Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Mnogi me pitaju odakle crpim životni optimizam. Ja se pitam koji optimizam? Ne znam ni sama, odakle mi to nešto što me pokreće iz dana u dan, na ovaj način na koji me pokreće.
Vjerojatno je to nešto u meni, u mom položaju zvijezda ha ha ha.., ustvari prije bih rekla da je to stvar izbora. Dobro, možda malo i karaktera.
Iako kad se retrogradno vratim unatrag nije optimizma bilo oduvijek, nisam se s njime rodila, nisam čak ni odrasla u takvoj obitelji, nisam ni imala društvo s tim životnim uvjerenjima. Imala sam sasvim žešće faze crnila, kad je sve oko mene bilo, crno, kad su svi oko mene bili crni, kad ništa ali baš ništa nije imalo smisla, kad sam bila sama sebi najveći neprijatelj, kompleksi i autodestrukcija do daske. Tako to obično krene. Krene polako i uzme te. Najprije ti uzme mali komadić tebe, pa onda svakim danom te uzima sve više i više i više, i onda nakon nekog vremena ili nakon dosta vremena uvidiš da je to ustvari tvoj životni obrazac. Da je to crnilo toliko sraslo s tobom da misliš da je to nešto što je normalno. Da je to takav život i da je crna sudbina pogodila od svih ljudi baš tebe.
Počneš vjerovati da se u tvom životu događaju samo loše stvari, da te okružuju samo loši ljudi, da nikad neće svanuti, da problemi jednostavno nikad ne prestaju, da će te svi iskoristiti, da nikad neće biti para, da te nitko ne može voljeti i vjerojatno se zapitaš, ako me ta osoba i voli, što ona želi od mene da me voli?
Nije to dobro, nikako. Teško je tako funkcionirati. S takvim uvjerenjima zaista se čovjeku počnu događati i takve stvari. Prije ili kasnije. Neizbježne su, čista fizika stvarnog života.
Nakon toliko godina što sam "promijenila" svoj obrazac života po kojem živim iz dana u dan i dalje me kače iste stvari kao i većinu - minus na bankovnom računu, kredit, odgoj, brzina protoka vremena a ja pola toga ne stižem, sigurnost posla, roditelji, propali brak, međuljudski odnosi, bolesti itd...., ali sada, sve to što sam si nabrojala ima sasvim drugu težinu... nije više toliko teško kao što bih nekad mislila, nekako kao da je svijet drugačije okrenut prema tebi.
Stvar je vrlo jednostavna, ili je čaša napola puna ili napola prazna ..... sve je stvar vlastitog izbora.....

Oznake: život, optimizam, izbor

Neki dan sam bila na irskim plesačima. Njihovoj magičnoj predstavi želim prisustvovati pa iskreno barem jedno zadnjih 10 godina. Stalno želim. Čujem da su u mom gradu, pa u nekom drugom gradu koji nije na samom kraju svijeta, pa onda kombiniram, planiram kako to izvesti, kako okupiti ekipu koja bi išla, koju to zanima, koja želi ....
I redovito, uvijek mi se nešto poremeti i krene onim tokom kojim ja ne želim. Ne stignem do irskih plesača ....
Nedavno sam se bacila u duboka razmišljanja, kako sve ono što mene veseli, ono što želim vidjeti i čuti, kako sva putovanja - jednostavno prođu pored mene jer ja jednostavno ne mogu nešto planirati, jer nekog čekam, jer mi je preskupo, jer uvijek nešto jer.
Jednog dana jednostavno sam odlučila, dosta je .... Život je ovaj sada i ne propuštam više te sitnice koje te čine sretnim, koje te nadahnjuju i hrane dušu.
Ako si ja i dozvolim malo oduška i malo slobode i malo nečeg što mene uveseljava i čini beskonačno sretnom, nitko neće umrijeti, na kraju krajeva, nikom oko mene ništa ne nedostaje, dajem sebe u svakom smislu, pa valjda i ja nešto trebam malo uzeti za sebe.
Jer ako ja radim i uzmem nešto za sebe, tada ću moći još više dati sebe ....
Ljetos kad sam bila na koncertu Maksima Mrvice, čiji je koncert isto bio moja tiha patnja .... Nekako, sam imala neki osjećaj, i prije nego što sam znala, da ću još ove godine biti na njegovom koncertu. Nemam pojma kako ali nešto me vodilo ka tome.
Nakon koncerta smo ekipa i ja sjedili na terasi i razgovarali, onako uz put. Kažem im da sljedeće što želim vidjeti su irski plesači i da bih voljela da idemo zajedno. Ali, čak ako oni i ne idu, idem ja sama .... Jer ja moram ići ....
Nije prošlo dva mjeseca, jedne subotnje noći vozim se pustim gradom i ispred mene ugledam plakat s njima i u mom gradu! Da ne vjeruješ!
Naravno, da je ekipa bila skupljena i karte kupljene odmah u ponedjeljak .... I tako, baš niz neobičnih situacija.... Sljedeći "projekt" koji jako želim je višednevni izlet u Toscanu, ekipu imam a za dalje ćemo vidjeti .... Naravno, da ako je taj izlet dobar za mene, već će se netko gore pobrinuti da mi napravi najbolji mogući scenarij .... Ne znam zašto, ali ja uopće ne sumnjam u to ...
Doduše, takve se "neobične" situacije događaju vrlo često jer upravo tako živim i tako razmišljam .... Veselim se svemu, trudim se živjeti sada i u ovom trenu, nalazim smisao u svemu pa čak i kad "padnem", brzo otresem koljena i nastavim dalje ....

