Recanati – grad beskraja
Recanati je grad i općina (20.697 stanovnika – 2022. g.) u provinciji Macerata, regija Marke. O podrijetlu prvog naselja na području Recanatija nema sigurnih podataka. Vjerojatno je okolno područje već u prapovijesti naseljavalo stanovništvo Picena, pripadnici italske skupine naroda (grupa ranih indoeuropskih naroda koji u 2. tisućljeću ili pred kraj 2. tisućljeća prije Krista dolaze i naseljavaju srednju i južnu Italiju), koje je bilo rašireno u regiji. U rimsko doba duž doline rijeke Potenze, tada plovne, nastala su dva grada: Potentia, na ušću i Helvia Recina, također zvana Ricina, prema unutrašnjosti. Tijekom invazije Gota predvođenih Radagaisusom oko 406. godine stanovništvo je potražilo spas u brdima. Vjeruje se da su tada nastali Recanati i Macerata. Naziv Recanati, na latinskom Recinetum i Ricinetum, također ukazuje na porijeklo od grada Helvia Recina (Ricina). Recanati se zatim postupno oblikovao ujedinjenjem manjih naselja smještenih na istom brežuljku kao što su: Castello di Monte Morello, Castello di San Vito koji ima i drugo ime Borgo di Muzio, Castello di Monte Volpino i selo Castelnuovo koje se izvorno, vjerojatno, zvao Castello dei Ricinati.
U stari dio naselja Recanati smo ušli kroz gradska vrata Porta Marina koja se nalazi na raskršću ulica Via Dalmazia (Dalmatinska ulica), Via Cesare Battisti i Via Giosuč Carducci. Gradska vrata se također nazivaju Porta Pia po papi Piju VI. (Cesena, 25. prosinca 1717. – Valence-sur-Rhône, Francuska, 29. kolovoza 1799.) koji ih je dao ponovno izgraditi od nule arhitektu Giuseppeu Valadieru (Rim, 14. travnja 1762. – Rim, 1. veljaće 1839.) 1783. godine na mjestu starijih iz 14. stoljeća. Sa svake su strane vidljiva stražarska mjesta. Dalje smo nastavili ulicama Via XX Settembre i Via Antonio Calcagni te smo stigli do gotičke jednobrodne crkve sv. Augustina (chiesa di Sant'Agostino). Crkva sv. Augustina je zajedno sa samostanom izgrađena 1270. godine, a obnovljena je krajem 14. stoljeća. Portal crkve je napravljen od istarskog kamena 1485. godine. Unutrašnjost crkve je obnovljena krajem 17. stoljeća s oltarnim palama, a u njoj se nalazi devet oltara. Nakon obilaska crkve ušli smo u klaustar samostana s kojeg se lijepo vidi zvonik koji nosi ime Torre del Passero Solitario (Toranj Usamljenog Vrabca). Zvonik se spominje u pjesmi Il passero solitario Giacoma Leopardija (Recanati, 29. lipnja 1798. – Napulj, 14. lipnja 1837.), uključenoj u drugo izdanje Cantija (1835.), po kojoj je dobio ime. Inače je zvonik "obezglavljen" u 19. stoljeću nakon udara groma. Na trgu, Piazza Pietro Giordani, ispred crkve i samostana sv. Augustina podignut je vodotoranj (Torre dell’Acquedotto). Nastavili smo dalje ulicom Via Antonio Calcagni te ubrzo stigli do palače Palazzo Roberti, građevine antičkog podrijetla restaurirane u 17. stoljeću. Ulica Via Antonio Calcagni završava na trgu Corso Persiani. Tu je palača Palazzo Venieri iz 15. stoljeća, a dao ju je izgraditi kardinal Giacomo Venieri. Smještena je uz gradske zidine i zamišljena kao nešto između rezidencije i gradskog dvorca. Renesansno dvorište s trjemovima na tri strane ima istarske kamene stupove i profinjene kapitele s kardinalskim grbom te s lučnim balkonom iznad kojeg je sat i natpis "VOLAT IRREPERABLE TEMPUS". S balkona se pruža lijep pogled prema brežuljkastom krajoliku. Preko puta se nalazi crkva sv. Mihaela (chiesa di San Michele). Crkva sv. Mihaela je jednobrodna građevina koja datira iz 1234. godine, a obnovljena je 1783. godine. Pored crkve sv. Mihaela se nalazi zgrada kazališta, Teatro Giuseppe Persiani, koja je izgrađena 1840. godine. Dalje smo nastavili ulicom Via Cavour i ubrzo smo stigli do glavnog gradskog trga, Piazza Giacomo Leopardi. U središtu trga se nalazi spomenik Giacomu