Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

On bi da krenemo opet ispočetka.

Koji jebeno dobar vic, ha ha ha...Baš me od srca nasmijao.

A sad za ozbiljno.

Jebi ga, sori, ne, ne mogu.
Ne mogu opet ispočetka.

Nažalost ili na sreću, više ni sama ne znam što je ispravno - vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek pokaže jel neki početak sreća ili samo još jedna nanizana gorka nesreća.
Nisam taj tip koji daje 100 šansi i koji pokušava 100 nekih loše isfuranih novih početaka koji počinju najčešće bajkovito, lepršavo, blještavo i različito a uvijek završe skoro pa isto.
Završe na način da je opet došao kraj.
Ponekad neki novi i drugačiji kraj, često neki dobro poznati i isto iscenirani kraj s istim glumcima, istim rolama, vjerojatno je samo ambijent nešto malo drugačiji.
Nema se tu puno što.
Krajevi su nekako uvijek isti, počeci su ti koji nude lepezu boja i vatromet emocija.

Tako je kraj došao i nama, ali to se nekako i očekivalo, ne znam čemu toliko čuđenja sada?
Tako to obično biva kad se nekom daje beskonačno puno mogućnosti.

Ne znam kako je drugima, ali kod mene najčešće kad je kraj onda je kraj. Kraj u mojoj glavi, kraj u mojoj duši, kraj u mom srcu.
Točka.
Rijetko sam sentimentalna i rijetko plačem za nekim starim vremenima, više ih se nekako s osmjehom sjećam, češće ih prepričavam i samim tim ponovno proživljavam, ali ne ponavljam ih, samo ih pričom i sjećanjima dovodim u sadašnjost, samo time i mislim da je to sasvim dovoljno. Meni je sasvim dovoljno.
Povijest i neko završeno i prošlo vrijeme treba ostaviti u prošlosti, kao onaj jedan mali zarez na povijesnoj crti iz sati povijesti u osnovnoj školi.
Žao mi je što ti to moram reći ali da, mačak, ti si za mene povijest, neko prošlo svršeno vrijeme. Točka.

Sad kad razmislim, nekako kao da ti se nemam zbog čega vratiti, ma ne kao, nego da, baš nemam ti se zbog čega vratiti. Postao si samo jedan mali zarez na povijesnoj liniji mog života i kao takav morati ćeš ostati tamo, tamo ti je i mjesto i ne želim te iz neke povijesti opet dovlačiti u sadašnjost jer ti tu nije mjesto. U ovo vrijeme Sada dajemo mogućnosti, prilike i šanse onom nekom i nečem što je Sada, ne nečem što je bilo nekad.
U ljudskoj svijesti je da ide prema naprijed, da gazi, da hvata život, da raste i da gleda sada i naprijed, nikako ne da se vraća.

Jbg, stvarno mi je žao, ali ne krećemo ispočetka, nemoj si ufuravati bez potrebe. Nemoj si davati preveliku važnost. Nisi baš toliko važan i bitan.

Ne vraćam se na nešto staro, treba mi nešto novo, nešto svježe i nešto neistraženo.

Onaj most s tobom je već odavno srušen u mojoj glavi, o srcu da niti ne pričam.
Tvoja vrata su već odavno zatvorena i nema nade da ih niti ni pokušam opet otvoriti. Neda mi se. Da, bahato i bezobrazno ali prokleto iskreno - neda mi se.

Kažu da si nikad u životu ne treba zatvoriti vrata do kraja i da nikad ne bi trebali spaliti mostove preko kojih smo prešli.

E da mi je vidjeti tog nekog tko je to izmislio.

Sori, ja sam od onih koji poneka svoja vrata jako, jako zatvore i još pritom lupe njima svom snagom, tako da se dobro zna tko je kroz ta vrata izašao i da se dobro čuje da su se ta vrata zauvijek zatvorila. I da, jednom kad ih zatvorim, stvarno ih nikad više ne otvaram jer su za mene zatvorena i najčešće, kao da više i ne postoje.

Sori, također, a ti ovo jako dobro znaš da ja kad odem, ja stvarno odem uz fanfare, dim i vatromet srušenog mosta.

Neke mostove sam tako jebeno porušila u svom životu i nije mi žao, dapače, jedino čega mi je žao je to što ih nisam srušila prije - trebala sam, ali nisam, jebi ga, dogodi se.
Među inim srušenim mostovima nalazi se i tvoj most.
Nema ga, ne postoji više, ma čak i da ga želim opet složiti kao neke dječju puzzle od bar 1000 komada - ne mogu, više mogu. Negdje kroz dane, tjedne i mjesece, negdje kroz život izgubila sam komade tvog srušenog mosta.

Ništa, od toga brate, žao mi je.

Ma ustvari, da se ne lažemo, uopće mi nije žao...

Da, i ovo dolje je moja fotka... reklo bi se prigodna :)

Nisam baš neki ljetni tip, u biti, iskreno, nisam nikakav ljetni tip, ali trudim se biti.

