Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ne znam kako drugi, ali ja si često postavljam ciljeve u životu, skoro, pa gotovo svakodnevno si dajem neki novi zadatak, nešto novo za riješiti...

Ponekad si postavljam ciljeve na tjednoj bazi, ponekad na mjesečnoj ili čak na godišnjoj bazi, ovisno o cilju i ovisno o tome koliko mi treba vremena i truda da realiziram svoj postavljeni cilj. Neki ciljevi su mi lakši, neki teži, zahtjevni i zahtijevaju određeno vrijeme, trud i rad kako bi doveli kraju.

Postavljanje ciljeva mi je izuzetno važno u životu, oni me tjeraju naprijed.
Oni mi ne daju da stojim.
Oni su mi znak da sam živa i da tečem.

Često kažem za samu sebe da jednostavno živim od cilja do cilja.
I upravo onda kad pomislim da sam sve odradila, dođe mi neka nova ideja što bih opet mogla, promijeniti, zamijeniti, preokrenuti, dođe mi opet i ponovo taj neki novi cilj.

Jednostavno, obožavam to svoje postavljanje ciljeva i rješavanje istih, obožavam tu vječitu utrku same sa sobom. Volim to dokazivanje samoj sebi kako je sve moguće i kako ustvari sve mogu samo je potrebno imati ideju, cilj i krenuti prema tome bez previše osvrtanja i slušanja drugih.

Većini je skoro pa sve nemoguće, teško ili neizvedivo, naravno, bez da su pomakli prstom i bez da su samo i pokušali, najlakše je odmah i u startu odustati.

Upravo iz svih tih razloga nekako sam kroz život naučila isključivo slušati često samo sebe. Naučila sam slušati ono unutra u meni s čime isključivo ja rezoniram.
Naučila sam da se sve češće ne osvrćem na tuđe stavove, tuđa razmišljanja vezano za moje ciljeve.
Naučila sam svoje ciljeve ostaviti isključivo za sebe, jer jednostavno ne da mi se slušati okolinu kako mi se svojski trudi objasniti kako je nešto nemoguće, kako je nešto neizvedivo, kako upravo taj neki moj novi cilj nema smisla i vodi ka ničemu...

Ne da mi se, uvijek kažem da svatko gleda svijet kroz svoje naočale pa onda ok, neka svoje ciljeve, ideje i planove gledaju kroz svoje očale, a ja ću na svoje ideje, planove i ciljeve gledati kroz svoje filtere...

Često okolini volim reći da ako mi ne mogu dati neku novu ideju kako da ostvarim svoj cilj i ako im je jedini komentar kako se to nešto ne može i kako je to nešto totalna ludost, te kako ja uopće nisam kalibar za to nešto odraditi, onda im je bolje neka šute, jer ako mi ne možeš ili ne želiš biti podrška onda me nemoj niti sputavati u ostvarenju mojih životnih vizija. Vremenom sam nekako naučila s kim mogu o kojim temama, naučila sam tko mi je podrška, a tko mi je onaj koji mi pokušava slomiti krila.

Ali to je tako, to su ljudi, nema tu spasa, niti bijega, to je jednostavno tako.

Naučila sam da postavljene si ciljeve držim za sebe i radi sebe i radi drugih.

Imam jednu teku, tamo pišem sve postavljene ciljeve i sve zadatke koje moram riješiti.
Nikad ih ne držim u glavi jer znam da sve živo zaboravim, i onda ako zaboravim i ne riješim, e onda sam ljuta na samu sebe i tužna sam.
Ako ih ne zapišem, držeći ih tako samo u glavi, počnem raditi nekoliko stvari odjednom i najčešće sve to nešto započnem, zbrljavim, riješim do pola i ostavim - e tada budem poprilično ljuta na sebe, razočarana u sebe...
Sve kao nešto, a ustvari ništa...
E da mi se to ne bi događalo počela sam sve pisati, stavku po stavku, zadatak po zadatak, sve da bude transparentno i sve s naznačenim datumom, ponekad da mi bude zanimljivije koristim i markere i kemijske u boji - ponekad one sa šljokicama, dakle, moje postavljanje ciljeva nije samo tako, postaviš si cilj. Pisanje mojih ciljeva često meni bude ritual u koji se skroz ufuram osjećajući se baš važno dok sjedim doma i razmišljam i što treba sljedeće odraditi.

Ali ima još jedna veća životna čarolija u tome svemu. Jednom, nekad, poslije ne znam koliko vremena, kad staviš kvačicu pored zadanog cilja, kvačicu kao, ok, ovo je riješeno ili si postavljeni cilj precrtaš u znak koji bi značio da si i ovo riješio, e onda tvojoj sreći nema kraja. Da, upravo je tako, sreći nema kraja, još jedan zadatak sam riješila, još jedna briga manje...

Ponekad, uzmem taj svoj notes i prevrtim si sve svoje čekirane i prešarane, postavljene i već riješene izazove, na neke sam već i odavno zaboravila, baš ih onako gledam i kužim kako mi samopouzdanje sve više i više raste, shvaćajući kako mi je postavljanje ciljeva pomoglo u životu da rastem i da naučim vjerovati isključivo u sebe, jer vjera u sebe je nešto nemoguće veliko i moćno i jedino ono nešto iskreno moje što mi nikad nitko neće moći uzeti...

