Odjenuo sam se stendalovski, u crveno i crno, i
po prvi put ikad svezao čvor kravate u poluvindzor - čvor je ispao sjajno.
Večer - ispala je manje sjajna.
Neka je čudna energija kolala prostorom - ove godine, premda raspoloženiji za taj kleti domjenak nego ranije, ove sam ga godine
doživio znatno sumornijim i umornijim.
Pretovario sam se đakonijama - niti jedna nije imala neki okus.
Pio sam hladne vode da tažim žeđ.
Pušio sam i gledao iznad parkiranih auta, u svjetlosne znakove i bljeskanja aviona na nebosklonu.
Promatrao sam forsirani vlakić ljudi koji hopšu i drže se za bokove.
Nema ništa otužnije od tog prizora, ali zbog nekog razloga,
ljude vlakić veseli ili ih barem
društveni pritisak uvjerava da ih vlakić veseli, teško je reći.
Ljudi su na ovim prostorima nevjerojatno vjerni glupavim tradicijama - ima nešto otužno njemačko u nama, s kojom odlučnošću i uvjerenjem pristupamo zabavi, koja obavlja - rješava! - se uvijek po ustaljenom pravilu.
Veselim se sutrašnjem danu - danu pred godišnji veselim se uvijek gotovo više nego samome godišnjem.
Ima neke male patologije u tome, jačina te anticipacijske naslade, često veće od prave naslade koju se iščekuje,
koja se dade primijeniti i na ostatak ličnosti.
Fuj.
Umro je Joe Cocker.
Islamska je država ili pred umorom ili nikad jača, kako se koja vijest uzme.
Predsjednički kandidati su nevjerojatno gadljivi i nikad nisam bio neodlučniji kome ne dati svoj glas.
Ne dao bih svima.
Demokracija u današnjem obliku - kljasto je, natrulo kopile i ako zaslužuje živjeti, zaslužuje to samo iz samilosti.
Jedina budućnost u koju vjerujem je ona
zadruga i malih, fleksibilnih, umreženih i razmjenjivih socijalnih ćelija.
Post je objavljen 23.12.2014. u 00:32 sati.