Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 01.10.2014.
1. X. 2014.
U 3 u noći, u uobičajeno vrijeme kad mi netko hoda preko groba (slutim smrtnu uru!), budim se u mokroj majici, bunovno tapkam po prostorijama i osvjetljavam lice hladnjakom,
gutam studeni, netom izmuženi sok od jabuke,
a sinoć stajao sam olakćen na ivicu balkona, razgarivao žar otpuhivao i uživao u
dugačkoj paukovoj niti kako svjetluca od vrha stupa ulične lampe do negdje u tamu, u kovitlacu oštrih iglica magle, kad
u kazališnoj napetosti prošla su tiho mojom slijepom ulicom crna mrtvačka kola, amo i tamo, mrki kombi s velikim samo slovima
POKOP
a suvozač je napeto promatrao sve prozore moje zgrade,
nagnao me da se sagnem i sakrijem od pogleda uz
ubod neobjašnjive nelagode
Uvijek kad me s ceste primijete da olakćen o balkon gledam svijet, zbog nekog se glupog razloga sramim.
Od pogleda pokopnika u mrtvo doba noći, sramim se ponajviše.
***
Dan prvoga listopada izmagličen je kao mlijeko proliveno po staklu,
tuče neki čekić odozdo,
otvaraju se vrata uredska, prolaze ljudi, dižu propuh, neprestance zvone telefoni, a telefonski se razgovori katkad vrte i oko virusnih bradavica.
Od različitih shvaćanja pojma i granice dobrog ukusa, dođe čovjeku katkad dosta.