Leopardiju podignut 1898. godine u povodu stote obljetnice pjesnikova rođenja. Grad Recanati nosi naziv Recanati citta' dell infinito (Recanati grad beskraja), a razlog je naslov najpoznatije lirike prije spomenutog pjesnika L'infinito (Beskonačno). Na jugoistočnom dijelu trga se nalazi crkva sv. Dominika (chiesa di San Domenico) pored koje se nalaze srednjovjekovna gradska vrata Porta San Domenico. Crkva sv. Dominika su izgradili dominikanci 1272. godine, a preuređena je u 18. stoljeću. Pored crkve se nalazio samostan koji je srušen, a legenda kažeda ga je na kratko posjetio sveti Petar apostol ostavivši relikviju križa. Apsida je u neogotičkom stilu i potječe iz 19. stoljeća, kao i pročelje. Na sjeveroistočnom dijelu trga je općinska zgrada, Palazzo Municipale, izgrađena 1872. godine na mjestu starije zgrade, Palazzo dei Priori (nastala od tri dvorca: Monte Volpino, Monte Morello i Monte Muzio iz 1150. g.) iz 1467. godine, koja je srušena 1871. godine. Građevina je tlocrtno pravokutna, s krakom sa svake strane koji zatvaraju pravi kut. Obloga je od opeke, izmjenjujući se s raskošnim ukrasima u paladijanskom stilu. Na vrhu pročelja je monumentalni kameni reljef sa životinjskim i biljnim motivima, koji zatvara građanski grb. Na sjeverozapadu se nalazi 36 metara visoki toranj Torre del Borgo iz 15. stoljeća. Toranj je bio povezan sa srušenom prije spomenutom zgradom Palazzo dei Priori. Dalje smo nastavili prema sjeverozapadu ulicom Corso Persiani i nakon pedesetak metara stigli do jednobrodne crkve sv. Ane (chiesa di Sant'Anna). Crkva sv. Ane je izgrađena krajem 15. stoljeća dok je znatno pregrađivana u 18. stoljeću. Ima barokno pročelje od opeke s malim zvonikom s lijeve strane, a iznad portala nišu s kipom Gospe. U crkvi se nalazi kopija Svete kuće (Santa Casa) iz Loreta, kakva je bila prije požara 1921. godine, te zavjetna ikona Gospe. Na oltaru Svete kuće nalazi se kip Gospe od Loreta koji predstavlja crnu Djevicu Mariju s Isusom prekrivenom karakterističnim plaštem ukrašenim draguljima zvanim dalmatika. Nastavili smo dalje ulicom Corso Persiani i nakon sedamdesetak metara stigli do odvojka prema gradskim vratima Porta San Filippo. Prije nego što smo skrenuli desno prema gradskim vratima odlučili smo vidjeti još dvije crkve koje su udaljene desetak metara u ulici Corso Persiani. Crkva sv. Filipa Nerija (chiesa di San Filippo Neri) iz 18. stoljeća je jednobrodna građevina s pročeljem od opeke. U crkvi je drveni visoki oltar s glazurama od čistog zlata, kao i na ukrasima kora, propovjedaonice i korskih klupa. Crkva sv. Marije od Mercanti (chiesa di Santa Maria dei Mercanti) izgrađena je oko 1170. godine od strane trgovačke bratovštine i ima vrlo jednostavnu ožbukanu fasadu. Jednobrodna unutrašnjost s glavnim oltarom koji je isprekidan mramornim korintskim pilastrima. Dalje smo krenuli prema gradskim vratima Porta San Filippo iz 12. ili 13. stoljeća, poznatim i kao Porta Mercato. Vrata su zadržala prepoznatljiva srednjovjekovna obilježja, središnju kulu presječenu lučnim otvorom. Izašli smo iz starog dijela grada na ulicu Via Cesare Battisti. Nastavili smo ulicom Via Castelfidardo s koje su lijepo vidljive srednjovjekovne gradske zidine s okruglim kulama i nakon tristotinjak metara stigli do jednobrodne crkve sv. Franje Asiškog (chiesa di San Francesco d'Assisi) pored koje se nalazi samostan osnovan u 12. stoljeću, a opsežno je obnovljen u 18. stoljeću. Crkva sv. Franje Asiškog je izvana obložena opekom, ali se još uvijek nadzire njezin antički izgled, zbog prisutnosti klasičnog lučnog narteksa. Zvonik crkve je u renesansnom stilu. Nastavili smo dalje ulicom Viale Monte Conero uzbrdo sve do raskršća s ulicom Via Cesare Battisti. Skrenuli smo lijevo na ulicu Via Cesare Battisti, ali nakon dvadesetak metara smo je napustili tako što smo skrenuli desno u ulicu Via Giuseppe Mazzini. Nakon stopedesetak metara smo stigli do raskršća s ulicom Via Giovanni Falleroni. Na raskršću smo skrenuli desno, na ulicu Via Giovanni Falleroni, i nakon stotinjak metara stigli do trobrodne konkatedrale sv. Flavijana (concattedrale di San Flaviano). Konkatedrala sv. Flavijana je sukatedrala biskupije Macerata-Tolentino-Recanati-Cingoli-Treia. 