Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 21.10.2009.
Nonsens!
Ubog, bestanar dvora svega obilja – plaćaše dakle mnoge daće!“
O statusu ubogoga te ostala dnevna dvorovna dogodovja,
saznajemo iz tajnih zapisa koje unosiše otac Courage - negdanji crnorisac a tadanji uomo universale; čarobnjak, kipar, risar, znalac, začinjavac i kronik bez dlake - uglato i revno u hartiju,
alkemijskom olovkom.
Saznajemo usto, dnevno on je izvodio moćne gastrointestinalne opite te ih na sebi isprobavao.
Redovito čarobnjak kaslije trčaše na prijesto od snažno začinjenih srednjobajkovnih jestvina – svako jelo začinjaše začinjavac trunjenom imelom, kozjom krvlju i prstohvatom žive, za rahliju probavu.
U dvorcu svega obilja, stoji uskraj zapisaka, nastupi jednoga međutim dana recesija, a odmah potom – svevišnja skoro kao kazna - i pandemija jareće gripe.
Sasjekla kob dvorjane i oni pogubiše svoje službe i beriva a kralj u korijenu srezaše dvorsku svitu i kamarilu. Oboljeli stadoše doskora meketati visokom groznicom.
Trinaestoga u mjesecu, piše kroničar, nekima propupaše i parošci!
Što je četrnaestoga uslijedilo i poslije, ostat će srednjovjekovna tajna.
Združenom silom i nepravdom recesijskog nestašja na tržištu hartije, i
crijevnih nedaća frere Couragea, opitničara, od toga je nadalje
sva historija
jedna krupna
izdrapotina.
utorak, 20.10.2009.
...
za ovakvih dana
zlatnojesenskih bolećivih, s iglom u grlu i uhu,
prisjetim se kako je udobno gdjekad bilo biti formalno nezaposlena bitanga
lezilebović!
student!
štioc!
po inerciji skoro nakon čekaonice okrenuh put biblioteke
među police gdje sam se krajnje sladostrasno gubio
uvijek je ugodno biti među bibliotečnom građom u zlatnojesenska rana popodneva
dok pošten svijet radi
a prolaznici izvan izloga stežu se u šalove
unutra slatkobuđavo je, tiho, staloženo, utješno, vonjavo po prašini
sjetih se međutim da više nisam član biblioteke i da su knjige postale predebele
i da rijetko više čitam osim muzičkih časopisa
bilo bi tužno da nije veselo
***
Sjetih se bezveze jutros, cijedeći agrume, izvjesnog špoljarića
crnomanjastog, 7 recimo godina starijeg momka grgurave kose, koji je haračio školom ranih 80-tih
dok bijah dijete prvoškolac
bio je toliki hahar da smo svi mi, od prvog do osmog, odreda u plavim kutama i zepama, znali mu ime i prepričavali razne o njemu priče
a i toliki da sam ga se - evo - prisjetio nakon bratbratu četvrt stoljeća.
Što je točno haharsko činio, zaboravio sam. Nešto fascinantno buntovno svakako.
Neki rano postanu legende.
Ne znam je li bitno zbog čega.
Ne znam je li uopće bitno.
