Nakon višegodišnjeg razmatranja tog općeg perceptivnog poremećaja gdje
svi smo glavni likovi u priči o svom životu,
što i goni sve naše motivacije,
neobično je (neprirodno?) iskošenje po perspektivu znati da si istovremeno i sporedni lik
u priči o nečijem tuđem.
gdje je tu onda fokalnost? koja je uloga relevantnija? tko to uopće određuje? does ego really care?
***
Neutaživu (?) glad tušio sam danas švedskim okruglicama, kupovao kartonske kutije i šalice i rolu crtaćeg papira, i gluposti, sve same gluposti,
i hodao i smijao sam se, cijelo jutro i popodne