12. lipnja 1805. Papa Pio VI. ju je uzdigao na dostojanstvo male bazilike (počasni naslov za crkvene građevine kojim se želi istaknuti da je neka crkva na osobito važan način u svezi s papom). Gradila se od 13. do 16. stoljeća na mjestu starije katedrale koja je izgrađena prije 11. stoljeća a od nje je ostalo jako malo tragova u današnjoj kripti. Tradicionalno posvećena svetom Flavijanu (Lidia, Turska, 17. veljaće 449.), carigradskom patrijarhu, čija je relikvija stigla iz Giulianove i čuva se u konkatedrali, no trenutno su povjesničari skloniji teoriji da je posvećena svetom Flavijanu od Ricina (3. st. – Helvia Recina, 3. st.) koji je bio prvi biskup rimskog grada Helvia Recina. Početkom 13. stoljeća izgrađena je nova crkva, koju je zatim obnovio kardinal Angelo da Bevagna između 1389. i 1412. godine. Ta je građevina nekoliko puta prepravljana i ukrašavana. Posebnu vrijednost ima kasetirani strop, postavljen 1620. godine. Apsida je ukrašena štukaturama i freskama 1650. godine. Naslikani su Mučeništvo svetog Flavijana, Mučeništvo svete Pauline, Navještenje, Prijenos Svete kuće iz Loreta i Rođenje Gospe. U kripti je pokopano nekoliko biskupa iz Recanatija, dok se u konkatedrali nalaze sarkofazi biskupa Nicolo'a dall'Aste da Forlia (? – 1470.), koji je naručio izgradnju bazilike Svete kuće u Loretu, i pape Grgura XII. (Venecija, oko 1335. – Recanati, 18. listopada 1417.), posljednjeg pape koji nije pokopan u Rimu. Uz baziliku je stara biskupska palača koja je nakon desetljeća zapuštenosti od 1957. godine sjedište Dijecezanskog muzeja. Pored konkatedrale sv. Flavijana se nalaze srednjovjekovna gradska vrata Porta Romana, poznata i kao Santa Margherita. Vrata su obnovljena 1844. godine. Zanimljivo je da je Recanati imao 14 gradskih vrata, a danas su očuvana njih pet (jednu nismo posjetili, na južnom dijelu grada, Porta Cannella). Prilikom odlaska iz Recanatija stali smo kod crkve Uznesenja Marijina od Castelnuova (chiesa di Santa Maria di Castelnuovo) iz 12. stoljeća. To je najstarija crkva u Recanatiju i pripadala je benediktincima iz Fonte Avellana. Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu grada. Ima strukturu kolibe od opeke, pravokutnog tlocrta. Pročelje je ukrašeno s tri prozora, središnji je polukružni, a bočni su okrugli. Ispod središnjeg prozora je romanički kameni portal s polukružnim lukom i lunetom. U luneti portala, koja je u bizantskom stilu, nalazi se bareljef (nizak, plitak reljef, kojemu su plastični oblici priljubljeni uz podlogu, za razliku od reljefa koji je jače izbočen) majstora Nikole Anconetana potpisan i datiran 1253. godine te prikazuje Gospu na prijestolju sa svetim Mihaelom i Gabrijelom. Zvonik je najstariji u gradu (12. st.). U crkvi je freska koja prikazuje Bogorodicu s djetetom, a pripisuje se Pietru di Domenicu da Montepulcianu (15 st. – ?). Karta naselja Recanati s posjećenim lokacijama. Dužina rute 1,74 km. |
Loreto – skrovište Svete kuće
Loreto je grad i općina (12 870 stanovnika – 2022. g.) u provinciji Ancona, regija Marke. Grad se razvio na raskršću ulica kraj bazilike Svete kuće (basilica della Santa Casa) u kojoj se nalazi relikvija, građevina dimenzija 9,5 x 4 metra, "Santa Casa" (Sveta kuća) iz Nazareta u kojoj je, prema predaji, rođena i gdje je živjela Djevica Marija. Tu joj je anđeo Gabrijel navijestio da će začeti Isusa po Duhu Svetome.
