Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Baš neki dan razmišljam kako mi je vrijeme napraviti generalku stana.

Prvo i osnovno pobacati suvišne i nepotrebne stvari što već u startu nije mala stvar obzirom da sam "sakupljač" i da mi ama baš svaka stvar "treba", ako ne sada - trebat će mi kao jednom, i da mi baš svaka sitnica nešto znači i vrlo mi se teško odvojiti od svih tih stvarčica, malih ili malo većih.

Međutim, kako je stvar sakupljanja izmakla kontroli vrijeme je za bolne rezove i bacanje, a kad se završi bacanje onda ide čišćenje, što isto nije mali zahvat, ali svakako puno manje bolan od bacanja.

Svaki sakupljač će me u potpunosti razumijeti što želim reći, jer svi smo mi sakupljači tako različiti a ustvari smo svi prokleto isti - sve nam treba ili sve će nam jednom trebati - izgovor samo kako se ne bi odvojili od suvišnih i nepotrebnih stvari.
Ovaj kamen mi je uspomena na ovo, a ova vrećica uspomena na ono - užas, jednom rječju.
Ali baš užas.

Gomilne potrebnih stvari, zakrcan prostor.

Također, istovremeno sam došla do zaključka da kako treba napraviti čistku u stanu, možda bi bilo dobro napraviti i generalku ljudi u svom okruženju.
Generalku života, kako bi ja rekla, pa ajde zašto ne, moguće možda ipak malo manje bolniji proces od odvajanja od mojih "svetih nepotrebnih stvari".

Kad i koliko vremena provodimo samo u mislila čega sveg toksičnog, lošeg i nezdravog se trebamo riješiti u svom životu.

Rekla bih vrlo malo ili skoro pa ništa, polazim od sebe, toleriram svašta, jedem tuđa govna ne znam zašto, tražim opravdanja za tuđe loše loše i nezdravo ponašanje i svašta nešto.

Zašto to radim?
Iskreno, odgovor ne znam niti sama, vjerojatno iz nekog glupog razloga samo meni poznatog, iz razloga što vrlo često nađem neko loše opravdanje dotične osobe koja je zla prema meni, i onda naravno, kome radim loše?
Nikome osim samoj sebi osjećajući se loše, iscrpljeno, jadno, nikako.

Jel mi to treba? Jel to ikom treba?

Naravno da ne.

Nekako spontano od 1.1.2022. počela sam raditi i generalku života, dobro mi ide, poneki ljudi oko mene samo nestaju iz mog života jer ja tako želim.
U tim trenucima rezova čak nemam niti nekog velikog sentimenta jer znam se zapitati, jesu li dotični imali sentimenta prema meni dok su me svjesno povrijeđivali svojim lažima i svjesnim podmetanjima noge gledajući iskuljučivo samo sebe i svoje interese?

Nisu.

Prema tome, što onda?

Jednostavno.

Jedino što želim je da pored sebe imam zdrave ljude, iskrene, otvorene i želim njegovati zdrave odnose u kojima smo jedni drugima prijatelji, podrška i pomoć, i ima takvih ljudi, svijet ih je prepun, to nije bajka, to je stvarno tako.
Ali, kako se kaže, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u odnosima ima kukuolja kojih se želim riješiti, polako i sistematski, bez puno riječi i bez puno objašnjavanja jer neki oko mene više nisu zaslužili niti moje dobar dan niti ikakava objašnjenja a kamoli oprost.

Želim napraviti generalku svog života, maknuti sve ono loše, sve ono nezdravo, sve ono toksično kako bih napravila jedno ugodno i toplo mjesto za sve one divne ljude koji još uvijek u sebi imaju onu osobinu čovječnosti, ljubavi, ljudskosti i empatije, a ima ih, znam da ih ima, svjedočim tome skoro svaki dan.

Jer koliko god ovo vrijeme u kojem trenutno živimo je vrlo ludo, turbulentno i često vrlo nezdravo, isto to vrijeme krije neke divne trenutke s divnim ljudima, e to želim - divne trenutke, prepune smijeha i lakoće postojanja s lakim i zdravim ljudima - a ima ih, ponavljam, stvarno ih ima....

Sjedili smo neku večer jedan pored drugog.

Bila je neka sasvim glupa i nezanimljiva priča u društvu iz koje sam se mogla isključiti samo tako jednostavno i lako.

Promatrajući tako sebe, pitajući se još jednom tko sam zaista u ovom trenutku, tko si zaista ti, kako se osjećam u sebi pored tebe, kako se osjećam s tobom opet u društvu, sjedeći pored tebe na svega nekoliko centimetara udaljenosti.

Kao i obično na veliko sam se bavila sobom, promatrajući se, preispitujući se valjda 1000 puta opet ispočetka kao da to nisam nikada napravila do sada, kao da mi je prvi put biti sama sa sobom pored tebe.

Prošlo je već neko duže vrijeme kad smo se oprostili jedan od drugog.
Prošlo je već neko duže vrijeme kako je svatko otišao svojim putem hvatajući neki novi život i nove životne prilike na najbolji mogući način kako tko zna i misli da je najbolje za sebe.

Međutim, u mojoj glavi prošlo je tek nešto malo vremena kako sam se na nekom podsvjesnom nivou pozdravila s tobom, oprostila od tebe.
Na nekom svom podsvjenom nivou sam ti sve oprostila opravdavajući te valjda po 1000 puta samoj sebi kako ti ustvari i nisi loš čovjek, jedino ne znaš drugačije, ne znaš bolje i kako je to sve ustvari u redu.

Na nekom podsvjenom nivou sam ti iskreno zaželjela da jedino što ti želim je da budeš sretan u životu jer, pravu i iskrenu sreću kako želim sebi isto tako želim i sebi, iako, tvoj i moj pojam sreće je nešto što je nebo i zemlja, nešto što ja apsolutno suprotno i dijametralno u našim glavama, u našim svjetovima, u našim svemirima.

Ali nekako tim svojim malim intimnim činom u sebi sam znala da je kraj, da sam do kraja ovaj puta završila s tobom na sve moguće načine i da povratka više nema i više ga nikad neće biti, barem ne s moje strane, jer nema smisla ljepiti nešto što je puklo jednom, pa još jednom pa opet ponovo.
Zaista nema.

Međutim, sjedeći tu večer tako pored tebe, pričajući s tobom osjetila sam neki mir i spokoj i zapitala sam se kako netko tko ti je bio sve, tvoj svijet i tvoj svemir, tvoja ljubav i tvoja sreća je odjednom postao netko tako dalek, netko tako bezličan, netko na koga ni niti malo ne trepneš kad si sada pored njega a prije si treperila na sam njegov pogled?

Kako?

Kako te emocije samo tako nestanu, kako to sve odjednom samo splasne i rasprši se?
Kako odjednom s nekim s kim si bio nekad tako blizak odjednom ti postane tako stran u tvom uživotu?

Zar je moguće da jednom kad smo si bili sve odjednom si postanemo ništa, kao da nikad nismo ništa imali, kao da nikad nismo ništa bili?