Oznake: plesači, želja

Pričajući s raznim ljudima o njihovim životima i lošim ili boljim brakovima, razvodima i inim životnim situacijama, uvijek, ustvari gotovo uvijek ispada da kad dođe do rastura jedne obitelji, muškarac je taj koji odlazi, koji nađe neku mlađu, bolju, ljepšu, odlazi s njom. Odlazi k njoj.
Ja sam upravo učinila suprotno.
Ja sam otišla. Nisam otišla k nekom ili s nekim, jer nemam s kim. Za sada.
Nakon dugog, dugog razmišljanja, promišljanja, vaganja, pisanja što želim s njim a što ne želim, što volim kod njega a što ne volim, što mogu podnijeti a što ne mogu. Shvatila sam da što više vrijeme prolazi da sve toga manje mogu s njim, da sve toga manje očekujem od njega, da me ne boli kad me povrijedi teškim riječima, da mi je ljepše kad ga nema kući nego kad je s nama.
Kada nismo razgovarali tada mi je bilo najlakše, ustvari najljepše. U kući mir i tišina, nema tenzija, nema povišenih tonova. Da, bilo je i mirnodopskih razdoblja, kad je bilo sve po njegovom i kako on želi, tada su cvale ruže, u njegovom vrtu, ne u našem. Ali zar u braku nemamo zajednički vrt?
On je tip osobe koja se svako jutro budi s mišlju da je jutros sunce svanulo jer on tako želi, da je cijeli svijet podređen samo njemu i sve postoji samo radi njega. Nije mogao prihvatiti da ja nisam tu samo radi njega. Mnogo što o meni nikad nije uspio prihvatiti. Kod njega se različitosti ne poštuju. Ako si različit onda si čudan.
Ono što sam mu pričala nikad nije shvatio ozbiljno. Pa čak ni ono kad sam mu rekla da odlazim. Mislio je da se šalim. Kakva budala!
Rekao mi je da sam gadan sugovornik, zajeban, svaka mi je riječ na svom mjestu i ono što kažem - to i mislim i to ću i napraviti - sada shvaćam da nije ništa naučio sa mnom, shvatio je što pričam, ali nije shvatio ozbiljno. Možda nije htio shvatiti.
Od svega najtužnije mi je što smo imali materijalnu odskočnu dasku u životu kakvu malo tko danas ima. Krenula sam u vezu, kasnije u brak sa poprilično velikim vlastitim stanom, bez kredita, bez dugova, s dobrim poslom, krasnim roditeljima koji su nam pomagali gdje god su stigli i mogli, s prekrasnim njegovim roditeljima koji su mi i danas nakon svega izuzetno dobri. A on je 6 godina "tražio" posao. Tražio ga je doma ispred računala, po kafićima i vozeći se na motoru.
Tužno.
Gledam ga danas, od silnog luksuza u kojem je živio, sada živi u podrumu koji je prenamijenio u garsonijeru. Umjesto kreveta, spava na kauču, sam čisti, jede vani. Živi sam. Možda mu je tako i najbolje. Ne mislim da je on loš čovjek ali sigurno znam da obitelj za takvog čovjeka nije.... Nažalost, trebalo mi je vremena da to shvatim.
Jebi ga, neki uče iz prve, neki iz pete, a neki nikad. Ja spadam u one kojima treba malo više, ne zato što baš nisam inteligentna, već zato što vjerujem u ljude, vjerujem u promjene, vjerujem u svašta. Vjerovala sam da će se i on promijeniti i da napraviti drugačiji poredak u životu. Ipak, od svega više nije ostala ni vjera, sve se rasplinulo. Tako je ipak najbolje, samo treba vremena da to shvatiš. Jednom razbijena čaša nikad više neće biti kao nova ....

Oznake: brak, raspad

Tuđe riječi na moj račun me inače ne bole, ni najmanje, ali riječi mojih najmilijih na moj račun me ponekad naprosto razdiru...

