Viatrix

Cesta Ž5067 povezuje cestu D3, preko naselja Lokve, s naseljem Homer koji se nalazi pored Lokvarskog jezera. Na toj cesti, na pola puta između naselja Lokve i raskršća s cestom D3, nalazi se kapela Blažene Djevice Marije koja je izgrađena 1863. godine.



Pored kapele Blažene Djevice Marije nalazi se parkiralište i objekt u kojem se prodaju ulaznice za špilju Lokvarku koja je 1961. godine zaštićena kao geomorfološki spomenik prirode.



S parkirališta smo se uputili cestom Ž5067 prema sjeveroistoku i nakon stotinjak metara skrenuli lijevo na šumsku stazu s kojom smo došli do ulaza u špilju Lokvarku koju je 1911. godine sasvim slučajno, prilikom iskopavanja kamena vapnenca, otkrio Jakov Bolf Talijanetov.



Koliko je do danas istraženo, špilja Lokvarka ima šest dvorana ukupne dužine od 1179 metara, a visinska razlika između ulaza i najniže točke je 277 metara. Do pete Djevičanske dvorane (u kojoj je pronađen jedini primjerak endemskog kornjaša na svijetu, nazvanog Croatodirus ozimeci) i šeste Gordanove etaže vode uski dugački okomiti prolazi s periodičkim protokom vode. Najveća i ujedno najdublja je Gordanova etaža u kojoj teče podzemni vodotok rijeke Lokvarke koji utječe u rijeku Kupu, koja je udaljena desetak kilometara zračne linije, u blizini naselja Brod na Kupi. Osim već spomenutog endemskog kornjaša Croatodirus ozimeci, u špilji borave podzemni pauk Parastalita stygia, stonoga dvojenoga Brachydesmus inferus inferus, podzemni kornjaši Typhlotrechus bilimeki i Parapropus sericerus stilleri, a zabilježeni su i šišmiši veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumequinum) i mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros), te drugi špiljski organizmi.



Za posjetitelje su otvorene prve četiri dvorane s visinskom razlikom od 75 metara što predstavlja najdublju turistički uređenu špilju u Hrvatskoj, a temperatura je tijekom cijele godine između 7 i 9 stupnjeva Celzijusovih.



Lokvarka je po postanku zapravo kaverna, špiljski objekt bez prirodnog ulaza, te je nastala korozivnim djelovanjem vode duž pukotine u smjeru jugozapada u doba diluvija (pleistocena), odnosno perioda izmjene ledenih doba na Zemlji, koji je započeo prije oko 2 milijuna godina, a završio prije oko 100.000 godina. Starost sigastih ukrasa je procijenjena na oko 20.000 godina na osnovi vremena potrebnog za formiranje stalagnata visokog 16 metara u drugoj dvorani nazvanoj Katedrala.



Špilja obiluje ukrasima kao što su stalagmiti, stalaktiti i stalagnati koji stvaraju čarobni podzemni svijet, a vrijedi istaknuti "mamuta" u četvrtoj dvorani.



Kraj obilaska špilje Lokvarke je u četvrtoj dvorani u dijelu poznatom kao Kapela.



Karta s lokacijom kapele Blažene Djevice Marije i špilje Lokvarke.

Choirokoitia (ili Khirokitia ili Hirokitia) je neolitsko arheološko nalazište na otoku Cipru koje je bilo nastanjeno od 7. do 4. tisućljeća pr. Kr. 1998. godine nalazište je uvršteno u UNESCO-ov popis svjetske baštine. Ime lokaliteta je vjerojatno složenica od grčkih riječi "khiros" (svinja) i "kiti" (mjesto), što sugerira na područje gdje su se uzgajale svinje. Drugi izvori tvrde da je izvorno ime bilo "Sidirokitida", "sídero" (željezo) i "kiti" (mjesto), dakle područje gdje je pronađeno željezo. Ima još nekoliko teorija o porijeklu imena, ali su malo vjerojatne. Pored Choirokoitia prolazi autocesta A1 (Nikozija – Limassol) i cesta B1 (Nikozija – Limassol). Lokalitet se nalazi na području istoimenog naselja (Choirokoitia, oko 500 st.) u okrugu Larnaka, četrdesetak kilometara od Nikozije i tridesetak kilometara od Limassola.



