Marketing
21.-24. X. 2014.
Povraćaju li ljudi još u avionima?
Nikada u životu, a letio sam već mnogo puta, nisam čuo nikakva huda grcanja, dozivanja jelena,
odbilokud iz galerije, a čini mi se i da - kad rijetko ali katkad - prebirem po avionskom štivu iz džepa koji stiskam koljenima, po magazinima savijenih ušiju i nezanimljivih tema,
da ondje nema više - nekoć osnovnog letaćeg pribora - one papirne kese za usta.
***
Možda je letenje bolje, možda su strojevi mirniji, možda smo se i kao životinjska vrsta već privikli na koncept i okružje jurnjave kroz nebo,
i sve pride eventualije, da više ne reagiramo nemirnim grčem i punjenjima kiseline. Makar,
kod većih turbulencija (pogotovo ako nehotice zagledam u nesretno odabran dizajn oplate, psihodelne poluprozirne kockice od kojih se i na prazno vrti u glavi, pa mičem brzo ali prekasno pogled),
osjetim katkad bolest ljuljanja,
staru poznanicu iz osamdesetih,
u ambijentu mnogo drukčijem od stražnjeg sjedala prtljagom natrpanog stojadina, utopljenog u smrad benzina i mnogosatne vijugave
vrele mučnine do mora.
***
U odlaznom letu prije 4 dana pažnju mi je privukao - i ostatak je dvosatnog leta nevoljko zadržao - visoki krupan tupan
raskopčane zgužvane službeničke košulje i prigodnog zlatnog lanca na dlakama,
dvorednog sakoa sa zlatnim pucetima prebačenog preko ruke,
koji je po stupanju u avion iz trzaja ubacivao torbu iznad sebe dok je drugom rukom halapljivo gutao komade sendviča, a iz raširenih laloka mu je ispadao kruh.
Crnomanjast, dlakav, morlački zaležane lubanje, rošava lica, debelih usana i ušiju,
odmah nakon sendviča, ugutao je u dva udaha dodijeljeno meze,
a potom iz zrakoplovne duty-free ponude odabrao
pa je izrezao i nezajažljivo navalio, trpajući ravno iz konzerve koju je držao
tik pred ustima kao vojničku porciju.
Prije polijetanja - ne udaljavajući se od klišeja - vidno se prekrižio nekoliko puta i kratko izmolio.
Rado je započinjao razgovor sa svakim susjedom, na hrvatskom ili općenitom engleskom,
uz tupavu dikciju prigušenih glasnica
Nakon vremena, shvatio sam da je po svoj prilici
pilot ili slična avionska osoba, jer svo ga je stjuardsko osoblje znalo, pozdravljalo, pomalo i izbjegavalo.
Ali,
pomislio sam kod slijetanja, nastranu sve humorno ostalo, ali ako i jest pilot na privatnom svom letu, njegova križanja i molitve nisu nimalo utješni.
Od svog pilota i kirurga ne želim da se mole,
već da to što čine - preuzimanje života drugih ljudi u svoje ruke - čine s punom vjerom u sebe i isključivo ljudske sposobnosti, umjesto hirove Svevišnjeg.
***
U Barceloni sam službeno večerao, cjelodnevno sutradan sastančio, pa netom oslobođen
kupovao finih i zanimivih odjevnih predmeta kojima ću uveličati i oplemeniti ovu zimu, na radost sebe i okoline,
i hodao,
hodao,
hodao, na strane i u krug, kroz široko i usko
kroz mirisno i smradno
pio sam piva obučen samo u kratke rukave u 11 uvečer i žvakao neki hladni kroasan, za stolom na cesti,
hladio se od krasno mirisne vruće vlage,
Posjećivao tržnicu, više neg jednom
- tu zanimaciju za oko, krjepivo za dušu -
uživao u rogu obilja,
pomalo zobao nešto kinesko
i nešto latinsko jeftino, ali bez nekog teka,
no doista s mukom oklijevao pa ipak odustao
kupiti i rastvoriti oštrigu, i skliznuti njezin žlundrast život u ždrijelo - kakva napast!
***
A i tražio sam pogledom na Rambli onu igraonicu,
tamni biljar-bar, gdje su dva bezidejna post-socijalistična 17-godišnjaka rujna 1994-te
odabrala ući i - od svih čudesa Barcelone - baš tamo potrošiti sav svoj dvosatni boravak u gradu, skoro sve svoje pare za taj izlet,
na bjesomučno igranje jedne za drugom partije
air-hockeya, jer su se prvi put u životu susreli s tom igrom i
bila je baš sjajna!
***
Između milijuna turista i sadržina, naravno,
ništa od toga davnašnjeg nisam pronašao.
Post je objavljen 24.10.2014. u 23:59 sati.