Prema predaji, anđeli su podigli Svetu kuću i odletjeli s njom iz Nazareta, Palestina. Anđeli su donijeli kuću na Trsat 10. svibnja 1291. godine te ju napustili, a drvosječe su bile začuđene kada su je pronašle. Kako su na tom području hodočasnici često bili plijen lopova i kriminalaca, nakon tri godine i sedam mjeseci anđeli su ponovno preuzeli Svetu kuću i poletjeli s njom. Preletjeli su Jadran i zaustavili se u Markama. Položili su je u blizini Ancone, na brežuljku na kojem se danas nalazi crkva Santa Maria Liberatrice di Posatora čije ime tradicionalno potječe od ovog događaja: pose-et-ora (stani i moli). Sveta kuća je ostala na tom mjestu devet mjeseci. Zbog prisutnosti luke, Ancona je bila puna Židova i nevjernika te su je anđeli ponovno podigli i postavili južnije, u blizini Porta Recanatija, na lokalitetu Banderuoli. Pastiri su tada vidjeli blještavo svjetlo kako izlazi iz oblaka, a iza svjetla kuću. Mjesto je bilo preblizu mora i izloženo opasnostima od turskih provala, a i tamo su počeli dolaziti kriminalci kako bi pljačkali vjernike koji su dolazili na hodočašće. Nakon osam mjeseci anđeli su kuću ponovno preselili, ovaj put na brdo Monte Prodo, na zemlju u vlasništvu grofova Stefana i Simonea Rinaldi di Antici, dvoje braće koji su ubrzo počeli profitirati od hodočašća vjernika. Poslali su molbu papi Bonifaciju VIII. (Anagni, oko 1230. – Rim, 11. listopad 1303.) da postanu njezini vlasnici. Krajem 1296. godine Svetu kuću su opet anđeli podigli i postavili je na cesti koja vodi od Recanatija do njegove luke, tj. na pola puta. To je bilo javno mjesto tako da ga nitko nije mogao prisvojiti i iskorištavati. Odabrano mjesto bilo je na vrhu brda obraslog lovorom te je po latinskom nazivu laurus mjesto nazvano Lauretum, a samim tim i Loreto. Znanstvene analize potvrđuju da je konstruktivna izvornost građevine i vjerojatno podrijetlo kuće s istoka, a posebno iz povijesne regije Palestine, kako na temelju arhitektonskog stila tako i na temelju građevinskih materijala. Međutim svi litološki tipovi prisutni u zidovima Svete kuće se mogu pronaći i na Apeninima u regijama Marke i Umbrija. Ostali dokazi o zemlji podrijetla potječu iz slika i grafita koji su još uvijek vidljivi na zidovima kuće, a prikazuju svece istočne crkve i izvještavaju o prolasku hodočasnika koji su posjećivali zgradu još od doba cara Konstantina (Naissus, 27. veljače 274. – Nikomedija, 22. svibnja 337.). Dimenzije kuće podudaraju se s dimenzijama "rupe" ostavljene u Nazaretu na mjestu gdje je prije bila Sveta kuća. Znanstvenici su se također složili oko činjenice da je, kao što je već spomenuto, Sveta kuća napustila Nazaret 1291. godine, prošla je kroz Dalmaciju, ostala je oko tri godine na Trsatu te stigla u Loreto u prosincu 1294. godine. Šetnju prema Svetoj kući smo započeli na trgu Piazza Giacomo Leopardi kod fontane dei Galli (pijetlova) izgrađene u periodu između 1614. i 1616. godine. Krenuli smo prema sjeveru, kroz gradska vrata Porta Romana koja su izgrađena oko 1590. godine i ukrašena s dva kipa proroka. S desne strane smo primijetili sunčani sat. Ušli smo u stari dio grada Loreto koji je opasan zidinama koje su podignute u 14. stoljeću, a pojačane u razdoblju od 1518. do 1522. godine nakon turskog napada na Porto Recanati 5. lipnja 1518. godine. Tu se nalazi trg Piazza Garibaldi na kojem je komunalna palača (Palazzo del Comune) koja je izgrađena od opeke krajem 16. stoljeća s blago nakošenim tornjem iz 17. stoljeća. Dalje smo nastavili ulicom Corso Traiano Boccalin i nakon dvjestotinjak metara stigli do trga Piazza della Madonna. Na središtu trga se nalazi Fontana Maggiore izgrađena između 1604. i 1614. godine. Na zapadnom i sjevernom dijelu trga se nalazi palača Palazzo Apostolico. Palazzo Apostolico je projektirao arhitekt Donato Bramante (Fermignano, 1444. – Rim, 11 travnja 1514,), kojeg je između 1507. i 1509. godine u Loreto poslao papa Julije II. (Albisola, 5. prosinca 1443. – Roma, 21. veljaće 1513.). Po projektu je to bila građevina s tri krila i dvostrukim redom lukova koje je trebalo okružiti cijeli trg ispred bazilike. Gradnju na sjevernom kraku započeo je Antonio da Sangallo Mlađi (Firenca, 12. travnja 1484. – Terni, kolovoza 1546.), počevši od bočne strane zvonika, a nastavio je Giovanni Boccalini (Carpi, oko 1520. – Loreto, 22. prosinca 1580.) koji je dovršio gornji kat. Gradilište je vjerojatno stalo zbog nedostatka sredstava. 1573. godine arhitekt Raniero Nerucci izradio je portal u klasičnom stilu, s vitkim proporcijama te suzdržanim i elegantnim reljefom ukrasa. 