Šetnju arheološkim nalazištem Choirokoitia, jednim od najznačajnijih i najbolje očuvanih prapovijesnih lokaliteta istočnog Sredozemlja, započeli smo na parkiralištu lokaliteta.



S parkirališta smo krenuli prema sjeveroistoku i ubrzo ušli u lokalitet te došli do pet rekonstruiranih koliba.



Rekonstruirane kolibe su opremljene replikama kućanskih predmeta pronađenih u izvornim kolibama. Važno je spomenuti da se vegetacija oko koliba sastoji od autohtonih biljaka i drveća koje je raslo na Cipru još od neolitika.



U rekonstruiranom selu ima više poučnih ploča s fotografijama na kojim je prikazana rekonstrukcija.



Neolitsko naselje se sastojalo od kružnih koliba građenih od opeke i kamena s ravnim krovom i bilo je zaštićeno zidinama. Dom u naselju se sastojao od nekoliko kružnih koliba opremljenih ognjištima i umivaonicima raspoređenih oko malog dvorišta u kojem su se odvijale kućne aktivnosti. Dom i kolibe su pripadale živima, kao i mrtvima koji su pokopani u jamama ispod nabijenog zemljanog poda.



Pored rekonstruiranog sela počinje sedamstotinjak metara duga kružna staza s kojom smo krenuli prema jugozapadu uzbrdo do iskopina na kojim su pronađeni predmeti poput kremenog oruđa, koštanog oruđa, kamenih posuda, biljnih i životinjskih ostataka te antropomorfne figurice u kamenu i jedna u glini koje zajedno s pogrebnim ritualima upućuju na postojanje razrađenih vjerovanja.



Na stazi se nalazi više poučnih ploča. Na prvoj ploči su navedeni najstariji iskopi na lokalitetu koji su se iskapani između 1936. i 1946. godine pod vodstvom ciparskog arheologa Porphyriosa Dikaiosa (Nikozija, 116. kolovoza 1904. – Nikozija, 23. kolovoza 1971.).



Malo dalje se nalaze dvije obrambene zidine, a potom i vanjske zidine na zapadu.



Staza dalje vodi do ulaza u nekadašnje neolitsko naselje koji je osmišljen da kontrolira pristup. Ulaz je bio složena građevina koja se sastojala od izvana nevidljivog stubišta, uske vijugave staze te impozantne zgrade smještene dva metra od ulaza koja ograničava izravan pristup.



Stazom smo došli do vanjskih zidina na sjeveru koje su kasnije srušene, a kamenje je poslužilo za izgradnju kuća.



Nastavili smo dalje stazom nizbrdo i došli do dijela neolitskog naselja sa sjeverne strane brda.



Staza se dalje blago spušta, prolazi između maslina i zanimljivih kamenih blokova te prolazi pored objekata novijeg datuma i na kraju stiže do rekonstruiranog sela.



Cijelo neolitsko naselje je izgrađeno prema unaprijed zamišljenom planu i ima nekoliko poznatih paralela na Bliskom istoku što dokazuje naseljavanje otoka Cipra od strane farmera koji su došli s kopna Bliskog istoka početkom 9. tisućljeća. Ovo neolitsko naselje, koje nije prelazilo broj od 300 do 600 stanovnika, smatra se najranija poznata kultura na otoku.



Karta arheološkog nalazišta Choirokoitia.