Čitam na nekom blogu: Vegetarijanci žive 9.5 god. duže - super, mislim si ja. Vegetarijanstvo je super izbor, i sama sam prije bila vegetarijanka nekoliko godina. Ali pitam se želim li uopće u živjeti/životariti 9.5 god. duže od ostalih.
U šali često kažem da je moj plan živjeti negdje do 90-e god., tako da bi mi još 9.5 god. stvarno bilo too much.
U ovom okrutnom vremenu gdje se skoro pa svatko na sve moguće načine bori za svoje mjesto pod suncem, gdje se gotovo svi grčevito bore sa besparicom, plaćanjem stambenih i inih kredita, kupovanjem dječjih cipela, plaćanjem računa i svih drugih svakodnevnih sranja koje jednostavno moraš obaviti i nije baš neki luksuz od života.
Što kaže jedna moja frendica: "Divota od života!"
Teško je živjeti u današnje vrijeme. Predpostavljam da ni prije nije bilo lako, svako vrijeme nosi svoje breme. Nekad prije dok sam ja bila dijete ili u vrijeme naših nona barem smo znali da jedemo zdravo i barem su ljudi bili normalniji.
Danas mislimo, ali samo mislimo kako jedemo zdravo, u biti u sebe trpamo gomile sranja s nekim dugačkim i nikako razumljivim sastojcima.
Odem na placu i divim se voću i povrću, sve besprijekorno izgleda, gotovo savršeno. Kupiš jagode, zagrizeš istu tu jagodu, kad ono mi mirisa ni okusa, živa plastika. I tako skoro sve .... voće, povrće, meso .....
Prestrašno, ježim se od svega toga. Nemamo baš i nekog izbora. Jedini izbor je, ili jedi ili ne jedi i živi od solarne joge tj. hrani se sunčevom energijom. Iako u zadnje vrijeme ni to jadno sunašce više nije što je nekad bilo, sve neke rupe na nebu i ina čudesa...
Svako toliko vidim u novinama ili na TV-u, povučeno meso s polica jer je zatrovano, povučene dječje igračke radi otrovnih sastojaka, u šamponima i mirisima kancerogene primjese, u bombonima sastojci koji potiču agresiju, mlijeko puno antibiotika, u hrani sve neki E sastojci, lažne deklaracije i lažirani rokovi trajanja, o zraku da i ne pričam. Udišemo tko zna što.
Lijekovi se dijele šakom i kapom, i za što je potrebno i za što nije potrebno, antibiotici se gotovo sipaju iz rukava, dječja cjepiva koja su obavezna. Svi znamo da lijek pomaže za jednu stvar a štetan je barem za još tri druge. Kažu farmacija je najbogatija, baš se pitam zašto?
Dalje, klimatske promjene koje je više nemoguće pratiti. Prirodne katastrofe sa završecima kobnim i za ljude i za životinje. Žao mi životinja - nisu one krive, žao mi je malih ljudi - nisu oni krivi.
Oni veliki i nedodirljivi za sebe se i tako na kraju pobrinu.
Kažu smak svijeta je u prosincu 2012., ma mislim si ja, smak svijeta je već odavno počeo, lagano i sigurno kročimo putem samouništenja.
Stalno neki ratovi i nadmetanja svjetskih velesila, tko je jači, tko je bolji.
Kad slušam razgovore ljudi svako toliko čujem riječ karcinom. Pošast 21 stoljeća, vrlo je malo onih koji umru od starosti, uglavnom od karcinoma, ovakvog ili onakvog. Danas se kloniraju životinje, putuje se na Mjesec a ne može se naći lijek protiv raka. Doista neobična priča, uglavnom, u to ne vjerujem. Svako toliko iz laboratorija izleti neka ekstra bakterija, ako se dobro sjećam - kravlje ludilo, ptičja i svinjska gripa, ima još toga ali se ne mogu sjetiti. Sada čitam o nekoj super bakteriji koja bi potukla pola čovječanstva. Vjerojatno tamo netko misli da nas je previše na majci Zemlji pa bi to trebalo malo prorijediti.
I onda kad tako sve malo saberem jedno sigurno znam - postati ću opet vegetarijanac ne radi zatrovanog mesa i ne radi toga što ću živjeti 9.5 god. duže, već radi svojih uvjerenja.
Drugo, kad se osvrnem oko sebe i pogledam kuda ide ovaj svijet baš i ne želim doživjeti devedesetu.
Žao mi je djece, kakav im svijet ostavljamo....

