Dan sam započeo vrlo staromodno, kao prije mnogo ljeta, u rano jutro zirkajući u televizijski aparat s kauča.
Skakanje preko mnoštva kanala strašno smara - paradoksalno, mislim da sam iz tog razloga i prestao gledati televiziju.
Zaustavio sam se zato na nekom dokumentarcu o zadnjim danima drugog svjetskog rata, i napeto ga odgledao kao da prvi put za sve to čujem.
Ta me dihotomija uvijek hipnotizira, bez obzira na sve naknadne konstrukte, i uvijek se iznova zatečem kako je jako film utjecao da bez obzira na sve najbližim doživljavam lik američkog vojnika, najdaljim ruskog, a Nijemcima nekako sam perverzno opsjednut i želim znati sve o njima.
Kasnije sam izašao na hladan dan i zaključio da se razlika između 4 i 2 celzijeva stupnja itekako osjeti.
Možda jer je neugodan puhao vjetar i jer je bilo vlažno, ali kaput se činio tanji nego jučer a tlo nemjerljivo ledenije.
Učinio sam neke obaveze koje dugo već odgađam, pa kupio hrane i plivao,