Iako je bio pozvan nije došao na druženje s nama dragim ljudima.

Prvotno je rekao da će doći, na kraju se ipak predomislio. Nije mi se niti osobno javio da neće doći. Poručio mi je to preko zajedničkog nam prijatelja. Ne znam zašto se nisam iznenadila na takav način njegova ponašanja. Valjda s godinama otupiš i dođeš u fazu kad te više malo što može iznenaditi.

Nekako, kao da sam potajno odahnula kad sam čula da ne dolazi, nekako kao da mi je pao kamen sa srca, kako bi se reklo.

Potajice i u sebi, već sam danima priželjkivala da ne dođe, jednostavno nije mi se dalo. Nisam imala muda ne pozvati ga, u biti, više sam se nekako povodila time misleći kako nije ok pozvati svih osim njega, iako mi je njegov dolazak bila teška tlaka.

Reklo bi se da smo prekinuli, razmišljam u sebi, smiješeći se sama sa sobom.

Prekinuli?

Što smo prekinuli kad službeno nismo nikad ništa niti imali.

Naš odnos nikad nije imao ime, nikad ga nismo nikako nazvali. Također, naš odnos nikad nije bio za javnost, to je bio odnos samo za nas dvoje....Odnos, u tajnosti, tako nam je pasalo i jednom i drugom....Nismo imali ambicije graditi dalje odnos, našu priču..

Oboje odmah od samog početka nismo vidjeli smisao našeg odnosa, puno i previše razlika preko kojih ne možemo prijeći, razlike koje ne možemo zanemariti jer su tu i jako su vidljive, životne i jako opipljive.... Za početak razlike tipa - velika razlika u godinama, mojim i njegovim, dalje - različite startne životne pozicije, različiti afiniteti u životu, broj svakodnevnih obaveza, općenito prerazličiti načini življenja naših života i premalo interesa da ih usmjerimo negdje kako bi krenuli u istom smjeru.

S vremenom od i ovako velikih razlika između nas dvoje isplivale su one još i veće - karakterne.

Razlika u godinama došla je na naplatu. On je još uvijek u svojoj u glavi jedno veliko i zaigrano dijete bez imalo trunke i odgovornosti prema sebi, a još manje prema životu. Jedan veliki nezreli muškarac, mlađi od mene, kojem treba puno pažnje i koji jednostavno želi da se svijet vrti oko njega, a ukoliko to ne bude tako onda nastane ona dječačka ljutnja i durenje kao kad djetetu oduzmeš najdražu igračku. Ali to je to, to je ta razlika u godinama, jednostavno, nitko mi ne može reći da godine nemaju veze, imaju, dakako da imaju. Razlika od 10 godina čini jako puno, u periodu od 10 god. stekneš zrelost, životnu mudrost, naučiš, prođeš život, izlaziš, mijenjaju ti se životni prioriteti, ima toga... Godine ipak bar nešto znače, možda nekom ne, meni apsolutno da... Realno, ova osoba koja sam sada, nisam bila prije 10 god., mnogo se toga u meni promijenilo, mnogo toga se u meni prelomilo što me definitivno iznutra promijenilo...

Jednostavno, ne da mi se više nekom biti mama osim onom kojem moram biti mama, ne da mi se više nikog odgajati osim onoga kog moram odgajati...Ne da mi se i niti ne želim, i na kraju, ne treba mi to.. U nekakvoj fazi života sam kad jedino što mi treba je sigurnost i životni mir.

Znam da uz njega ne mogu postići niti jedno, ni drugo....

Poimanje životne sigurnosti nam je skroz različito, on još o tome niti ne razmišlja iako bi mogao, ali tu je taj njegov divlji karakter + geni koji nisu baš za pohvaliti se....
Poimanje životnog mira nam je također različito jer njemu treba sve osim mira, njemu uvijek treba nekog adrenalina, on uvijek traži uzbuđenje, neku akciju... Meni je nekako dosta akcija. Turbo akcija mi je i sam svakodnevni život i more obaveza, trčanja, skakanja, organiziranja... Nekako sam se kao malo i umorila i stvarno sve više i više težim kakvom takvom miru uz tragove adrenalina, ono, baš tragove, taman onoliko koliko mora, ne baš nešto previše...

Jedino što nas je vezalo je to što smo nam je bilo dobro dok smo bili zajedno, jedino ta neka lepršavost, opuštenost i smijeh, sasvim dovoljno da nam bude dobro, a opet sasvim nedovoljno da preskočimo sve životne prečke koje nam netko postavlja....


Sad kad sam se odmakla od njega, od sebe, kad sam se odmakla od svega, od nas, sad kad razmislim, bolje je ovako, ne bolje, ma najbolje je ovako, svako na svojoj strani jer premalo je toga što nas spaja a previše toga što nas razdvaja.... Ne, i apsolutno ne žalim...