Oznake: svijet

Danas sam bila s prijateljicom na kavi. Nekad smo bile vrlo bliske i viđale se gotovo svaki dan. Danas je to malo, ustvari dosta rjeđe, nekako nas je život razdvojio. Ona je otišla svojim putem a ja svojim. Tu i tamo nam se putevi presretnu. Prije smo bile, kako se ono kaže - i u dobru i u zlu. Danas i ne baš, najčešće se vidimo kad nam je loše, ili njoj ili meni. Nažalost više se sastajemo po prijateljici tuzi.
Tako mi sjedimo na jednoj sunčanoj terasi i razgovor ide. Ide svojim tokom. Ovaj put za promjenu ona je ta koja je u problemima, ona je ta koja se nalazi na raskrsnici, ona je ta koja analizira, ona je ta koja ne zna kako i što dalje. Slušam je pažljivo i razmišljam o onom što priča, o onom što je muči, o onom što je tišti.
Slušam je i sramim se sebe .... Nikad mi nije ni palo na pamet da nju mogu mučiti takvi problemi, da su to za nju uopće problemi ... Ona je cool žena. Ona uvijek ima rješenje za sve, ona je poduzetna, ona jednostavno uvijek zna staviti pravu stvar na pravo mjesto, ona uvijek nađe onu pravu riječ ... A ipak je ona tako ranjiva i toliko jedno preplašeno dijete zarobljeno u tijelu odrasle žene... Toliko me iskreno dirnuo taj naš razgovor i potakako me da napišem ovo ..
Živimo u svijetu maski. Svi imamo i nosimo razne maske. Stavljamo je ujutro čim otvorimo oči a tokom dana ih samo mijenjamo. Imamo jednu masku za obitelj, drugu za prijatelje, jednu za posao, drugu za uspone, padove, tuge, sreće, borbe, svađe.... Svi živimo s maskama. A onda kad smo sami pred sobom i sami sa sobom, ogoljeni smo i jadni. Bolno smo svjesni sebe, svojih slabosti, svojih mana, analiza i samoubilačkih svakodnevnih samoanaliza... Jednostavno smo ranjivi ....
Ispod te ljušture, svi smo krvavi i muče nas isti problemi. Dali ću ikada upoznati i spoznati što je prava ljubav, dali ću ikada biti sposobna voljeti, dali će itko ikad mene voljeti na način koji ja želim, dali ću preživjeti do prvog u mjesecu, dali ću moći učiniti ovo ili ono, dali imam snage za učiniti promjenu u svom životu?
Dakle, princip je isti, sve su ostalo nijanse ...

"Slijediš li žudnje svoga srca i osluškuješ li želje svog istinskog ja, otvoriti će ti se mnoštvo mogućnosti i zakoračiti ćeš u potpuno novu stvarnost. Počet ćeš doživljavati znakovite podudarnosti - primjerice, u pravom trenutku biti će ti ponuđen odgovarajući posao. Pomislit ćeš da si čarobnjak jer ćeš u svoj život privlačiti prave ljude i najbolje mogućnosti. Takvi će događaji zapravo biti potvrde da se nalaziš na pravome putu."

Ovo je citat iz jedne knjige koja mi je jednom davno došla u ruke, i nedavno sam je opet kao slučajno našla u biblioteci i opet je pročitala. Knjiga koja je prepuna meni izuzetno životnih situacija. Zašto kažem meni?
Zato što se upravo tako trudim živjeti unazad dosta godina. Kad sam sa velikom sumnjom počela onda sam se morala truditi, jer je to bilo nešto što nije moje, nešto sa čim nisam odrasla, nešto što mi nikad nitko nije rekao. Kad sam otvorila Pandorinu kutiju to je izgledalo kao da plivaš uzvodno boreći se sa pomahnitalom rijekom.
Nešto je bilo potrebno promijeniti.
Jedan mudrac davno je rekao da kad počneš sebe mijenjati onda se počne i sve oko tebe mijenjati. Mogu samo reći - isitna!
Davno sam započela jedan veliki i beskonačni projekt koji se zove rad na sebi. I još traje i trajati će .... možda zauvijek, najvjerojatnije .... gotovo jedini rad koji stvarno nije uzaludan i rad gdje slatke plodove ubireš gotovo svakodnevno.
Neki novi način razmišljanja i pogleda na dobre i manje dobre situacije koje te prate iz dana u dan, sada, nakon toliko godina rada, čitanja, druženja, diskusija, promišljanja dobivaju neku drugu dimenziju, neku drugu boju.
I ništa, ma baš ništa više nije tako teško i neizvedivo .....