Još i dalje svojski se trudim postati ljetni tip osobe, i dalje nadobudno tražim sve pluseve ljetnog toplog i sparnog vremena. dakako, pronađem tu i tamo pokoji plus, iako ima više onih ravnih crtica koje bi značile debeli minus u mojoj glavi i moje vječito ljetno odpuhivanje i gunđanje.
Pokušavam se ponašati upravo onako kako su me učili s izgovorom: jer to će mi biti dobro za život, ignoriraj sve one minusiće i iz svake situacije izvuci ono dobro što se izvući da.

Tako i ja s ovim trenutnim godišnjim dobom svake godine i ispočetka ratujem. Svake godine novo ljetno ratno stanje u mojoj glavi započinje negdje u kasno proljeće i završava u kasnu jesen, ili bar onu neku srednju jesen kad se počne normalno disati i spavati.
Po valjda trideset i neki životni put za redom tražim ono nešto dobro u ljetu. Ajde, da baš ne budem sitničava, ima tu nekih prednosti, iako ne baš previše ali ajde, nađe se nešto dobro, ono nešto sa čime ja iznutra rezoniram, iako je toga vrlo, vrlo, vrlo malo....

Ali hajde, i ovo ljeto je konačno nekako pri kraju, i ovo ljeto sam nekako opet i ispočetka preživjela, često ni sama ne znam kako, ali tako nikad ne znam kako ja preživim ljeto ali uglavnom preživim ga, nekad s više muke, ponekad s manje ali gura se i dobro je dok se gura, tako bar kažu.

Izdržala sam sve one nesnosne tople dane i još toplije noći u kojima redovno blagoslivljam sve svjetske gencijalce koji su izmislili klima uređaj ili onog nekog tko je otkrio taj famozni i razvikani, navodno vrlo zli i opaki propuh. ljeti baš od propuha nema neke vajde ali kad i naleti neki dašak vjetrića, veseli čovjeka, pogotovo noću kad ležiš i brojiš ovce od nespavanja jer se nesnosna vrućina uvukla u svaku poru i baš svaki komadić uzavrelog stana. Sranje, naravno.

Kad smo već kod propuha, tko je provalio priču da je propuh opasan a naivna masa je nasjela na priču?

Imam neke svoje poznate koji samo i kad osjete komadić laganog strujanja zraka podemone i brže bolje panično zatvaraju sve, vrata, prozore i sve što se zatvoriti da kako bi u ovim vrućim i nesnosnim ljetnim danima ubili i ono malo zraka što odnekud slučajno zaluta.
Ne znam, propuh i ja smo ful prijatelji, jednostavno, živim na propuhu - oduvijek, spavam na propuhu i uopće ga ustvari niti ne doživljavam kao neko nužno zlo, mi smo više frendovi, ekipica i baš se veselim bilo kakvom strujanju zraka. Dapače, propuh je u mojoj kući oduvijek i svaki dan obitava, nije samo onaj zločest i nepozvan gost za kojeg jedva čekaš da ode.

Jedino čemu se iskreno veselim ljeti je more i kupanje. Eto, imam tu sreću da živim na moru i da ga mogu gledati i uživati u njemu kroz cijelu godinu.
I ljeti i zimi more uvijek ima nekih svojih posebnih i tajnih čari, i kad je bonaca i kad je nevera, i kad je bura ili jugo uz more je uvijek nekako čarobno. More tu neku svoju posebnu energiju koja te istovremeno ispunjava i čisti.
Obožavam otići na more ranom zorom, po mogućnosti na neku sasvim zabačenu plažu i tihu s kamenčićima, naravno, to mi je onako, kao nekako baš prirodno u mojoj glavi.
Obožavam sjediti i gledati u more, slušati zvukove mora - to je ono nešto što me opušta. Tada mi uopće nitko ne treba, često mi se samo potrebna knjiga.
Obožavam biti uz more dok nema ljudi ili dok ih je sasvim malo, najčešće, čim se ekipa počne skupljati u većem broju ja kupim svoje stvari i odlazim. Dolazim na more jer mi treba taj moj neki unutarnji mir, to neko spajanje s morem, kako bi se reklo, punjenje baterija, i svatko ima neki svoj način, ovo je jedan od mojih načina koji mi je potreban kao voda.

Nekako, što sam starija sve mi više i više paše tišina i neki moj stvoreni mir, dobra knjiga i društvo isključivo probranih ljudi.
Nekako, što sam starija sve se više okrećem sebi onom nečem unutar sebe a za to mi je potrebna tišina koju silovito grabim objema rukama jer je imamo svi vrlo malo i gotovo da je postala luksuz.

Veseli me što je ova neka žiža koja se uvijek stvori negdje u ljetno doba skoro pa prošla. Imam osjećaj da se opet vraća onaj neki mir, vječiti balans...
Godišnji su pri kraju, turisti se lagano vraćaju kući, dan opet nekako kao da taje malo kraće i temperature kao da su za neki stupanj niže, kao da se sve polako vraća u neki mirniji period i nekako s radošću ga očekujem...