Šuštale su haljine i ugibali se stolovi od pečenih slasti u noći na trinaesti;
punile su se zdjele, praznili kaleži,
smijala su se na to usta i plazili jezici.
Posvuda - biljur!
Gospođica Y. koketno me, đavo, gledala povrh odojčeta i bacala
latice u mome smjeru dok sam joj svjećnjakom pripaljivao lulu.
"Radite li uvijek ovakve gozbe, gospodine?" pitala me glasno i napadno, da cio dvor vidi,
gladeć' dugim paunovim perom vlasulju koju odložih prasetu na glavu.
"Samo pepelnim srijedama i pokladnim utorcima", podrignuh.
Gospođica Y. nasmijala se.
Ispod stola pade na mramor cipela.
"Voljela bih da me uvjerite da je organizirana religija zlo" smješkala se djevojčura.
Njezine prste u svilenoj čarapi osjetih na slabašnom mjestu slabina.
Krv se namah izvali iz glave...
***
Nekoć,
kotrljao sam se niz brda inspiracije
grickao tople vlati suglasja
sisao srčiku samoglasja.
U bistrom potoku poezije,
golim sam rukama lovio gipke pastrve stihova.
***
Kada sam kao mladić jedno vrijeme radio u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti,
(stanovao sam tad u suterenu stare gornjogradske kuće gdje mi pred prozorom bujao je ubavo zapušten, razdivljao i rascvat vrt. Kasnog svibnja znao bih se noćima olaktiti na prozor i, omamljen, udisati slatki trulež oleandra),
jednoga dana pristupio mi je akademik Živko Katušić i povukao u stranu:
"Pretpostavljam da ste ljubitelj lijepe riječi?"
"Svakako", odgovorih pun žara.
"Tada ste zacijelo čuli za zaboravljenog našeg modernistu Gurnića i njegovo maestralno izgubljeno djelo, roman Samokres ponad kamina?
"Ne", uskliknuh iznenađen, i posramljen vlastitim neznanjem...
***
Ako mi se nešto dogodi, zovite Stjepana Miletića, prvog intendanta HNK.
Post je objavljen 15.03.2009. u 13:34 sati.