Sjedeći na podu zagrebačkog aerodroma, promatrao sam u satne skazaljke koje su mi skazivale da sam u govnima.
Slažući letove mjesec dana ranije, podozrivo sam gledao u mizerna dva i pol sata razlike između jednog i drugog leta,
lomio se, ne bih li ipak trebao
prespavati, skutren u vreću, u nekom lutonskom zapećku,
ugrabiti prvi sljedećejutarnji let,
no uvjerih na koncu samoga sebe da će dva i pol sata biti dovoljno da se iskrca, prođe procedura, i ukrca u drugi avion.
Kakav glupan.
Sjedeći na podu zagrebačkog aerodroma, čekajući avion,
u hladnom sam znoju slušao kako mi satne skazaljke govore -
"Glupane".
Kada je avion naposlijetku, sa sat i pol vremena kašnjenja, došao i
izbljuvao stare putnike i primio nove i
zadržao smrad znoja starih i
stjuardese koje su međusobno pričale na nekom grguravom jeziku,
a s putnicima na nerazumljivom, krivo naglašenom engleskom,
na najzadnjem sam sjedalu, odmah kraj ćenife
"Jeste li spremni pomagati nam u slučaju nesreće? Ovo je, naime, sjedalo odmah uz izlaz za nuždu", upitala me koka.
"Može", rekoh.
Nazdravlje.
gledao u podrugljivi sat i znojeći se računao da mi od slijetanja
do trenutka kad ističe šansa za podizanje druge karte preostaje
nemogućih 15 minuta.
Između mene i karte, stajali su dugi hodnici, imigracijska kontrola, podizanje prtljage, i
još dugih hodnika...
Sve je vodilo ka zaključku
da se mogu oprostiti od leta za Dublin.
I možda u drukčijim okolnostima to ni ne bi bio neki problem,
možda tijekom tog mučnog dvosatnog brujanja kroz europske oblake
ne bih grozničavo kombinirao kako spasiti stvar
da:
a) karte za sljedećih nekoliko dana nisu koštala 2/3 mog ukupnog budžeta,
b) nisam krenuo na put s novcima koje snalažljiviji londonski prosjak isprosi u dva dana.
...
Čelo se rosilo od bezizlaznosti,
i gotovo sam povjerovao u samoobmanu da
"ćemo se već nekako snaći...
Recimo, prespavamo, pa sutra vlakom do Liverpoola, pa otamo brodom - Hej, možemo posjetiti Cavern!"
Odlučio sam trčati i
gristi sve ispred sebe,
čim mi noge dotaknu tlo.
...
Niski start pri slijetanju,
...
izlijetanje iz aviona - čelna pozicija,
...
trčanje dugim hodnicima do imigracijskih časnika,
...
ulazak u dvoranu za zaprimanje ljudi,
...
pogled na stotinjak metara dugu, vijugastu zmiju putnika koji čekaju pregled,
...
i očaj
...
... očaj.
...
...
...
...
I onda slučajno primijetih da
Svi putnici stoje u redu "UK and EU" -
red "Non-EU" bio je potpuno prazan.
I na njega je čekao jedan krasan, samotan šalter.
Da nisam doživio, ne bih vjerovao kako je
ponekad zgodno imati hrvatsku putovnicu.
Trčanje.
Prolazak.
Trčanje do okrećućeg remenja s prtljagom.
Još jedan sretni obrat - naše naprtnjače prve guraju njušku iza onih gumenih trepavica.
Opasavanje.
Pentanje pod teretom.
Trčanje. Jedna minuta do zatvaranja.
Jedna minuta.
Dvorana za čekiranje duga je i nepregledna, trčim naslijepo.
Tamo je - zadnja lijevo.
u daljini vidim kako dvije gospođe zatvaraju šalter za naš let,
i izlaze kroz stražnja vrata.
Ostala joj je vani još samo ruka
I onda, taj kliše,
WAAAAAAAIIIIIIIIT!
WAAAAAAAAAIIIIIIIIIT!!!!!!
WAAAAAAAA.....
Virila joj je još samo crna ruka iza debelih vrata,
ipak,
krik se probio kroz pukotinu.
Izašla je.
Nećkala se, ali prihvatila je nagovaranje.
Izdala prokletu kartu.
Primila prtljagu.
***
Mislio sam da takve pizdarije postoje još samo u filmovima.