Dvorac Paphos se nalazi u morskom bazenu na zapadnom kraju luke naselja Pafos koja je u južnom dijelu naselja. Izvorno je to bila bizantska utvrda izgrađena za zaštitu luke. Bizantska utvrda je uništena u potresu 1222. godine. U 13. stoljeću su je ponovno izgradili i proširili Lusignanci. Nakon toga su je Mlečani nadogradili, a Osmanlije su je obnovile u 16. stoljeću kada su osvojile otok Cipar. Danas je vidljiva osmanska restauracija zapadne franačke kule s njenim venecijanskim dodacima iz 1592. godine. O osmanskoj restauraciji piše na bijeloj mramornoj ploči koja je postavljena iznad ulaza. Na krovu je bilo 12 topova koje su Osmanlije uklonili 1878. godine, kada su upravu nad otokom predali Britancima koji su dvorac koristili kao skladište soli do 1935. godine. Tada je dvorac Pafos proglašen antičkim spomenikom prema Zakonu o starinama.



Ušli smo u prizemlje dvorca preko kameno-drvenog mosta s dva luka.



Dvorac Pafos je pravokutnog tlocrta (40 × 20 m). Prizemlje se sastoji od središnjeg hodnika s malim sobama i s dvije velike sobe na svakoj strani koje su za vrijeme osmanske vladavine korištene kao zatvori i vojarne.



Obišli smo prostorije u prizemlju, a potom smo se stepeništem popeli na krov dvorca odakle se pruža lijep pogled na luku Pafos i na samo naselje.



Na krovu se nalazi četvrtasta kula (15 × 10 m) s tri sobe gdje je živjela straža dvorca. Na istoj razini, po obodu, nalazi se 12 postolja za topove.



Nakon što smo obišli dvorac Pafos i izašli iz njega,...



...krenuli smo prema istoku do ostataka takozvanih "Genovljanskih tornjeva" koji se nalaze osamdesetak metara dalje na ulazu u luku.



"Genovljanski tornjevi" su služili kao najbolja obrana luke, a izgradili su ih Lusignanci u 13. stoljeću. Kule su bile podređene obližnjem većem dvorcu, ali su vjerojatno nekada bile uklopljene u zasebnu utvrdu koja se sastojala od dvije kule čiji su ostaci vidljivi i danas. Ime su dobile zbog svoje važnosti u bitci protiv Genovežana 1373. godine, gdje su odigrale važnu ulogu u obrani gradske luke. Ova utvrda je bila važna u bitci protiv Mameluka 1426. godine kada je pretrpjela velika oštećenja i od tada nije obnavljana. Srušena je tijekom potresa iz 1491. godine.



Karta nasdelja Pafos s lokacijom dvorca Pafos.

Pafos (35.961 stanovnika – 2018. g.) je četvrti po veličini grad na Cirpu (nakon Nikozije, Limasola i Larnake) i nalazi se na zapadnoj obali otoka te je upravno središte okruga Pafos (90.200 stanovnika – 2018. g.). 1980. godine Pafos je uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine zbog svoje antičke arhitekture, mozaika i drevnog vjerskog značaja. Grad se spominje u mitu o Afroditinom rođenju, kada prelijepa božica ljubavi izlazi gola iz vode oko Cipra. Stvorena je od morske pjene koju je napravio Kronos kastrirajući svog oca Urana bacivši mu spolovilo u vodu. Iako je Afrodita prvotno počela plutati prema grčkom otoku Cythera (Kitera), vjetar ju je otpuhao prema njezinom duhovnom domu u blizini Pafosa. Prema lokalnoj legendi, upravo je u brončano doba stigla na plažu danas poznatu kao Afroditina plaža (Aphrodite's Beach), istočno od Pafosa, te je sada ta plaža poznata kao Afroditino rodno mjesto.



U potrazi za Afroditinim mitom posjetili smo tri lokaliteta u okrugu Pafos.



Na cesti B6 (Limassol – Pafos), dvadesetak kilometara istočno od Pafosa, nalazi se prije spomenuta Afroditina plaža. Parkiralište je sjeverno od ceste B6, a s njega se spušta stepenište do uskog prolaza koji vodi ispod ceste B6 i izlazi na šljunčanu Afroditinu plažu.