Moj sin ima svoju tajnu?!
Primjetila sam danas da je nešto mirniji nego obično. Zamišljeniji. Razmišljam, ok, umoran je. Previše zbivanja u vrtiću, plivanje nakon vrtića. Puno je to za tako malo - veliko stvorenje...
Pitam ga što je? Kaže ništa, imam tajnu! Razmišljam o nečem!
Pitam ga, želiš li mi reći? Ne, kaže on!
Ok, ako želiš tu sam u bilo koje vrijeme za tebe, kažem ja.
Vozimo se kući bez riječi. U jednom trenutku kaže da želi sestricu. Kad sam to čula, smrzla sam se. U sekundi mi je prošlo barem sto stvari, kako mu objasniti, kako mu reći? Kako diplomatski odgovoriti na želju jednog djeteta, kako odgovoriti da ga ne povrijediš, da mu ne srušiš njegove snove, kako i što uopće reći a da ne miješam kruške i jabuke.
Samo sam kukavički prešutila i prebacila na drugu temu, jer mislim da što god da sam mu rekla bilo bi gore, bila bi laž....
Ne želim ga lagati, ne želim pogrdno govoriti o njegovu ocu, iako je to zaslužio. Ali čemu, razišli smo se, a taj mali tokom vremena će i sam prestati biti mali, postati će veliki i jednom će shvatiti kakav mu je otac, bez mojih pogrdnih riječi koje mogu krenuti poput bujice i nikad se ne zaustaviti.
Kako mu objasniti da sam s njegovim ocem htjela sve, ali baš sve, htjela sam i vjerovala da možemo zajedno pokrenuti planinu i da možemo okrenuti svijet naopako?
Da sam ga ludo i bezuvjetno voljela sa svim njegovim više manama a manje vrlinama, da sam odbacila sve svoje prijatelje, skoro obitelj i sve svoje hobije i zadovoljstva radi njega, da smo imali odličnu odskočnu dasku za budućnost koju je on iskoristio na najgori mogući način? Vrijeđanje, ponižavanje, egoizam, sebičnost, samoživost .....
Tokom godina braka dozvolila sam si da izgubim sebe, da se više ne prepoznajem, da je nestala cijela moja osobnost i ja, ustvari, postala sam ono što je on od mene očekivao. Nije me pitao dali i što ja mislim o tome? Kao da je bitno!
U toj novoj lažnoj ulozi onoga što ti nisi, postaješ nesretan, ali ne materijalno nesretan, nego ono unutra nesretan, kao da živiš život koji nije tvoj, igraš uloge koje sam sebi nikad ne bi dodijelio, jer se to kosi sa svim tvojim životnim uvjerenjima, svjetonazorom, moralom i svime ...
I tako to traje i traje i traje ..... i sve ti je gore, toneš i ne možeš nigdje, bojiš se, od straha i pada samopouzdanja ne možeš se maknuti. Jednostavno si paraliziran u svojim sranjima ...
Onda staneš na loptu i zapitaš se, zar od one nekad jedne davne osobe koja je koračala hrabro i uzdignute glave, gdje su iskre frcale od samopouzdanja na sve strane, je nastalo ovo - šaka jada koja se gotovo boji svoje sjene ... Ne, ne, ne ..... ne prihvaćam takav život po pitanju ničega!
Ma nije meni u opisu radnog mjesta na ovom svijetu da ja budem u komi, depresiji ...
Život je ovaj jedan i sada i ako si ga sama ne sredim i ne pobrinem o njemu i svojoj sreći, neće mi ga baš nitko srediti. I tako sam lagano počela kopati u dubinu sebe i poskidala sloj po sloj sebe, i evo čuda .... Negdje duboko opet sam naletila na onu nekad davnu osobu koja je u stanju pokrenuti planinu. U početku je bila mala, ali svakim danom je postala sve veća, tokom vremena želja i vizija boljeg života dala mi je snage da opet pokrenem planinu, ali ovaj puta u svoju korist ....

