Ne budi opcija ...

petak , 20.01.2017.

"Ne budi opcija nekom tko je tebi prioritet"

Neki dan sam naletila na ovaj citat meni nepoznatog autora i iskreno sam se zamislila nad njime. Ove tako jednostavne riječi su me potaknule na moja duboka razmišljanja.

Zapitala sam samu sebe, o Bože, koliko puta je tome baš tako u životu? Koliko često se zavrti priča upravo u smjeru da nekom tko je tebi prioritet ti budeš samo jedna od opcija u životu?

Zvuči tako banalno, ali ustvari je tako životno.

Vrteći kroz glavu kronologiju svojih odnosa, radeći retrospektivu svog osebujnog života shvatila sam da mi se ponekad znalo dogoditi upravo to - bila sam opcija nekim ljudima koji su meni bili vječiti prioritet.
I nije tu stvar samo famoznih partnerskih odnosa, tu su i oni prijateljski odnosi.

Tužno je kad jednom shvatiš da je bilo tako, da si davao sebe, da si davao svoj maksimum u nekom odnosu, a za uzvrat si dobivao samo mrvice i što je najgore, bio si zadovoljan tim mrvicama kao da ti je netko servirao svijet na dlanu.
Nekako kroz maglu sjećam se svih onih poslanih poruka na koje nisam nikada dobila odgovor, ili ako i jesam, tada bi taj odgovor došao kroz nekoliko sati ili ponekad sljedeći dan, nekad bi poruka ostala u zraku, nepročitana, sama. Kao da pričaš sam sa sobom. Jadno!

Sjećam se svih onih upućenih poziva na koje ne bi dobila odgovor taj trenutak, već sutradan ili nakon čak nekoliko dana. Dobila bih neki loš odgovor prepun loših laži, muljanja i odgovor beskonačno jadnih i šupljih izgovora. I što je najgore od svega - sve bih te priče uredno popušila, kao neka mulica, uvijek bih našla neka glupa opravdanja za dotičnu personu.

Zašto opravdanja? I danas se ponekad pitam, zašto uvijek nalaziti opravdanja za nečije postupke?

Danas znam da za poneka ponašanja jednostavno nema opravdanja. Nema ih za mene sada, u mojoj glavi. Ne pristajem na opravdanja, ne zanimaju me više.
Izgovori tipa: nisam ti se stigao javiti, su mi postali jadna i šuplja priča i ne pušim foru: nisam stigao, jer za poslati poruku ti treba cca 20 sekundi, za nazvati nekog ti treba još i manje i nema opravdanja, jer ako ima volje, tada ima i načina i na ništa manje od toga ne pristajem. Više ne, mislim da je bilo dosta za ovaj život!

Ima tu još masu prozirnih i jadnih izgovora kojima se služe oni nasuprot nas kad si ti njima samo još jedna od opcija u životu. Kad si im dobar samo onda kada to njima odgovara, samo onda kad njima treba...Jebeš takav odnos!

Tada nisam kužila da sam samo opcija. Sada to s ovoliko godina i sa svim svojim stečenim životnim iskustvom to kužim. Osvijestila sam taj dio. Osvijestila sam dio kada postaješ opcija, osvijestila sam dio kada treba stati i reći: e sad bi bilo dosta!

Kažu da nikad nije kasno i da učiš cijeli život. Istina, zaista učiš cijeli život, ali neke stvari bih svakako voljela da sam naučila prije, manje bi boljelo, bilo bi manje ožiljaka, možda bi bilo lakše. A možda i ne. Tko će znati? Valjda je to taj neki životni put sazrijevanja koji svi jednom moramo proći. Valjda svakom od nas sve dođe u neko pravo vrijeme, sve te životne spoznaje i mudrosti. Valjda!

Danas, s ovoliko godina, opet mi se dogodi upravo neka takva situacija, ali puno rijeđe, valjda je prepoznam na vrijeme pa reagiram odmah i sad.
Danas, s ovoliko godina i sa ovim životnim iskustvom ne dam se više toliko dugo zajebavati. Nekad bi to moje dozvoljavanje da te netko zajebava moglo trajati poprilično dugo vremena, danas više ne. Opametila sam se na neki način, odrasla sam. Granice tolerancije su mi se poprilično smanjile, ne pušim više glupe i prozirne priče, igranja igre opcije - prioritet, igram dok je meni zanimljivo i dok vidim smisao u tome, ali jednom dođe i tim igrama kraj. Nekako, jako brzo dođe kraj! Jednom se stavi točka na kraj rečenice.