Pored Afroditine plaže, iz vode strši velika stijena kojoj je ime Petra tou Romiou (Rimska stijena). Današnje ime povezuje ovo mjesto s podvizima heroja Bazilija kako se govori u Digenes Akritas-u (srednjovjekovni grčki romantični ep koji se pojavio u Bizantskom Carstvu u 12. stoljeću). Bazilije je bio napola Bizantinac (istočnorimski ili Romios) i napola Arap, otuda naziv Digenes (dvokrvni). Legenda kaže da je kršćanin Bazilije bacio ogromnu stijenu s planina Troodos kako bi spriječio invaziju Saracena.



Gore spomenuta stijena nosi i naziv Afroditina stijena (Aphrodite's Rock) dijelom i zbog pjene koja se stvara u njenom podnožju, što asocira na priču o rođenju božanstva. Lokalna priča kaže da će svatko tko pliva oko stijene biti blagoslovljen vječnom ljepotom.



Drugi lokalitet koji smo posjetili a povezan je s Afoditom, boginjom ljubavi, ljepote, požude i spolnosti, nalazi se oko sedam kilometara zapadno, na cesti B6. Tu se nalazi naselje Kouklia s oko tisuću stanovnika u kojem je arheološko nalazište Palaepaphos (Stari Pafos) koje je uvršteno na UNESCO-ov popis svjetske baštine 1980. godine.



Oko lokaliteta Palaepaphos, u naselju Kouklia, su dvije crkve. Crkva Panagia Katholiki (Djevici Mariji) iz 12. ili 13. stoljeća (freske iz 15 st., a zapadni je dio dograđen u 16. st.) i crkva sv. Luke Evanđelista (glavna crkva u naselju).



Arheološko nalazište Palaepaphos je bilo svetište posvećeno božici Afroditi iz kasnog brončanog doba (1.200 pr. Kr.). Vjerojatno je bilo najranije monumentalno svetište na Cipru s velikim ugledom u antičkom svijetu, a potom je u rimsko doba bilo jedno od najpoznatijih svetišta.



Prvo se sastojalo od svetišta s okolnim zidom kiklopskih dimenzija, koji je zatvarao područje za obredne instalacije i zavjetne darove. Ostali su samo manji dio okolnog zida i ostatci male prostorije s kolonadom na sjeverozapadu. Smatra se da je to područje na kojem su se čuvali sveti bogoslužni objekti, kao i stožasti kamen za koji se smatra da predstavlja anikonički prikaz božice, a danas se čuva u obližnjem muzeju.



U rimskom dobu, u 1. ili 2. stoljeću, svetište je izgrađeno po uzoru na svog prethodnika i sastojalo se od hrama u kojem su bile smještene ceremonijalne instalacije i zavjetni darovi. S istočne strane izgrađen je monumentalan ulaz, dok su se sa sjeverne i južne strane nalazile dvije velike bogato ukrašene građevine gdje su se održavala okupljanja i banketi vjerske prirode. Tijekom srednjeg vijeka na ruševinama drevnog svetišta izgrađena su postrojenja za proizvodnju šećera. Južno od svetišta je izgrađeno veliko administrativno središte za kontrolu proizvodnje šećera u regiji. U ovoj zgradi smješten je lokalni muzej Palaepaphos.



U središnjem dijelu lokaliteta, zapadno od svetišta, posjetili smo ostatke Rimske kuće (Roman House) i ostatke jednobrodne crkve sv. Nikole.



Rimska kuća je velika rezidencija izgrađena u 1. stoljeću i pregrađena u kasnom rimskom razdoblju. Vjeruje se da je služila kao rezidencija svećenika Afroditinog svetišta. Izgrađena je oko peristilnog atrija koji je imao mozaične podove. Obje prostorije i arkada oko atrija bile su ukrašene podnim mozaicima s geometrijskim motivima.



Crkva sv. Nikole s polukružnom apsidom je izgrađena u 16. stoljeću iznad kuće iz rimskog razdoblja, a stradala je u požaru u 18. stoljeću.



