Prvi je rujna došao sa zamahom. Novozagrebački jezerski pejzaž djeluje već melankolično kao kakav gimnazijski poeta, a novozagrebačke su stare frajle, koje su koliko jučer u žutim bikinijima krijepile kožu na suncu, prepustile mjesto patkama. Patke su spore, patke plove u jatima, osjetio sam kratak, prolazni trun želje da zavitlam kamen među njih i nekoj u glavu, patke preuzimaju jezero i ne izgledaju nimalo neprijeteće.
Na obali, Spasitelja više nema, avaj.
Primjećujem mnogo novootvorenih zalogajnica po Zagrebu, pa i po Novom, među gustim zgradama i platoima u kojima tako neku egzotiku nisam mogao ni zamisliti - kredom ispisan menu na ploči kraj izloga, a nisu pizze i ćevapi, nego sve neka pristojna jela, pa i sa žlicom, nečuveno!
Sve ukazuje na to da se nekad, skoro, promijenio nekakav zakonski akt o ugostiteljstvu, olabavio lance sanitarnih i gastronomskih i poreznih kriterija,
i pripustio komad normaliteta u ovo okružje,
barem jedan.
Vozeći se Froudeovom ul., razmišljao sam (i ne prvi put) kako bi bilo kupiti jednom takav neki sitni detached house, hižicu u nizu, u ulici poluzabranjenoj za promet, s obećanjem nekakvog možda i vrta otraga, iza visokog zida u koji ne dopire pogled osim paraglajderski,
i malim katom, i potkrovljem do kojeg se uspinje stubištem koje bi mi vjerojatno brzo postalo smor,
ali opet, kao i dosad, zaključio da je to nekako ni vrit ni mimo.
Kuću treba mislim kupiti pravu, neokruženu sve samim visokim betonskim mravinjacima i platoima, i negdje malo u zelenijem i drugdje i tiše,
iako privlačno bi bilo imati određenu povezanost, bar na psihološkoj razini.
Jednom sam nogom tu, drugom tamo,
na predziđu sitnoburžoaskih afiniteta.
Post je objavljen 01.09.2014. u 20:11 sati.