1643. godine papa Urban VIII. (Firenca, 5. travnja 1568. – Rim, 29. srpnja 1644.) uzalud je pokušao izvlastiti kuće na južnoj strani trga. Radovi su nastavljeni tek s Luigijem Vanvitellijem (Napoli, 12. svibnja 1700. – Caserta, 1. ožujka 1773.) koji je u 18. stoljeću dovršio zapadnu stranu koja gleda na baziliku. Posao je opet stao i ostao nedovršen na južnoj strani. Kongregacija Svete kuće ima sjedište u prostorijama u blizini svetišta, a na gornjim katovima se nalazi Muzej blaga Svete kuće (Museo del tesoro della Santa Casa). Na istočnom dijelu trga se nalazi bazilika Svete kuće (basilica della Santa Casa) ispred koje je kip pape Siksta V. podignutog 1587. godine. Bazilika je gotičko-renesansna građevina s latinskim križem u tlocrtu. Nastala je na temeljima trobrodne građevine koja je imala grčki križ u središtu. Izgradnja je započela 1468. godine, ali je dovršena u 17. stoljeću. U središtu građevine je osmerokutna kupola koju je između 1498. i 1500. godine podigao Giuliano da Sangallo (Firence, 1445. – Firence, 16. listopada 1516.). U unutrašnjosti se nalaze tri broda odvojena četvrtastim stupovima iznad kojih su križna rebra. Ispod kupole je mramorno kućište koje prekriva Svetu kuću. Projektirao ga je već spomenuti Donato Bramante, ali ga je izgradio Andrea Sansovino (Monte San Savino, 1460. ili 1467. – Monte San Savino, 1529.). Na oltaru Svete kuće snalazi se kip Gospe od Loreta koji predstavlja crnu Djevicu Mariju s Isusom prekrivenom karakterističnim plaštem ukrašenim draguljima zvanim dalmatika. Crkva ima devet kapela (kapela Raspela, kapela Sakramenta ili Francuska, kapela sv. Ćirila i Metoda ili Slavenska, kapela Uznesenja ili Američka, kapela Zbora ili Njemačka, kapela Srca Isusova ili Poljska, kapela Grofova od Urbina, kapela sv. Josipa ili Španjolska i kapela sv. Joakima i Ane ili Švicarska) od kojih neke imaju imena nacija koje su pridonijele njihovoj obnovi i uređenju početkom 20. stoljeća. Tu su i četiri sakristije koje su posvećene četvorici evanđelista (sakristija sv. Mateja, sakristija sv. Luke, sakristija sv. Ivana i sakristija sv. Marka). S lijeve strane bazilike nalazi se zvonik visok 75,6 m koji je između 1750. i 1754. godine podigao talijanski arhitekt nizozemskog podrijetla Luigi Vanvitelli koji je radio i na prije spomenutoj palači Palazzo Apostolico. U njemu se nalazi karijon od devet zvona koji pjevaju note "Lauretanske litanije". U osmerokutnom dijelu zvonika nalazi se glavno zvono, od milja nazvano Loreta, koje je 1515. godine izlio Bernardino da Rimini. Zvono je promjera 184 cm i teško 74 i pol kvintala (3,7 tona) i najveće je u regiji Marke. Ostalih osam koncertnih zvona smješteno je u kružnom dijelu zvonika, a lijevali su ih uglavnom Luigi Baldini iz Sassoferrata (1830.) i Lucio Broili iz Udina (1960.), dok je glavno koncertno zvono koje gleda na trg Piazza della Madonna lijevao Francesco Franceschi iz Ancone (1610.). Nakon razgledavanja bazilike nastavili smo prema zapadu, prolazom koji vodi kroz palaču Palazzo Apostolico. S druge strane palače se nalazi trg Piazza Giovanni XXIII s kipom pape Ivana XXIII. Dalje smo nastavili ulicom Via Papa Sisto V prema jugozapadu i nakon dvjestotinjak metara došli do izloženog aviona akrobatskog demonstracijskog tima talijanskog ratnog zrakoplovstva Frecce Tricolori. Loreto je sjedište CenForAvEn-a (centra za obuku engleskog jezika u avijaciji). Preko puta je okrugli završetak gradskih zidina Torrione Rotondo. Popeli smo se stepeništem i ponovno došli na trg Piazza Garibaldi, potom smo ulicom Corso Traiano Boccalin stigli do trga Piazza della Madonna. Dalje smo nastavili uz juži zid bazilike i kada smo došli do ulice Via Francesco Asdrubali skrenuli smo lijevo i nakon pedesetak metara stigli do spomen parka Parco della Rimembranza. Tu se nalazi i bastion di Porta Marina s kojeg se pruža lijep pogled na noviji dio grada i na apside bazilike. Malo sjevernije se nalaze gradska vrata Porta Marina koja su otvorena u 16. stoljeću, ali su današnji izgled dobila u 17. stoljeću. Prošli smo kroz gradska vrata Porta Marina i došli na Pizzale San Giovanni Paolo II na kojem se nalazi panoramska točka i kip sv. Ivana Pavla II. Vratili smo se nazad i kada smo ponovno prošli kroz gradska vrata Porta Marina skrenuli smo desno i prošli pothodnikom u kojem se nalaze kameni grbovi. Ponovno smo došli na trg ispred bazilike i nastavili dalje uz njezin južni zid. Kada smo došli do ulice Via Francesco Asdrubali skrenuli smo desno i nakon tristotinjak metara došli do gradskih vrata Porta Romana. Izašli smo kroz gradska vrata i došli na trg Piazza Giacomo Leopardi gdje smo i započeli šetnju. Karta starog dijela naselja Loreto s posjećenim lokacijama. Dužina rute 2,00 km. |
Eufrazijeva bazilika – bizantska ostavština
U Eufrazijevoj ulici u starom dijelu Poreča nalazi se kompleks Eufrazijeve bazilike (Eufrazijana). Kompleks se sastoji od bazilike, dvaju bočnih kapela, atrija, krstionice, zvonika, biskupskog dvora, arheološkog nalazišta, stare sakristije, memorijalne kapele (Cella trichora) i kanonika. 1997. godine UNESCO je Eufrazijevu baziliku proglasio Svjetskom kulturnom baštinom.