Na krajnjem zapadu lokaliteta je rimska kuća Leda (House of Leda) koja je bila privatna rezidencija. Otkriven je samo dio zapadnog trakta koji se sastojao od blagovaonice (Triclinium). Pod je ukrašen mozaikom riječnog krajolika u kojem se dogodio susret Lede i Zeusa koji je pretvoren u labuda. Mozaik s mitološkim prikazom zamijenjen je s kopijom, a autentični je prenesen unutar lokalnog muzeja radi zaštite.



Na južnom dijelu lokaliteta se nalazi srednjovjekovni dvorac Kouklia u kojem se nalazi već spomenuti muzej lokaliteta.



Vlastelinstvo Lusignijanaca u Koukliji je područje poznato tijekom franačkog razdoblja. Bio je administrativno središte za kontrolu proizvodnje šećera u regiji, a u njegovoj blizini, u području zvanom Stavros, bilo je industrijsko postrojenje za proizvodnju šećera. To je veliki kompleks sa središnjim dvorištem. Više je puta pregrađivan od 13. stoljeća do osmanskog perioda. 1571. godine vlastelinstvo je doživjelo nekoliko preinaka, budući da je pretvoreno u mjesto turskog posjeda Kouklia. Turci su uklopili franačke građevine i proširili kompleks. Jedini srednjovjekovni element koji danas možemo vidjeti je središnji prostor istočnog krila. To je pravokutna dvorana podijeljena na četiri križno valovita polja do kojih se dolazi stubištem. Lukovi i rebra svoda oslanjaju se na konture, što je karakteristika gotičkog stila Burgundije i južne Francuske 13. stoljeća.



Muzej je smješten u istočnom dijelu kompleksa i u njemu su izloženi predmeti pronađeni tijekom iskapanja Afroditina svetišta i okolice, kao i u napuštenim gradovima šire regije.



Nakon obilaska lokaliteta i njegovog muzeja uputili smo se prema sjeverozapadnom dijelu otoka Cipra, do šezdesetak kilometara (oko 45 kilometara sjeverno od Pafosa) udaljenog lokaliteta Afroditine kupke (Baths of Aphrodite) koji se nalazi na području naselja Neo Chorio s petstotinjak stanovnika.



Pored lokaliteta se nalaze ugostiteljski objekti i parking, a prije nego što smo krenuli prema Afroditinim kupkama spustili smo se na još jednu plažu s Afroditinim imenom.



Sjeverno od Afroditine plaže vidjeli smo vulkansku stijenu Gabor (The Volcanic rock of Gabor).



Vratili smo se do parkirališta te nastavili stazom prema Afrotitinim kupkama i ubrzo stigli do jezerca u prirodnoj špilji u kojoj se prema mitu kupala božica Afrodita te na tom mjestu završili potragu za mitom o Afroditi koji je vezan uz Pafos.



Karta okruga Pafos s lokacijama Afroditinih lokaliteta.

Lokalitet Kourion, pored kojeg prolazi cesta B6 (Limassol – Pafos), se nalazi na vrhu gotovo 100 metara visokog vapnenačkog brda iznad obale zaljeva Episkopi, nekoliko kilometara istočnije od lokaliteta svetišta Apolona Hilata i drevnog stadiona Kourion koji su opisani u prošlom postu, te se kao i spomenuti lokaliteti nalazi na području Britanskog prekomorskog teritorija Akrotiri i Dhekelia, nedaleko od naselja Episkopi, Okrug Limassol. Kourion (lat. Curium) je bio važan starogrčki grad-država na jugozapadnoj obali otoka Cipra. U 12. stoljeću pr. Kr., nakon propasti mikenskih palača, grčki doseljenici iz Argosa na Peloponezu stigli su na ovo mjesto. Kraljevstvo Kourion, južnociparsko kraljevstvo, osnovano je tijekom cipro-geometrijskog razdoblja (1050. – 750. pr. Kr.), ali lokacija naselja ostaje tajna. Primarni dokazi za ovo razdoblje je nekropola Kaloriziki, ispod litica antičkog Kouriona. Najstarije grobnice datiraju iz 11. stoljeća pr. Kr. Iako je Cipar došao pod asirsku vlast, u cipro-arhajskom razdoblju (750. – 475. pr. n. e.), Kraljevina Kourion je i dalje bila među najutjecajnijim na Cipru. U klasičnom razdoblju (475. – 333. pr. Kr.) utvrđeno je najranije naseljavanje akropole. Godine 58. pr. Kr. Rimsko vijeće plebsa (Consilium Plebis) donijelo je Lex Clodia de Cyprus, potpuno pripojivši Cipar provinciji Ciliciji. Pod Rimljanima, Kourion je imao građansku vlast koja je funkcionirala pod nadzorom provincijskog prokonzula.



