Sjedili smo neku večer jedan pored drugog.
Bila je neka sasvim glupa i nezanimljiva priča u društvu iz koje sam se mogla isključiti samo tako jednostavno i lako.
Promatrajući tako sebe, pitajući se još jednom tko sam zaista u ovom trenutku, tko si zaista ti, kako se osjećam u sebi pored tebe, kako se osjećam s tobom opet u društvu, sjedeći pored tebe na svega nekoliko centimetara udaljenosti.
Kao i obično na veliko sam se bavila sobom, promatrajući se, preispitujući se valjda 1000 puta opet ispočetka kao da to nisam nikada napravila do sada, kao da mi je prvi put biti sama sa sobom pored tebe.
Prošlo je već neko duže vrijeme kad smo se oprostili jedan od drugog.
Prošlo je već neko duže vrijeme kako je svatko otišao svojim putem hvatajući neki novi život i nove životne prilike na najbolji mogući način kako tko zna i misli da je najbolje za sebe.
Međutim, u mojoj glavi prošlo je tek nešto malo vremena kako sam se na nekom podsvjesnom nivou pozdravila s tobom, oprostila od tebe.
Na nekom svom podsvjenom nivou sam ti sve oprostila opravdavajući te valjda po 1000 puta samoj sebi kako ti ustvari i nisi loš čovjek, jedino ne znaš drugačije, ne znaš bolje i kako je to sve ustvari u redu.
Na nekom podsvjenom nivou sam ti iskreno zaželjela da jedino što ti želim je da budeš sretan u životu jer, pravu i iskrenu sreću kako želim sebi isto tako želim i sebi, iako, tvoj i moj pojam sreće je nešto što je nebo i zemlja, nešto što ja apsolutno suprotno i dijametralno u našim glavama, u našim svjetovima, u našim svemirima.
Ali nekako tim svojim malim intimnim činom u sebi sam znala da je kraj, da sam do kraja ovaj puta završila s tobom na sve moguće načine i da povratka više nema i više ga nikad neće biti, barem ne s moje strane, jer nema smisla ljepiti nešto što je puklo jednom, pa još jednom pa opet ponovo.
Zaista nema.
Međutim, sjedeći tu večer tako pored tebe, pričajući s tobom osjetila sam neki mir i spokoj i zapitala sam se kako netko tko ti je bio sve, tvoj svijet i tvoj svemir, tvoja ljubav i tvoja sreća je odjednom postao netko tako dalek, netko tako bezličan, netko na koga ni niti malo ne trepneš kad si sada pored njega a prije si treperila na sam njegov pogled?
Kako?
Kako te emocije samo tako nestanu, kako to sve odjednom samo splasne i rasprši se?
Kako odjednom s nekim s kim si bio nekad tako blizak odjednom ti postane tako stran u tvom uživotu?
Zar je moguće da jednom kad smo si bili sve odjednom si postanemo ništa, kao da nikad nismo ništa imali, kao da nikad nismo ništa bili?
