Što je čovjek dalje od nule na tekućem računu, u bilo kojem smjeru, pozitivnom ili negativnom,
to bjesomučnije troši.
Možda je to zbog toga što se ne osjećamo ugodno - ljudski - s velikim brojevima? Što apstrahiramo velike količine novca jednako kao i veće brojeve ljudi?
Nakon određene mjere, sve postaje beznačajno, irelevantno.
Razmišljam o tome dok treći dan za redom izlazim iz trgovine punih kesa.
***
Neki susjed iz susjedstva
stajao je u redu ispred mene, malo zamrljane jakne, prebrajajući i najsitnije kovanice koje čak ni blagajnice ne primaju.
Stajao je uspravno, dostojanstveno, govorio je tiho i pristojno, ali svejedno,
ispred sebe na traci imao je samo jedan, ali najtužniji artikl -
plastičnu litrenu bocu Ožujskog piva.