Kakva krasna ljetna večer! dvadesetiprvog devetog, kada mrak već pada rano i odjednom, dok je čovjek zabavljen ukucavanjem PIN-a na blagajni trgovine
u koju je ušao da u nedjelju navečer kupi apsolutno neophodne potrepštine poput
jogurta s okusom kivija.
Dan je prošao prebrzo i još nemam osjet gdje su nestali sati između onog prebijeno umornog
ležanja na šljunku jezera u pola dva popodne, ugodnog prženja gole kože
tako utješnog mučnini dugog spavanja uprkos, tako balzamičnog
nakon svih uredskih smrzavanja
i ovog sad večernjeg ljetnog trenutka, kroz koji ljudi hodaju - a ulice susjedstva su ih pune - u kratkoj odjeći, bosi, u sandalama,
neobično je dezorijentiran um, kojemu je prošlo gotovo cijelo jedno godišnje doba, koji već bezmalo iščekuje snijeg,
ovom milosti, ovom ugodom
koja trajat će
but for a moment,
niti do sutra
na izlasku iz bazena, u hodniku, sreo sam davnašnju kolegicu s kojom sam godinama sjedio u novinskoj redakciji,
bila je sva utegnuta u ručnike, svježe ispod tuša, vjerojatno bez ikakvog rublja ispod, pomislio sam na trenutak.
pogledao sam je samo na djelić sekunde, krajičkom oka, ugledao natruhu prepoznavanja i u njezinim očima koje bi se zacijelo produbilo da je sve potrajalo i tren dulje
ali odabrao sam socijalno anksiozan izlaz, i
prošao pored, praveći se da žurim i ne vidim ništa,
jer mi je bilo malo neugodno,
jer nisam znao kako bih je pozdravio
jer - nikako se nisam mogao sjetiti njezinog imena
i još uvijek ne mogu.
I sve je to malo ridikulozno, kako lako samo nestaju iz uma nekoć važni, krucijalni podaci,
poput helijevih balona u prvi, pa sljedeći,
pa zadnji atmosferski pojas
Post je objavljen 21.09.2014. u 20:08 sati.