ploči.
Svirao sam skoro cijeli album, po redoslijedu.
Gitara je bila namještena na najtoplije.
Svirao sam preko starog kazetofona umjesto pojačala.
Tako je bilo ljepše.
Žice kao da su bile uljave, prsti su klizili na slijepo, padali na prava mjesta, u trenutku.
Na prste jedne ruke mogu nabrojati trenutke potpune,
potpune vlastite ugođenosti sa
većinom onoga što postoji.
To je bilo tada, i...
***
Večeras nije bilo tako
iako je bilo neobično lijepo.
Svirao sam s drugim ljudima
u prostoriji za sviranje,
s pojačalima,
i njihovim režanjem,
i s bubnjevima, i njihovim udarcima u želudac
i na električnoj gitari - stojećki, skačući, urlajući,
improvizirajući.
Nakon mnogo godina.
Večeras sam pokušao svirati bubnjeve, prvi put u životu.
Svirati bubnjeve je fantastično.
Ne znam to činiti, ali
Želim naučiti i
naučit ću.
Imam slab osjećaj za ritam
u životu i u sviranju (interchangeable)
naročito ako je ritmova više,
ako se trebaju uskladiti,
obuzdati. Gubim se, puštam palice iz ruke, silazim sa stolca.
Bubnjanjem dobivam trnce, natruhe da se višestrukost može savladati -
u nekoliko varljivih trenutaka činilo mi se da sam ga uspio uhvatiti.
Barem malo.
Električnu gitaru posljednjih ... godina ...
sviram rijetko.
Nikad.
Rijetko znam što bih na njoj mogao učiniti.
Večeras sam odsvirao jednu od najboljih solaža u životu.
Trajala je nekoliko minuta,
bila je aritmična, rastresena, puna onog
što neprestano pokušavam postići a nikada ne uspijevam -
bila je potpuno slobodna.
odkuda je izašla,
uistinu ne znam-
Htio sam još reći da je
sviranje kao razmišljanje - potpuno, smisleno i stvarno jedino kad je suprotstavljeno drugima - no,
djeluje mi to sad glupa floskula.
***
Jedan od dražih užitaka - voziti noću Zagrebom. Ispunjujuća praznina
Pusto, pusto, beskonačno.
srijeda, 04.07.2007.
Večera
Gospodin Gurman ubaci u lonac iskosanoga povrća,
doda ulja iz Smirne i mirisnih morskih soli
pa podvrnu vatru.
'Ah, ah – večerica miriše!', uskliknu velečasni, naginjući crveno lice nad paru.
'Što ste nam lijepoga večeras?'
'Nažalost, nije što sam se nadao, velečasni – razgrabilo mi se pred nosom', reče g. Gurman i obriše od ulja iz Smirne u krpe ruke.
'Prošeka? Imao sam, naime, namjeru spraviti nam lijep američki but koji sam
mjerkao proteklih dana, no.
Morao sam se pomiriti s bjeloruskom plećkom.
Malo žilavije meso; mariniram ga od sinoć. Uz nešto više čilija i papra – nadam se da će zadovoljiti.'
'Krasno, krasno', mljackao je velečasni. 'Ništa vi ne brinite; fra Vongolo i ja
navikosmo na istočnoeuropsko meso – hranu naše nemirne mladosti.
Kakav je da je, sigurno je ugojeniji nego što bijahu ti naši, ah hah haha!
Mlad, samo nadam se?' uozbilji se svećenik.
'Navodno mu bje jedanaesta – premda, čini se da je bliže trinaest. Znate već kakvi su ti mesari…'
'Krasno, krasno – junetina, znači…
Ništa vi ne brinite. Nakon onih staraca, boženasačuvaj, iz doba Gladi, sve je nama
mlađe od trideset ukusno kao dojenčad, ah hah haha!'
G. Gurman promiješa u loncu,
Pa doda i nekoliko prstiju
iz soli.
Velečasni udahnu opojnu paru i sklopljenih očiju promrmlja:
'Krasna rasa ti istočnoeuropejci, dragi moj – krasna… Ti narodi doista imaju ukusa, kad vam kažem.'
Izađe velečasni s čašom, a
g. Gurman omirisnu, pa promiješa zdvojno.
Za sljedeći tjedan ne smije zaboraviti rezervirati američku pisanicu.
nedjelja, 01.07.2007.
Kad je znojno,
Mnogo je kukaca -
Mnogo je buba, člankonožaca i čankoliza
U sparinu poslijepodneva, one najprvo ulaze kroz buže roleta u
balkonsku sjenu a onda kroz odškrinute zavjese u hladnije zasjenjenu sobu.
Ondje lude.
Urlaju prožiljenim krilcima,
srču, sikću, reže, vrište kroz rila
I ja doista nikad ne znam
Što hoće.
Puštam ih katkad da odbiju i izlete,
negostoljubivo im pridržavam vrata;
Često neće.
--------------------------------------------------
Ima jedan kukac koji izgleda kao dva.
Veliki leteći mrav, prepolovljen u pasu
nekim manjim mravom na guzici
Koji mu se parazitski klatari i visi, možda na nekoj sluzi ili ljigavoj sponi
i izaziva mučninu
Ta se leteća groza
Pokušala oploditi na trščanoj rešetki moje istočnjačke zavjese iz Ikee.
Zujala je četvrt sata
I lučila iz sebe dugačak, gumeni, mjehuričav ispljuvak pun jaja
Koji se – proziran – frkao i pupčio i sluzavo iritirao
Ponekad sam fasciniran gnjusobama, pa ih slikam.
Ovaj sam ih put samo pokupio papirom, bacio u smeće i razmišljao o
doglednoj katastrofičnostakleničkoj budućnosti,
dolascima neuobičajene tropske živadi i
danu kad ću na prozor prikucati svoju prvu mrežu.
Zasad,
Ljetne zujare samo
Ometaju moj
Apsolutno ničim zasluženi san.