Odlučili smo posjetiti kompleks koji je ujedno i sjedište Porečko i Pulske biskupije koja je nastala spajanjem Porečke biskupije (utemeljena u 3. st.) i Pulske biskupije (utemeljena u 6. st.) 9. svibnja 1830. godine, na osnovi bule pape Leona XII. (Genga, Italija 2. kolovoza 1760. – Rim, 10. veljače 1829.) Locum beati Petri od 30. lipnja 1828. godine. S Eufrazijeve ulice smo ušli u krug kompleksa Eufrazijane. Nakon kupnje ulaznice, došli smo do atrija iz 5. stoljeća odakle smo dalje pratili putokaze za obilazak kompleksa. U atriju je Kameni natpis na kojem piše da ga je austrougarski car Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. kolovoza 1830. – Schönbrunn, Beč, 21. studenoga 1916.) dao temeljito obnoviti u 19. stoljeću. Na zidovima atrija su izloženi grbovi i nadgrobne ploče porečkih biskupa. Ušli smo u krstionicu iz 5. stoljeća koju je u 6. stoljeću obnovio i ukrasio porečki biskup Eufrazije (Trakija, kraj 5. ili poč. 6. st. – ? Poreč, oko 560.). Kada smo je posjetili bila je u fazi obnove. Od krstionice smo nastavili stepenicama do vrha zvonika. Zvonik je podignut 1520. godine. Ima četiri zvona i s njega se pruža lijep pogled na Poreč. Spustili smo se nazad preko krstionice u atriji i ušli u biskupsku palaču. Biskupsku palaču je dao izgraditi biskup Eufrazije kao njegovu rezidenciju vjerojatno u isto vrijeme kada i samu baziliku (6. stoljeće) na mjestu stare i porušene crkve. U njoj se danas nalaze razne zbirke (crkvenog ruha, slika i reljefa, Romanička drvena raspela...) na prvom katu te… …lapidarij u prizemlju. Dalje nas obilazak vodi u arheološko nalazište iz 4. i 5. stoljeća. Bile su dvije crkve, Prva crkva iz 4. stoljeća i Predeufrazijana iz 5. stoljeća. Prva crkva je bila trobrodna građevina podignuta dijelom na ostacima svjetovnih rimskih građevina. U 5. stoljeću je adaptirana u dvojnu baziliku Predeufrazijanu, koju su činile dvije trobrodne crkve. Velika bazilika Predeufrazijana nalazi se ispod sadašnje Eufrazijeve bazilike, a dijelovi njenog podnog mozaika vidljivi su u unutrašnjosti današnje bazilike. Originalni fragmenti mozaičkih podova su izloženi u lapidariju. Na sjeverozapadnom dijelu arheološkog nalazišta vide se obrisi gradskih vrata izgrađenih za vrijeme rimskog doba, a sazidana su u srednjem vijeku. Vrata su vodila u sjevernu luku antičkog Poreča (Colonia Iulia Parentium). Zbog proganjanja kršćana za vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana, na području kompleksa je u 3. stoljeću djelovala tajna crkva koju je stvorio u svojoj kući sveti Mauro (prvi porečki biskup i zaštitnik grada Poreča). U lapidariju se nalazi mozaik koji prikazuje ribu koja je bila tajni simbol kršćanstva. Tu se nalazi vidikovac na ostacima antičkih gradskih zidina. S vidikovca se pruža lijep pogled na uvalu Peškeru te na arheološko nalazište i kompleks Eufrazijana. Iz arheološkog nalazišta smo ušli u staru sakristiju (u kojoj se nalaze mozaici iz 5. st.) pored koje je memorijalna kapela (Cella trichora). Memorijalna kapela je vjerojatno bila mauzolej biskupa Eufrazija. Danas se u njoj nalazi mramorni sarkofag svetog Maura i svetog Eleuterija, izrađen u vrijeme porečkog biskupa Pagana 1247. godine. Sve do 1354. godine u sarkofagu su se nalazila tijela svetog Maura i svetog Eleuterija. Te godine za vrijeme rata između Venecije i Genove crkva je bila opljačkana, a tijela svetaca