Što je večernja šizofrenija?
To nešto gore navedeno nije samo nešto, to je proces koji traje. Počinje ujutro, a završava kad se završi. Nije moguće znati točno vrijeme kada.
Zašto večernja?
Zato što je navečer špica, zato što navečer je kulminacija svega od toga dana!
Dakle, radi se o tome, da kao i mi veliki, odrasli ljudi tako i mali ljudi tj. djeca imaju svoje dane kad ustanu na lijevu nogu i kad im baš ništa ne ide od ruke i onda nastupa to ......
Evo, gledam svog sina, uskoro puni 5 godina, danas je bio upravo taj dan ....
Borba od kad smo oči otvorili. Marenda - zašto to za marendu, neću to nego želim baš ono (naravno, to što je princ zaželio, toga baš nema sada u frižideru) .... Pokušavam smiriti situaciju, pregovaram, objašnjavam - ništa, bezuspješno, svijet je potonuo ....
Idemo dalje, slaže legiće - opet katastrofa, ono što je dotični gdin. složio raspalo se, raspalo se u komadiće. Ja kao trebam pomoći složiti tu neku kreaciju natrag, naravno, ne znam ni približno što je autor zamislio. Složim onako po vlastitom nahođenju, opet katastrofa jer ta kockica nije trebala biti tu, nego neka druga a ja to ne razumijem.....
Kažem mu, ajmo malo van razbistrit glavu, kiša pada ali nema veze, idemo. Opet on, zašto moram nositi kišobran, idem u tenisicama, neću čizme ..... opet, objašnjavanje ...... i objašnjavanje ...... i nakon ne znam ni sama koliko vremena konačno izlazimo van. Opet fijasko .....
Da ne brojim više, i tako cijeli dan. Ali, cijeli dan ...... Ne mogu, mislim da bih mogla sad past u nesvijest.
I onda na kraju dana, onako lagano pred spavanje kaže on meni, onako cool: "Čuj mama, baš sam si mislio da bih noćas mogao ostati cijelu noć budan. Mogu li?"
Ja jedino što sam si u tom času pomislila da kupim kartu za mjesec, ali u jednom smjeru ....
Gledam ga sada, spava, dijete divno i krasno i milo ..... ma da ga sad pojedeš ....
Svog sina obožavam i za njega nema što ne bih napravila. Radi njega sam tu i postojim radi njega. Ja učim njega a on uči mene. Veličanstvena simbioza.
Apsolutno nisam tip roditelja koje niječe loše strane klinca, koje ne vidi karakterne mane, koji ne priznaju sami sebi da i njihovo dijete ponekad može biti nemoguće ili može učiniti, izgovoriti nešto loše. Super su mi roditelji koji kažu da njihovo dijete nikad ali baš nikad nema loš dan i da je uvijek najbolje na svijetu. I onda se ja pitam, koga lažu? Mene ili sebe? Vjerojatno sebe!
Što su djeca?
Mali ljudi, koji imaju pravo na svoje loše dane, na svoje tuge, na dane sreće i koje to trebaju apsolutno odraditi na bilo koji način. Vjerojatno, oni imaju svoj film kako ta neka loša stanja izbaciti iz sebe a na nama velikim ljudima je samo da imamo dovoljno strpljenja da to odradimo skupa s njima ....
Ne gledam baš sve kroz ružičaste naočale i ne trebam opravdanja, pokušavam samo biti objektivna iz vrlo jednostavnog razloga - da od njega pokušam sutra napraviti normalnog čovjeka koji će moći normalno komunicirati, biti socijaliziran i kojeg neće biti sram bilo gdje se naći ... Vjerujem da svi mi roditelji dajemo sve od sebe, ali vrijeme će najbolje pokazati koliko smo uspjeli ili griješili ....

Gledam film „Pod suncem Toscane“, više ne znam po koji put. Svaki put ispočetka i svaki put iznova se nečem čudim i nađem nešto novo u filmu. Nešto što sam propustila, nešto što nisam primjetila. Film koji me svaki put oduševi na nov i jedinstven način. Film koji je tako ustvari američko jednostavan a ustvari je tako dubok, tako životan, tako stvaran.
Taj film ustvari predstavlja jedan život, upravo onakav kakav bi trebali ponekad svi imati. Što kaže jedna moja prijateljica: „Život ti je spuštanje niz tobogan, samo digneš ruke i ideš, pa što te dočeka“.
I u pravu je.
Živimo dan za danom začahureni u neke svoje svjetove, preplašeni i uplašeni od onoga što nam nosi sutra, od straha od bilo kakvih promjena jer su nesigurne, jer su neizvjesne, jer ne znamo posljedice tih promjena, pa nam je i bolje živjeti u vlastitoj mutnoj bari, nesretni i nezadovoljni, nego išta promijeniti. Jer ovo je lose, ali neka, barem je sigurno. Pa se pitam jeli uopće išta više danas sigurno. Za što u životu dobiješ pisano jamstvo. Živimo u svijetu imaginarne slobode, a u biti ni sami nismo svjesni koliko smo vezani, za obitelj, za posao, za stvari, za prijatelje itd..
Živimo brzo, jurimo za materijalnim, ne vidimo ništa osim sebe, ne primjećujemo one male sitne stvari koje nas okružuju, one sitnice koje čine život ljepšim, one sitnice koje oplemenjuju dušu.
Ne vesele nas ulični svirači, ne primjećujemo bore prosjaka na ulici, a na tom licu je ispisan cijeli jedan život, cijeli jedan put. Ne primjećujemo prekrasan cvijet na livadi, ne vidimo ljepotu zalaska sunca i ne čujemo lupkanje kiše po prozoru.
Ne vidimo ljepotu života ukoliko nemamo neke koristi od toga. Prestrašno.
Ne vidimo nova otvorena vrata života jer je lakše sjediti i plakati ispred onih zatvorenih i kukati nad svojom jadnom sudbinom koja nas je zadesila. Da, to je lakše, definitivno, nego naći nešto dobro u cijeloj priči i okrenuti priču na način da je čaša ipak napola puna a ne napola prazna.
E baš zato ovaj film gledam po stoti put valjda...
Zato što ti ukazuje ma male stvari u životu, na stvari koje mi najćešće i ne primjetimo, ukazuje da je jedan život pun znakova i kad bi samo malo sporije živjeli sada i u ovom trenutku možda bi nešto od toga i zapazili, da nije sve samo crno bijeli svijet i da nakon svake kiše dolazi sunce... pokazuje da prava i iskrena ljubav postoji i da će doći, samo treba biti strpljiv, da ono što je pravo ostaje zauvijek, da treba živjeti svoje snove pa barem i malo, jer nam oni hrane dušu, i da čovjek u životu ponekad treba biti i pomalo lud .....