Autom smo došli na vrh lokaliteta na kojem se nalazi parkiralište (na cesti koja vodi na lokalitet je rampa i objekt gdje se naplaćuju ulaznice). S parkinga smo krenuli prema ostacima kuće Eustolija (House of Eustolios) koji su prekriveni novijom konstrukcijom, a nalaze se jugozapadno od parkirališta.



Eustolijeva kuća je izgrađena krajem 4. stoljeća na ostacima građevine uništene sredinom 4. stoljeća. U prvim godinama 5. stoljeća, ubrzo nakon dovršetka kuće, uz sjevernu stranu izgrađen je kupališni kompleks. U kompleks se ulazilo sa zapadne strane u pravokutno predvorje. Eustolijeva kuća je bila ukrašena složenim mozaicima koji su i danas vidljivi. Ikonografija mozaika uključuje figuralne prikaze riba i ptica te personifikaciju mlade žene Ktisisa koja drži graditeljsko ravnalo (stvaranje svijeta) na mozaiku koji popločuje frigidarium. Kupalište osim frigidariuma (hladno) je imao i tepidarium (blago toplo) te caldarium (vrlo toplo). Kuća je vjerojatno izgrađena kao privatna elitna rezidencija, ali je početkom petog stoljeća pretvorena u javno dostupno kupalište. Kompleks je ostao u upotrebi sve do uništenja sredinom 7. stoljeća.



Dalje smo nastavili do obližnjeg kazališta (The Theatre).



Kazalište u Kourionu je prvobitno izgrađeno u manjem obimu u kasnom 2. stoljeću prije Kr. na padini brda koja je djelomično poduprla težinu sjedišta cavea (dijelovi za sjedenje grčkih i rimskih kazališta te amfiteatara). Ovaj arhitektonski raspored tipičan je za helenistička kazališta diljem istočnog Sredozemlja s kružnim orkestrom (kružni dio terena u dnu kazališta gdje su nastupali zbor i glumci; riječ znači "prostor za ples", budući da je zbor također plesao u ranom razdoblju) i caveom koja prelazi 180 stupnjeva. Kazalište je obnovljeno krajem 1. stoljeća pr. Kr., vjerojatno nakon potresa 15. godine pr. Kr. 64. ili 65. godine kazalište je rekonstruirano te su uklonjeni krajevi cavee, smanjujući ih na rimskih 180 stupnjeva. Orkestar je također skraćen na polukružni oblik. Između 98. i 111. godine kazalište je opsežno obnovljeno i prošireno čime je dobilo današnje dimenzije. Zgrada scene (scaenae frons) je pregrađena i podignuta do visine cavee te je zaklanjala pogled prema Sredozemnom moru, a danas je sačuvana samo u temeljima. Između 214. i 217. godine kazalište je modificirano za smještaj gladijatorskih igara te lova na divlje životinje (venationes), ali je vraćeno u svoj izvorni oblik kao kazalište nakon 250. godine. Kazalište je moglo primiti 3.000 gledatelja, a napušteno je krajem 4. stoljeća, vjerojatno kao rezultat uzastopnih seizmičkih događaja. Sadašnji ostaci kazališta su opsežno restaurirani.



