Slušam posljednjih tjedana svjedočanstva iz prve ruke,
ali pravu sliku nisam stekao sve dok je sinoć nisam vidio -
grad je prokleto krcat ljudima.
U par sam se momenata - nasred ulice - probijao kroz gusto zbijenu masu nalik onoj klupskoj,
a da se ništa posebno nije događalo -
nit je bio datum, nit je općinstvo zabavljao itko interesantan:
običan petkovna večer u adventskom Zagrebu, toplija nego bi itko htio.
teško je u ždrijelo trpati kobasicu i vruće vino - koje neki zovu odurnom ali logično sklepanom riječi 'kuhanac' - kad je uokolo suho topljikav uzduh zgodan za vožnju biciklom ili šepurenje u rastvorenoj jakni;
nekako je to neprilično, isforsirano
Pokušavam zaključiti što se to sociološki događa s ovim gradom u zadnjih 15-ak godina, jer natalitet su i priljev imigranatski i dalje neznatni, ali ulična je živost
neusporedivo veća nego u doba kad sam na ulici češće boravio,
šetao svoje srednjoškolsko ili studentsko crnilo i molećivo tražio
neki znak života i nečeg prirodnog, ljudskog,
neki, ma i najmanji znak i argument da ne tratim svoje mlade godine na najdosadnijem i najprovincijalnijem mjestu kojeg mogu pojmiti, u
učmalom čmaru Europe, koji dopušta samo grozomorne, dosadne kulturne hibride, sve nešto lažno i konstruirano i
koji bježi od prirodnog ljudskog bila;
ja takvim Zagreb 90-tih pamtim:
antimodernističkim.
***
Jutro je sunčano i pozivajuće.
Dan će mi donijeti opuštanje i užitak.