02

petak

studeni

2018

Preklopljene kazaljke ...

Znaš onu priču koju smo dijelili kao klinci da kad se poklope kazaljke sata da netko misli na tebe?

Da, tvoj sat mi još uvijek stoji na noćnom ormariću i svaki put prije spavanja nekako mi pogled pobjegne na njega. Kao što si i ti stao tako je stao i on. Da, stao je, preklopile su se kazaljke na 10:55.

Preklopile su kazaljke jedna drugu.

Iako ne vjerujem u te priče o prekopljenim kazaljkama ovaj put želim vjerovati u tu priču iz dječih dana. Želim vjerovati da si mi i tim svojim satom još jednom na neki suptilan način od negdje drugdje gdje si sada htio dati do znanja da se ne brinem i da paziš na mene, da paziš negdje odozgo na nas dvoje. Da nas gledaš i čuvaš.

Neki dan gledajući tvoj obožavani sat vratila su mi se mnoga sjećanja, probudile su u meni opet i još jednom onu buru emocija koje stalno potiskujem u sebi još uvijek ne želeći vjerovati da te nema već skoro pa godinu dana. Jebote, godinu dana a kao da je bilo jučer kad smo se natjeravali kroz smijeh i galamu po kući. I nakon godine dana i dalje boli isto kao i prvog dana, samo znaš mene, namontiram onaj blesavi osmjeh, sve okrenem na zajebanciju i pravim se kao da nije ništa. Pravim se kao da ne boli, pravim se kao da ne mislim, kao da nije ništa a samo na spomen tebe slomim se i suze krene same od sebe. Ali, lakše je kroz život s maskom, zar ne?

Znaš, nekako bih najradije prespavala i taj Dan mrtvih, i rođendan i Božić, jer sve mi je to nekako preteško.
Sve me to nekako vraća u vrijeme gdje ne želim biti, vraća me u ne tako davnu prošlost.

Neki dan me mali pita:

- Mama, hoćemo li slaviti Božić?

Šta da mu kažem?

Prešutila sam odgovor vješto mijenjajući temu.

Pomislih, kako slaviti Božić kad si na Božić odlučio otići. Nema više tog Božića za mene, gotovo je, kako bi se reklo, neka se drugi raduju, taj dan želim biti sama sa sobom i svojim mislima i ne želim nikog pored sebe. Na taj dan želim se samo sklupčati u krevetu pokušavajći ne misliti na ništa i na nikog, iako bezuspješno jer glava sama po sebi neće mi dati mira, vratiće se teški crno bijeli fimovi sami od sebe.

Na Božić dobivaju se telefonski pozivi sa čestitkama i željeći jedan drugom sreću. Božić je dan za obitelj.

Na Božić ja sam dobila poziv s riječima: znaš, tata je umro jutros u 7 i 25....

Na taj Božić moja se obitelj raspukla kao staklena čaša koja se više nikad neće moći zaljepiti.

I svaki božić do kraja mog života će biti obilježen upravo time i nema tu pomoći i nema tu spasa. Kako?

Jebeno. I onda se sjetih riječi sina, sve kako bi me utješio.

- Znaš mama, mali obični ljudi umiru svaki dan, jedino veliki ljudi umiru na Božić, moj nono je umro na Božić, vidiš mama...

Kako li je sve jednostavno u dječjim glavama, jebeno jednostavno, eh da mi je opet biti dijete, sve bi mi bilo lakše i jednostavnije.

Želim baš kao dijete vjerovati u tu priču o preklopljenim kazaljkama da si tu s nama, da nas čuvaš i paziš i gledaš nas svaki dan i u svakom trenutku.
Želim vjerovati da si sada sretan i da ti je dobro.
Želim vjerovati da ne brineš previše za mene jer odraditi ću ja i taj Dan mrtvih i rođendan i Božić, sve po redu, jer znaš i sam da ja to mogu, bar se pravim da mogu, ono što je unutra u meni ti to isto najbolje znaš, ali nema veze, mogu ja to...

Idem sada odraditi još jedan dio koji se očekuje od mene, odnjeti cvijeće na tvoj grob još jednom praveći se da je sve u redu i da ne boli.
Idem po još jednu životnu pljusku koja će me vratiti upravo tamo gdje ne želim biti, u prošlost provedenu s tobom iz koje se ne mogu otrgnuti.

I ne vjerujem više u priče da će to jednom proći, u priče da vrijeme liječi rane – sentimentalne gluposti za široke mase.

Ne, neće nikad proći, bol i praznina zauvijek ostaju.

Ostaje taj jedan gorak okus u ustima, ostaje ta neka bol i stiskanje u prsima svaki put i iznova, ostaje mi samo još jedan sat s preklopljenim kazaljkama koji će zauvijek biti na mom noćnom ormariću sjećajući me na tebe...

Fališ mi tata... Užasno mi fališ...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.