Konačno mir. Mir u meni, mir u kući, mir oko mene... Danas toliko željeni mir se konačno dogodio.
Još jedan od onih malo napetijih i turbulentnijih dana u životu kad jedino što želiš je biti sam na nekom svjetioniku s dobrim štivom daleko od svih i svakog.
Danas mi čak i nisu bile toliko napete situacije koliko ljudi. Beskonačno puno vampira koji su me ocijedili ali doslovce ocijedili i popili i zadnju kap krvi i energije koju sam imala u sebi. Lud dan, lud da ne može biti luđi nego što je .... Sve neke rasprave, tenzije, problemi, napeti međuljudski odnosi. Valjda je danas bio takav poredak planeta. Dobro, glavno je preživjeti, pasti a onda se opet dignuti.
Kad imam neke izuzetno ali baš ono izuzetno teške situacije u životu, kad si na raskršću nečeg, kad trebaš odlučiti a ni sam nisi pametan što je bolje a što je gore, kad si pun straha od sutra, kad razmišljaš što bi bilo kad bi bilo i da je možda bilo ovako ili onako ne bi se možda tako završilo. Kad sam u takvim stanjima duže vrijeme, recimo godinama - one me iscrpe, dovuku me do dna, do samog taloga, do zida kad ne mogu više, kad nemam kamo, ni naprijed ni nazad. Nazad ne mogu jer je loše za mene, a naprijed isto ne mogu jer se bojim nepoznate budućnosti .....
Dovedem se do stanja da sam svjesna situacije da nešto moram mijenjati, jer ne mogu i ne želim cijeli život provesti kao uvela biljka na prozoru. Naposljetku skupim zadnje atome energije i radim drastične promjene, radim rezove, rušim, razaram, mijenjam cijeli svijet. Bujica potisnutog samo krene, sama od sebe ....
Sve razoreno ostaviš i stvaraš negdje nešto novo, stvaraš novog sebe, jačeg sebe i jasnijeg sebe s novim konkretnim životnim ciljevima. Dižem se popust feniksa, stvaram nešto novo iz ničeg ....
Umjetnost života je kad padneš na koljena opet se dići i nastaviti kao da nikad ništa nije bilo, bez okretanja unatrag, samo ravno i uzdignute glave ukoračati u neku sretniju budućnost ....

Obožavam ova jesenja jutra, kad ti sve krene naopako, ili možda ipak nije naopako već upravo tako treba biti.
Kišni petak je!
Evo što nosi kišni, jesenji petak u jednom gradu! Nadasve obožavam jesen, jako volim njene boje koje nam donosi, obožavam jesen u šumi ali u gradu volim je ipak malo manje.
Jutos sve nešto na trk, od trenutka kad sam oči otvorila, sve brzo.... Trk oblačenje, trk u vrtić, kiša, gužva na cesti, krećem se autom kao puž, milimetar po milimetar, već sam nervozna od vožnje.
Izlazim iz auta na pola puta i idem pješke. Gledam na sat, da, kasnim na posao. Sve radi gužve, a još sam ranije danas krenula. Koliko god sam nervozna i svjesna činjenice da je to jedno od onih jutra koja je najbolje preskočiti, ipak uživam u hodanju do posla. Uživam u ovom trenutku, iako me je sve jutros izbacilo iz mog balansa.
Ma dobro, nema veze, proći će i to jutro....