Nastavili smo dalje prema zapadu, prošli preko asfaltirane ceste i stigli do ostataka kuće srušene u potresu (Earthquake house).



Kuća je vjerojatno izgrađena krajem 1. ili početkom 2. stoljeća. Sredinom 4. stoljeća je preuređena i proširena. Nedugo nakon što je preuređena, točnije 365. godine, potpuno je uništena katastrofalnim potresom.



Dalje smo nastavili stazom prema jugozapadu, kružnom stazom na kojoj je uređeno nekoliko vidikovca s kojih se pruža lijep pogled na okolne doline te na Sredozemno more i njegovu obalu.



Stazom smo ponovno došli do kuće srušene u potresu i nastavili prema sjeveru te ubrzo stigli do Episkopske bazilike Kourion (The Kourion Episcopal Basilica).



Kompleks Episkopske bazilike Kourion je izgrađen krajem 4. ili početkom 5. stoljeća u vrijeme kada se Kourion oporavlja od razornog potresa (365. g.). U to vrijeme svetište Apolona Hilatesa gubi značaj i napušta ga se. To ukazuje na središnju ulogu koju je kršćanstvo preuzelo u gradskim vjerskim institucijama. Kompleks je kasnije renoviran u 6. stoljeću. Bazilika je bila trobrodna građevina s polukružnom apsidom. Brodovi su bili odvojeni kolonadama od dvanaest stupova postavljenih na postolje. Područje je uništeno tijekom arapskih napada u 7. stoljeću, nakon čega je sjedište biskupa Kouriona premješteno u unutrašnjost.



Pored kompleksa Episkopske bazilike Kourion nalaze se ostaci rimskog foruma (The Roman Agora).



Forum u Kourionu je izgrađen krajem 2. ili početkom 3. stoljeća. Bio je središte javnog života antičkog grada, a sastojao se od velikog pravokutnog peristilnog otvorenog dvorišta (35 x 70 m) popločenog s tesanim vapnenačkim pločama. Bio je okružen trijemovima s kolonadama postavljenim duž istočne (The Stoa - starogrčki dugačak trijem čija je samo prednja strana bila otvorena i raščlanjena stupovima u dorskom stilu), sjeverne i zapadne strane. Istočni trijem (65 x 4,5 m) s kolonadom okrenut je prema dvorištu i sa zidom je činio pročelje dućana na zapadnoj strani. Sjeverni trijem je omogućavao pristup monumentalnom nimfeju i kupališnom kompleksu termi izgrađenih oko nimfeja na sjeveru. Zapadni trijem je renoviran početkom 5. stoljeća kako bi omogućio ulaz u biskupski prostor koji se nalazi odmah na zapadu.



Sjeveroistočno od foruma su ostaci velike kamene javne zgrade iz helenističkog razdoblja (325. - 50. pr. Kr.) koji su bili Helenistička javna zgrada i rimski gimnazij (A Hellenistic Public building and the Roman gymnasium). Arhitektonski primjerci dvaju paralelnih trijema duž njezine sjeverozapadne i jugoistočne strane upućuju na to da je nakon razaranja, početkom rimskog razdoblja, ovu građevinu zamijenila monumentalna peristilska građevina koja bi se mogla identificirati kao gimnazij (sportska institucija na području antičke Grčke) grada (kraj 2. st. - 365. g.).



Sjeverno od foruma je rimski nimfej (The Roman Nymphaeum) s kupalištem.



