Još ne znam što će današnji dan donijeti;
on za sad djeluje sasma u redu.
Buci ljudi iz susjednih ureda usprkos,
Plovim u opuštajućem eteru samoće i ugodne besciljnosti, uz tek
natruhu svrhe, koja udaljuje
negativne misli.
Ne žudim za ljudskim kontaktom,
ali on danas ipak ne uznemiruje.
Danas je jedan od onih dana kada mogu hodati uspravno i zagledati u oči, neopterećen intruzijom.
Vani, kapa pa lije kiša.
Vani, na napuštenim tračnicama obraslima u travu, netko je ostavio crnog konjića za ljuljanje s bijelom grivom, koji sada kisne.
U trenucima kada je posao isprekidan ili ponekad kao uvod u dan,
dok normalniji ispijaju kave i smiju se vikendu,
ja čitam po nekoliko stranica, a danas
po neki već put opet Huxleyev Kontrapunkt i
razmišljam zašto me onoliko dojmio u adolescentskim godinama.
Možda jer opisuje ljude i njihovo međusobno općenje,
ali na artificijelniji, atrikuliraniji način,
uz nužni biografski kroki,
što je uvijek ugodno jer je neprirodno i olakšava katalogiziranje.
Roman je obiman, pleasantly so, i više ne izaziva oduševljenje niti širi uzak um, ali literatura ionako to više ne čini nakon neke granice.
Literatura umiruje.
nekoliko sati kasnije
Povinujem se (uza svu volju), naprosto gubim u vremenskim uvjetima kao najkrhkija biljka,
jedna od onih preosjetljivih za postojanje - nagovještaj sunca i toplota me uvode u dan mirno, uljevito,
a onda nagli pad temperature i kišna zavjesa koja moči tanku košulju, od koje podrhtava koža i stišću sljepoočnice, i potpuno nestajem u crnilu i očajnom bijesu, u nervnoj slabosti, toliko da bježim,
i onda opet premaz oklijevajućeg mira čim se sasuši dan, čim se razgrne nebo, makar za trun...
kuga meteoropatije, davež XXI. stoljeća
to toliko
prokleto
smara
Post je objavljen 22.09.2014. u 09:46 sati.