Volimo mi žene tako malo zabudaliti na neki svoj poseban način.
Volimo nalaziti opravdanja za neke loše postupke, volimo nalaziti izgovore za situacije u kojima izgovora nema, volimo vidjeti trag nečega u ničemu, volimo se nadati tom nekom pozivu, volimo vjerovati da će se on upravo i samo radi nas promijeniti. Volimo, da, ali čemu? Zašto? I do kada? Ima li to sve uopće smisla?

Ne znam kako drugi, ali ja sam s vremenom postala poprilično brutalna u tom smislu i izgovora za neka ponašanja jednostavno ne nalazim, niti ih ne želim nalaziti. Isto tako, opravdanja za neke stvari nema, jer ne želim niti slušati, ne zanimaju me.
Neka pravila ponašanja u odnosima se znaju. Ma čak to i nisu pravila.

Jednostavno, ako neku osobu poštuješ, cijeniš, voliš na neki svoj osobit način, želiš ju zadržati pored sebe kao prijatelja, partnera ili kako god, onda je vrlo jasno kako ćeš se ponašati prema dotičnoj osobi. Ne postoje pisana pravila ponašanja, ali generalno, neka pravila u odnosima postoje i svi ih vrlo dobro znamo. Čak tu nije pitanje pravila, već one ljudske empatije, suosjećanja, bit je onog što bi svi trebali imati u sebi a to je ona fer igra.

Ali eto, takve nesvjesne igre prioritet - opcija se dogode u životu svakom od nas, nekom jednom, nekom nebrojeno puta, nekom je to stil života jer jednostavno ne zna drugačije nego tako.
I možda u tome nema i ništa loše dok netko od njih dvoje ne pati, dok ne boli, a iskreno, prije ili kasnije nekog zaboli i to jako zaboli ....





Stara, samo polako ...

petak , 06.01.2017.

U ćakulama s mojim razvedenim prijateljima, poznanicima često čujem kako kažu da nakon razvoda više nikad nikog neće voljeti kao prijašnjeg partnera. Više nikad neće voljeti kao prije, to sve možda mogu na neki način djelomično razumijeti, ali isto tako ne se ne mogu složiti s tim jer svaka osoba, svaki partner se voli na svoj način, kao što su nam svi prsti na ruci različiti tako i svaku osobu volimo na neki svoj poseban i osobit način. Nekog zavoliš na temelju njegova izgleda, nekog na temelju karaktera, nekog na temelju njegove ili njene ludosti - nema tu pravila, svaki put je nešto novo što nas obori s nogu i izbije nas iz cipela.

Još su mi bolje one izjave da nakon razvoda nikad više neće davati u odnosu toliko sebe, neće se toliko otkrivati, na neki način to mi zvuči kao da namjerno više neće toliko voljeti od straha da se ne dogodi opet razvod, opet prekid, opet odvajanje, opet i još jedan životni krah...

Ima li to sve smisla?

Može li se to?

Ne znam kako drugi, ali ja uvijek nekako polazim u svim životnim situacijama od sebe, pa tako nažalost i o ovoj temi mogu pisati iz prve ruke i iz osobnog iskustva jer sam i sama još jedna razvedena žena.

Bez obzira što sam iz braka izašla na krvavim koljenima, slomljenih krila i poprilično duboko ranjena nikad mi nije palo na pmet, niti sam ikada pomislila da više nikad neću voljeti, nikad mi nije palo na pamet da izgubim vjeru u sebe, u partnera, u ljubav, niti da izgubim vjeru u zajedništvo, partnerstvo, vezu, brak ili kako god se to zvalo, sasvim je nebitno.

Iako sam bila duboko povrijeđena i neke svoje boli još uvijek nosim duboko u sebi kao što nosim i svoje strahove, nikad nisam rekla, niti pomislila da su svi muškarci gamad i da su svi isti, dapače, baš suprotno, mišljenja sam da muškarci imaju svoje strahove, brige i potrebno ih je razumijeti i barem se na trenutak staviti u njihovu kožu jer znam da niti njima s nama ženama često nije lako ni jednostavno. Volim ih na neki svoj blesav način tako nesavršene.

Svoj propali brak nisam nikad nazvala pogreškom, ne, dapače, moj propali brak je za mene bila škola, i to jako dobra škola iz koje sam puno naučila. Naučila sam da takav odnos više ne želim, znam da zvuči glupo, ali svatko uči na svoj način, netko nauči iz knjiga, netko iz primjera drugih, netko iz života – ja sam ona koja uči na svojim životnim izazovima, nekad iz prve, a nekad iz šeste. C'est la vie...

