Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

U posljednje vrijeme sve češće volim biti sama.

Sve češće provodim vrijeme sama sa sobom.

Sama sa sobom, sama sa svojim mislima, sama u svom životu. Nisam usamljena, imam zavidan broj divnih i kvalitetnih ljudi oko sebe, samo volim biti sama.

Samoća mi uopće teško ne pada, dapače, često je obožavam u jednu ruku, na neki način. Iskreno joj se divim.

Kad je čovjek sam sa sobom uvijek tu ima posla, u toj beskonačno velikoj riznici nas samih nikad nije dosadno.

U samoći mi često super ideje padnu na pamet.
U samoći često dolazim do velikih spoznaja, kako o sebi tako i o svijetu oko sebe. Dolazim do spoznaja o životu.
U samoći spoznam gdje sam pogriješila, što stvarno želim, što mogu napraviti bolje kako bih bila bolji i kvalitetniji čovjek.
U samoći često punim samu sebe nekom novom i svježom energijom.

Često mi je teško naći vrijeme za biti sama sa sobom jer život te često ne pita što bi danas radila već te nemilice nagazi - imaš obaveze, imaš odgovornosti prema obitelji, poslu, svijetu općenito - svakom si kao nešto dužan, svatko nešto traži od tebe, očekuje se nešto od svakog od nas.

Ali upravo iz te vječite očekivanosti da si uvijek nekom nešto "dužan" i da uvijek za nekog nešto "moraš", isto tako očekujem od same sebe da moram dati sama sebi.
Dati si mira, dati si samoće, dati si prostora da se odmaknem od svega, da se odmaknem svaki dan od svih, ako ništa drugo onda bar na neko kratko vrijeme, samo da se maknem, skupim se i nastavim dalje onako kako mogu i onako kako najbolje znam.

Samoća ili biti sam sa sobom, je ono nešto što mene hrani, to je ono nešto što meni iskonski i očajnički treba, to je ono nešto što mi je prijeko potrebno i važnije čak i od prve jutarnje kave u kojoj uživam.

Biti sam sa sobom mi je spajanje same sebe u jednu cjelinu. Skupljanje sebe, jer život ne htjeli mi ili ne, život te kao nekako malo rastegne, kao da malo popucaš na momente.
Biti sam sa sobom je ono nešto moje što stvarno nema cijenu i nikada je neće niti imati, znam da mnogi ne vjeruju, ali to je u mom slučaju zaista tako.
Biti sam sa sobom je često pun pogodak jer često se znam uhvatiti kako sam ustvari sama sebi kako najbolji prijatelj isto tako i najveći neprijatelj.

Također, biti sam sa sobom je često i pravo umijeće postojanja, jedna hrabrost, jer ono vrijeme koje ne želimo ili ne možemo provoditi sami sa sobom i svojim mislima je čisto bježanje od samog sebe, a sami u sebi nosimo zaista one jako lijepe, ali isto tako i one manje lijepe spoznaje o sebi - a svi ih imamo i nekako najlakše ih je ignorirati i praviti se da nisu tu, praviti sa da smo divni, krasni i savršeni - a nismo, htjeli mi to priznati ili ne, ali tome je tako...

Tišina često nosi najveće odgovore, najveće spoznaje i istine, kako one lijepe tako i one manje lijepe, ali da, biti sam sa sobom u tišini je blagoslov ili prokletstvo, kako kome i kako kada...

Naškurilo se nešto jutros nebo...

Miriše na jugo, s jugom dolazi i kiša...

Pomislim, konačno. Konačno će nam ona prava iskrena jesen zakucati na vrata, konačno dolazi.

Ako nešto volim onda volim jesen u svim onim njenim šarenim, veselim a često i tmurnim bojama.
Volim ono tmurno nebo, volim ono teško sivilo iznad glave, čak obožavam.
Nedostaje mi ona odurna i divlja južina.

Rekla bih da sam danas konačno došla na svoje.

Ovo bablje ljeto se produžilo i više nego što je trebalo, svaki dan sunce i blještavilo, čudno, ali tolika količina svjetlosti me ponekad zna deprimirati, strašno me umara, iscrpljuje.

Duša mi čezne za ono malo tmurnih i svih dana, čeznem za malo kiše, čeznem za južinom...
Ali eto, konačno sam dočekala i došla na svoje, iako kažu ne zadugo, malo tmurnih dana pa onda opet sunce, ok, preživjeti ću, pomislim.

Ako nešto volim onda volim jesen, uživam u njoj, uživam u svakom sivom oblaku, uživam u svakoj kapi kiše.
Jesen je period kad bih svaki dan bila stalno vani, bilo gdje uopće nije bitno, samo da nisam doma.
Strašno me čini sretnom i iskonski ispunjava to što se ljudi sve više povlače u svoje domove.

Uvijek jesen doživljavam kao period promjene, unutarnje metamorfoze, period gdje sve ono, kako u prirodi trulo otpada, tako negdje i u meni samoj - sve ono što ne valja odlazi, pada, ostaje iza mene...Veselim se tim promjenama, novim počecima, okrenutoj još jednoj novoj strani života koja za mene uvijek nekako počinje u jesenjem periodu.

Dobro došla jeseni, ove godine dugo sam te čekala, veselim ti se više nego ikada.

Jesenje vrijeme je vrijeme za neke nove odluke, nove početke i neku novu JA koja se uvijek budi u ovo tmurno jesenje vrijeme baš u trenutku kada se svijet polako sprema u mir i spokoj.