Nimfej se razvijao u četiri uzastopne faze od početka 1. stoljeća do sredine 7. stoljeća i bio je među najvećim rimskim nimfejama na Mediteranu u 2. i 3. stoljeću. U svojoj najranijoj fazi nimfej se sastojao od pravokutne prostorije s troapsidalnom fontanom postavljenom u sjevernom zidu koja se ulijevala u pravokutni bazen duž istog zida. Nakon potresa 77. godine, nimfej je ponovno izgrađen između 98. i 117. godine. Nimfej je iznutra bio podijeljen dvorištem s prostorijom, a na jugu je bila apsidalna fontana i pravokutni bazeni. Tada je nimfej bio dugačak 45 m, a širok 15 m. Nakon što je bio uništen u potresima krajem 4. stoljeća, nimfej je obnovljen kao trobrodna bazilika s apsidama duž južnog zida. Ova se građevina koristila kao privremena crkva između 370. i 410. godine sve dok nije izgrađena obližnja bazilika. U 7. stoljeću kompleks je napušten.



Kupaonice koje okružuju nimfej izgrađene su početkom 4. stoljeća nakon popravaka nimfeja. Terme su bile podijeljene na istočno i na zapadno krilo. Istočne kupelji su bile raspoređene oko središnjeg hodnika koji je prema sjeveru izlazio na tepidarium (blago toplo), sudatorium (izrazito toplo) i caldarium (vrlo toplo). Zapadno kupalište imalo je niz kupališta duž sjeverozapadnog zida nimfeja.



U kompleksu rimski nimfej s kupalištem još se mogu vidjeti donji dio zaobljene vapnenice (Lime-kiln) iz ranog srednjeg vijeka, ostaci piramidalne strukture (Pyramidal structure) izgrađene između 350. i 325. godine pr. Kr., ostaci helenističkih privatnih kuća (335. - 315.pr. Kr.), ostaci rimske privatne kuće (5. - 7. st.)...



Nastavili smo dalje stazom prema sjeveroistoku i prošli pored ranokršćanske kuće s triklinijem (formalna je blagovaonica u rimskoj zgradi) te...



...stigli do Kuće gladijatora (House of the Gladiators) koja je prekrivena novijom konstrukcijom.



Kuća gladijatora datira s kraja 3. stoljeća. Ima tumačenja da je bila elitno-privatna rezidencija ili vjerojatnije javna palestra (antička škola borilaštva). Glavno krilo građevine raspoređeno je oko središnjeg dvorišta, a sjeverni i istočni trijem atrija sadrže dva mozaika koji prikazuju gladijatore u borbi, jedini takvi mozaici na Cipru. Osim atrija, u kojem su postavljeni gladijatorski mozaici, Kuća gladijatora sastoji se od tri galerije (portika), malih odaja, središnje prostorije s tri otvora i niza privatnih kupatila prigrađenih na njenoj istočnoj strani. Građevina je znatno oštećena u potresima krajem 4. stoljeća, ali se čini da su istočne prostorije korištene do sredine 7. stoljeća.



Zadnja znamenitost koju smo posjetili na arheološkom lokalitetu Kourion su ostaci građevine poznate kao Ahilejeva kuća (House of Achilles) koji su isto prekriveni novijom konstrukcijom.



Ahilejeva kuća se nalazi na sjeverozapadnom rubu grada uz ulicu koja je vodila do svetišta Apolona Hilatesa. Izgrađena je početkom 4. stoljeća, u razdoblju umjetničkog oživljavanja mozaičnih podova s temama preuzetim iz poganske tradicije. Ovaj trend se javlja nedugo nakon dekreta o vjerskoj toleranciji, snažnog odricanja od poganstva u korist širenja kršćanstva. Položaj Ahilejeve kuće u blizini ulaza u grad mogao bi upućivati na njenu namjenu, odnosno možda je funkcionirala kao javna zgrada za primanje dužnosnika ili uglednih posjetitelja. Središnja scena mozaika prikazuje Ahilejev susret s Odisejem u Likomedovoj kući u koju je majka poslala Ahileja, prerušenog u djevojku, kako bi izbjegla njegovo sudjelovanje u Trojanskom ratu. Preživjela je i scena koja prikazuje Ahilejevu majku, boginju Tetidu, kako ga prvi put kupa, a datira iz 5. stoljeća.



Karta arheološkog lokaliteta Kourion s posjećenim lokacijama.