Družeći se s ljudima, bliskim, manje bliskim, prijateljima, poznanicima itd. često se dovedem u razmišljanje što to tjera čovjeka da bude zao prema nekom drugom, da ga povrijedi, da ga boli? Dali ta zloća izlazi iz njega svjesno ili nesvijesno, dali se s time rodio ili mu se ta osobina ili kako je već nazvali sama nakalemila kroz situacije koje mu je donio život?
Koliko ti duša mora biti zatrovana da stalno nekom svjesno želiš nanijeti zlo, da uživaš u tome, da te to čini sretnim. Što time čovjek ispoljava?
Životna frustracija i nezadovoljstvo svojim životom, dokazivanje moći samom sebi?
Gledam neke drage ljude koliko su ponekad opaki, koliko su zli u mislima, koliko su zli u riječima, koliko su zavidni, a ne shvaćaju da su na kraju ustvari zli prema sami sebi, jer jednom dođe vrijeme kad se podvuče crta i napravi račun, sve, ali apsolutno sve ti dođe na naplatu, samo se čeka taj trenutak. Svijet je savršeno ustrojen i sve je čista fizika, zakon akcije i reakcije, i to je to, nema druge.
Osobno ne mogu reći da nisam nikad povrijedila, jesam, radim to i danas. Često iz neke vlastite gluposti, nepromišljenosti i brzopletosti. Više se trudim da ljudima pomognem, iskreno pomognem, bezuvjetno! To me čini sretnom. Lijep je osjećaj kad osjetiš onu istinsku sreću negdje iz dubine sebe jer si nekom u ovom okrutnom svijetu napravio nešto dobro.
Znam, sve se jednom u životu vrati, apsolutno ne očekujem i ne radim dobro da bi m se vratilo dobro. Niti mi treba spomenik.
Ne znam kako drugima, ali, u to da je svijet ogledalo nas samih vjerujem, tako i živim. Takve mi se stvari i događaju, takve ljude i privlačim u život, tako i učim .... a na kraju tako i rastem ...
Ovaj blog se zove Ivana, upravo iz tog razloga što sam se dopisivala s njom dok sam ga pisala i skroz mi se pomutio koncept ... Ivana, volim te!

Sve nešto se vrtim po netu, pa čitam ovaj članak, pa čitam onaj članak i sve neke loše vijesti, sve neko crnilo ....
Dođe mi da se maknem od neta što dalje i da pobjegnem glavom bez obzira, ali ne može. Danas, čovjek bez neta je skoro izgubljen čovjek u prostoru i vremenu. Na internetu se ljudi upoznaju, čitaju novine, pretražuju forume, razmjenjuju iskustva, pišu dnevnike, čitaju knjige, sve nešto daleko i hladno ..... I onda se ja polako u svojoj glavi vratim u prošlost i mislim kako je to nekad, čak i ne tako davno bilo sve drugačije. Puno drugačije, možda puno teže ali puno toplije, puno intimnije. Sa sjetom se podsjetim tih vremena, vremena s dušom. Kad si u svakoj rođendanskoj ili novogodišnjoj čestitki mogao osjetiti duh tog vremena, duh tog rukopisa i na kraju vedrinu i sreću osobe koja ti je napisala ta tri reda. Nekada smo dnevnike pisali u neke svoje male teke u koje smo unosili sve svoje emocije. Kad čitam neki svoj prastari dnevnik, iz vremena kad sam još bila dijete, naprosto čitajući te retke lošeg djetinjeg rukopisa može se osjetiti duh tog vremena, duh tog života, kroz te retke možeš se jednostavno saživiti sa svim osjećajima i emocijama tog čarobnog trenutka.
Gledam, danas, pišem blog, nude mi se pozadine te, te i te, odaberi tu, tu i tu, font slova vam je taj i taj, sve neki kompjutori?
A gdje sam ja u cijeloj priči?
A gdje je tu moj onaj unutarnji štih u cijeloj priči?
A gdje je ono nešto u meni, ono još malo topline i ljudskosti, za koju se grčevito borim da ne pokleknem pred ovim ludim i modernim vremenom?
Sve ja tu nešto protestiram i sve se nešto bunim i sve kao ja to radije ne bih, ali, htjela ja to ili ne, uletjela sam u mašinu. Polako i neprimjetno me povukla i vuče me, i vidim da iz nje nažalost ne mogu. Došla su neka nova vremena, a na meni i meni sličnima, kojima ta internet vremena baš i ne odgovaraju previše, je da se borimo za ono nešto toplo u nama, što svi nosimo ali često u ovom ludom vremenu zaboravimo da imamo ili da samo uopće ikada imali .....

"Svijet poput ogledala odražava vaš odnos prema njemu. Kada ste nezadovoljni svijetom, on se okreće protiv vas, kada se sa svijetom borite, on se bori s vama, kada prekidate svoju bitku, svijet vam izlazi ususret''

... meni osobno jedan od dražih citata iz knjige Transurfing (ne znam točno koji dio) .... citat koji svakako djeluje u svakodnevnom životu ... za početak stvaranja jednog bloga ....