Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Kada se u životu nemaš na koga osloniti onda se počneš oslanjati na samoga sebe.

Kad se počneš oslanjati na samoga sebe tada konačno jednom spoznaš kakvu svemirsku i bezgraničnu snagu i moć nosiš u sebi, a do sada nisi niti znao da to nešto postoji u tebi, jer uvijek si nekako to nešto tražio, u biti, očekivao od nekog pored sebe, od nekog drugog, os svih samo ne od sebe - tako je bilo lakše. Tako je lakše!

Oslanjajući se na samoga sebe, konačno jednom shvatiš da čak i puno toga znaš napraviti sam, svojim rukama, svojom inteligencijom, svojom vlastitom sposobnošću koja ti je već odavno dana i čuči negdje sama i neiskorištena.

Oslanjati se na samoga sebe u životu i nije tako loše, nije čak niti toliko teško, rekla bih - oslanjati se na samoga sebe jedino je ispravno.

Kad se u životu naučiš oslanjati na samog sebe - tada ne boli, nema razočarenja, nema patnje i koliko god djelovalo teško, iz osobnog iskustva, rekla bih da mi je sada nekako lakše, kao da mi je jednostavnije.

Nikog više ne možeš kriviti za ništa što ti se događa, za sve si "kriv" sam sebi. Svoj život preuzimaš u potpunosti u svoje ruke i svjesno i odgovorno snosiš posljedice svojih životnih odluka.
Zvuči strašno i možda čak i je strašno u početku, ali konačno jednom u životu dođeš do onog životnog stadija što se zove zrelost, životna mudrost i spoznaja da si sam kreator svog vlastitog života upravo onako kako ti želiš i kako tebi odgovara. Zvuči fora, zar ne?

Često sam znala sama sebi reći, mala imaš ruke, imaš glavu, sposobna si i vrijedna i nema što ne možeš učiniti sama za sebe, a da pritom ništa ne tražiš, ne pitaš, ne moliš i na kraju se ne razočaraš, jer često, htjeli mi to priznati ili ne, često se razočaramo u onog pored sebe jer nije mogao/htio ispuniti naša očekivanja. Na kraju, i zašto bi itko ispunjavao ičija očekivanja? Jer se nama tako hoće? Da, moš si mislit, kako da ne, evo red ispred vrata, svi se polomili od ispunjavanja tuđih očekivanja...

Veliki dio svog života sam se hrabro i s punim povjerenjem oslanjala na svih osim na samu sebe. Tako sam naučila. Svima sam vjerovala više nego sebi, uvijek sam nešto čekala od nekog drugog, uvijek sam slušala neke tuđe izgovore i opravdanja kako mi ne može pomoći danas, pa ne može niti sutra, pa kad bude bilo vremena javiti će mi se.... Da, tako su dani prolazili i ja bih vječito stajala i gledala njurgajući i optužujući kako su ljudi ovakvi ili onakvi. Da, jesu. Ljudi su upravo i onakvi i ovakvi i ja sam im dopuštala da budu upravo takvi nekakvi prema meni i još k tome sam im s punim povjerenjem puštala da mi organiziraju život kako njima paše i kad oni imaju vremena...

Ali, život je baš je baš jedna simpatična pojava.. Smjesti ti kad se najmanje nadaš....

Život mi je jebeno smjestio priču iz koje sam težim putem naučila kako vjerovati sebi. Život me je ne baš lijepim i ugodnim putem naučio kako se izboriti za sebe u ovom prgavom svijetu. Također, život mi je dokazao koliko ustvari mogu, koliko sam sposobna, snalažljiva i vrijedna mala žena...

I ma koliko god mi sve TO nekad bilo previše i ma koliko god sam puta pomislila da ja više ne mogu, da ja stvarno i iskreno TO ne mogu - upravo danas kad se okrenem vidim da ja TO sve mogu i neizmjerno mu hvala na svemu.... Naučila sam velike životne lekcije, a jedna od njih je - oslanjanje na samu sebe ....