Uvijek a i sada mi moje prijateljice predbacuju: ne moj tako, ne otvaraj se s njim, ne pokazuj mu osjećaje, ne letaj za njim, šta će ti takav...

Zašto? Čemu sve ovo: nemoj ono, nemoj ovo – samo zabrane! Opet se pitam zašto tako?

I moj odgovor je opet i uvijek će biti isti: TO SAM JA!

Ja sam takva i ne znam drugačije, ma niti ne želim biti drugačija. J... ga, ja kad volim, onda volim kako treba iz duše i iz jebene dubine same sebe, onako tipično škorpionski - duboko i intezivno. Kako mi dođe, tako radim. Ne čekam da mi on prvi pošalje poruku ako ga ja baš sada želim čuti i pitati kako je. Znam da je to ponekad muškarcima naporno, ali uvijek isto tako kažem - ukoliko ne mogu i ne znaju hendlati sa mnom ovakvom bolje da sami odu. Nije me strah reći mu da mi nedostaje – pa ima li što ljepše nego čuti da nekom nedostaješ? Nemojmo se lagati, svi to želimo! U šali znam reći za sebe da sam odana kao pas i uvijek stojim uz partnera, odana do srži, i opet ponavljam, to sam ja – drugačije ne znam. U odnosima dajem sve. Dajem sebe i sve svoje servirano na pladnju i posve otvoreno i iskreno i ne razmišljam o tome hoću li biti povrijeđena i hoće li me boljeti, jer tada živim za taj trenutak i za osobu pored sebe i ako me već mora boljeti - pa nek me boli, ali barem znam da sam tada u tom odnosu dala sve i svoj maksimum i sve sam učinila da se partner pored mene osjeća posebno i da zna u svakom trenutku njegova života da sam tu radi njega, pored njega i da sam mu i prijateljica i ljubavnica i sve ono što ide dalje s tim. Jedostavno, ne znam dozirati osjećaje, dozirati emocije, dozirati davanja... Uvijek nekako ispadne da igram na sve ili ništa, u toj mojoj kompliciranoj ženskoj glavi ovo je skoro pa crno – bijelo, rijetko kada ima sive. I stvarno mi nije žao radi toga, znam da ponekad boli, ali opet ponavljam – znam da sam u odnosu dala svoj maksimum koliko sam mogla u određenom trenutku života i tu je nekako moja savjest čista, duša mi je u miru, a za dalje, šta bude – biti će onako kako mora biti i želim vjerovati da je tako najbolje.

Uvijek postoje ljudi koji tu tvoju dobrotu i iskrenost cijene i vole te upravo takvog, kao što postoje i oni koji to zloupotrijebe, ali uvijek mi je u glavi na prvom mjestu moja emocija da sam dala sve jer sam tako htjela, a ako to onaj pored mene ne zna cijeniti – e jbg, žao mi je.

Tako sam radila sa svim svojim partnerima do sada i tako ću i dalje, i tako ću zauvijek jer kako sam rekla – to sam ja, ne želim biti netko drugi jer i tako s godinama provedenim s nekim u partnerstvu otkriješ sebe pravoga. Dogodi se trenutak kad stojiš posve gol nasuprot partnera, i šta onda? Čarolija nestane jednim udarcem i nastane kaos...

Jednostavno, budi ono što jesi i kakav jesi i voli. Davati i primati ljubav je najdivniji osjećaj na svijetu, svi ostali izazovi se rješavaju u hodu jer to je život, dan po dan, iz tenutka u trenutak i to je to, kako bi rekla meni jedna draga osoba: Stara, samo polako...

I stvarno, u pravu je, samo polako, iza svakog tmurnog oblaka jednom se pojavi sunce, tako je i u životu i stoga apsolutno ne mogu potpisati gore navede tvrdnje svojih razvedenih prijatelja, prijateljica da više nikad neće voljeti kao prije. Ma hoće, ali vjerojatno im je još tmurno nebo, još to sunce nije izašlo, ali hoće. Samo polako i iskreno, bez straha! Ako malo i opet zaboli, pa nek boli, kakav bi to život bio bez malo boli? Bez veze, dosada. Samo polako!

Ronioče, hvala ti ... Opet si u mojim pričama... Biti će jedan tekst i o tebi, ali kako bi ti meni rekao: Stara, samo polako!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.