prenesena u Genovu, odakle su vraćena 1934. godine. Krenuli smo dalje, prošli kroz vrata i ušli u Eufrazijevu baziliku, trobrodnu građevinu s po dva reda od devet mramornih stupova koji nose kapitele. Eufrazijeva bazilika (službeno katedrala Uznesenja Marijina) jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti. Izgrađena je u 6. stoljeću u vrijeme biskupa Eufrazija od klesanog lomljenog kamena istarskog vapnenca u bogatom namazu morta. Prema jednom zapisu bazilika se gradila jedanaest godina, pretpostavlja se od 542. do 553. godine. Gotovo svi dijelovi su originalni iz 6. stoljeća. Zub vremena presudio je drvenom stropu i podnim mozaicima. U glavnoj apsidi Eufrazijeve bazilike je polukružna mramorna klupa za svećenike, a u sredini je uzdignuta biskupska katedra. Prostor svetišta je ograđen mramornom ogradom od koje su sačuvani ulomci, više cjelovitih stupova i nekoliko ploča te ograde. 1932. godine ograda je obnovljena u svojem približnom izvornom izgledu. Na vrhu apside je prikazan Krist s otvorenom knjigom u ruci, a sa svake strane su mu po šest apostola. U kaloti apside je prikazana Bogorodica na prijestolju s Kristom u krilu s po četiri svetaca sa svake strane od kojih je treći s lijeva sveti Mauro. Prije završetka obilaska kompleksa Eufrazijana ušli smo u dvije bočne kapele. Ona bliže oltaru je novovjeka bočna kapela s rezbarenim drvenim korskim klupama iz sredine 15. stoljeća,... ...dok je ona udaljenija novovjeka bočna kapela sv. Križa s renesansnim raspelom s kraja 15. stoljeća. Karta starog dijela Poreča s lokacijom kompleksa Eufrazijeve bazilike (Eufrazijana). |
Grožnjan - Grad umjetnika
Iz Buja cesta Ž5008 nakon osam kilometara ulazi u Grožnjan te nastavlja i nakon četiri kilometara dolazi do ceste Ž5209 (vrh Lima, D75 – Kaštel, D510) pored Ponte Portona. Ako se prolazi tom cestom svakako vrijedi posjetiti naselje Grožnjan (142 stanovnika – 2021. g.) koji je i sjedište istoimene općine (656 stanovnika – 2021. g.), a prema legendi su ga izgradili divovi. Pretpostavlja se da talijanski naziv Grisignana potječe od antičkog naziva Graeciana ili latinskog izraza grisium (krševito brdo) iako je naselje na laporastom terenu (grisia ili grizia je naziv za kameno brdo). Pretpostavlja se da je na pretpovijesnim gradinskim ostacima Bizant izgradio manju utvrdu za zaštitu okolnih naselja u kojima su se tijekom 7. i 8. stoljeća naselili slaveni. Grožnjan se u pisanim izvorima prvi put spominje u već više puta spomenutoj darovnici markgrofa Urlicha II. iz 1102. godine u kojoj ga zajedno s više lokacija u Istri poklanja Akvilejskom patrijarhatu. Pod vlašću Mlečana je od 1358. godine pa sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Gradske zidine su tijekom 14. stoljeća dva puta obnavljane zbog strateške važnosti. U to vrijeme je bio sjedište seoske odnosno pazenatičke (paezanatico) kapetanije mletačke Istre. Kapetanija je krajem 14. stoljeća preseljena u kaštel Rašpor da bi potom jedinstveno zapovjedništvo bilo u Svetom Lovreču Pazenatičkom. Grožnjan je spaljen početkom 17. stoljeća u Uskočkom ratu te je u isto vrijeme epidemija kuge desetkovala njegovo stanovništvo. Propadanje naselja je nastavljeno i za vrijeme francuske i austrijske uprave, jer je bio udaljen od glavnih prometnih pravaca. Vjerojatno je to razlog što je sačuvao izgled obrtničkoga i trgovačkog grada s početka 17. stoljeća.
Auto smo parkirali na parkiralištu sjeverno od starog dijela naselja. Pored parkirališta se nalazi spomenik borcima i žrtvama fašizma te betonska korita sa slavinom. U starogradsku jezgru omeđenu zidinama koje su izgrađene od 13. do 15. stoljeća ušli smo na mjestu gdje su se nekada nalazila sjeverozapadna gradska vrata. Tu se nalazi informativna ploča s planom starog dijela Grožnjana i navedenim kulturno-povijesnim znamenitostima. Nastavili smo dalje i došli do Trga Josipa Broza Tita s kojeg se pruža lijep pogled na okolnu dolinu. Na trgu se nalazi bista hrvatskog kipara i slikara Aleksandra Rukavine (Zagreb, 2. ožujka 1934. – Sežana, 16. rujna 1985.) koji je bio inicijator ideje Grožnjan - Grad umjetnika 1965. godine u tadašnjoj Općini Buje te makete brodova Igora Hajdarhodžića. U Grožnjanu djeluje tridesetak galerija i ateljea "razbacanih" po uličicama starog dijela. Na sjeveroistočnom kutu trga se nalazi Kaštel ili renesansna podestatova palača iz 1588. godine, koja je kasnije, 1726. godine, preuređena u baroknom stilu. Danas se u palači nalazi koncertna dvorana. Preko puta se nalazi jednobrodna barokna župna crkva sv. Vida, Modesta i Krešencije. Ime nosi po svecima koji su zajednoi stradali u Dioklecijanovim progonima 304. ili 305. godine. Uz župnu crkvu se nalazi zvonik visok 36 metara koji je građen od 1603. do 1682. godine. Župna crkva sv. Vida, Modesta i Krešencije je izgrađena 1600. godine na mjestu starije crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 13. stoljeća, a današnji izgled je dobila u razdoblju od 1748. do 1770. godine. U crkvi se nalaze barokne korske klupe iz 1711. godine, ulje na platnu iz 17. stoljeća s prikazom sv. Petra od Alcantare, mramorni kasnobarokni oltari i oltar s moćima svetaca što ih je papa Pio VII. (Cesena, 14. kolovoza 1742. – Rim, 20. kolovoza 1823.) godine 1800. godine posebnom poveljom dodijelio grožnjanskoj crkvi. Dalje smo nastavili ulicom 1. svibnja i kada smo došli na Trg Ruggera Paladina skrenuli desno. Ubrzo smo stigli do zgrade Stare kovačnice koja je vjerojatno najstarija kuća u Grožnjanu. Na njenom je nadvratniku uklesana 1466. godina. Zgrada je bila u vlasništvu grada te se iznajmljivala kovačima. Vratili smo se nazad na Trg Ruggera Paladina i nastavili Ulicom uz zidine prema jugoistoku do Trga glagoljaša. Nastavili smo Ulicom uz zidine prema sjeveru i nakon nekoliko metara stigli do renesansne kuće Korner pored koje se nalazi još jedna brodska maketa. Kuća Korner je izgrađena 1567. godine na mjestu starije. Dalje smo nastavili ulicom prema sjeveru i stigli do Trga lođe. Na trgu se nalazi Pisarna koja je izgrađena je 1492. godine, a služila je kao sjedište lokalnih, općinskih bilježnika. Preko puta je renesansna gradska loža iznad koje je bio fontik (skladište hrane, najčešće žita). Loža se spominje u 14. stoljeću, ali je današnja zgrada iz 1587. godine. U zgradi je bio sud i zatvor, a na prvom je katu bilo skladište gdje su se čuvale gradske mjere i utezi. Dalje na zapad vodi Ulica Umberta Gorjana. U toj ulici se nalazi barokna palača Spinotti-Morteani iz 1681. godine i zgrada Općine Grožnjan. Vratili smo se na Trg lođe i iz starog dijela Grožnjana izašli kroz istočna gradska vrata iz 15. stoljeća koja su ukrašena grbovima mletačkih rektora iz 15. i 16. stoljeća. U blizini gradskih vrata se nalazila "Hosteria", gostionica za vojnike, i... ...preša za masline na kojoj je uklesana 1923. godina. Nastavili smo prema sjeveru. Prošli smo pored kolne vage i došli do jednobrodne crkve sv. Kuzme i Damjana. Crkva sv. Kuzme i Damjana je izgrađena 1554. godine. Crkva ima trijem i preslicu s dva otvora bez zvona. Zidne slike u crkvi je oslikao hrvatski slikar i grafičar Ivan Lovrenčić (Sveti Križ Začretje, 28. prosinca 1917. — Zagreb, 1. siječnja 2003.) 1990. godine. Nastavili smo dalje i nakon dvadesetak metara, na raskršću, skrenuli desno. Nakon stotinjak metara smo stigli do ulaza u mjesno groblje Grožnjan i... ...grobljanske crkve sv. Nikole iz 19. stoljeća. Nekoliko desetaka metara sjevernije se nalazi kapelica sv. Duha koja je izgrađena 1598. godine, a restaurirana 1799. Blizu kapelice sv. Duha je zanimljiva "kamena garnitura“ koja je postavljena na lijepom vidikovcu. Vratili smo se nazad cestom do parkirališta gdje smo parkirali auto. Karta naselja Grožnjan s posjećenim lokacijama. Dužina rute 1,50 km. |
< | siječanj, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv