On bi da krenemo opet ispočetka.
Koji jebeno dobar vic, ha ha ha...Baš me od srca nasmijao.
A sad za ozbiljno.
Jebi ga, sori, ne, ne mogu.
Ne mogu opet ispočetka.
Nažalost ili na sreću, više ni sama ne znam što je ispravno - vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek pokaže jel neki početak sreća ili samo još jedna nanizana gorka nesreća.
Nisam taj tip koji daje 100 šansi i koji pokušava 100 nekih loše isfuranih novih početaka koji počinju najčešće bajkovito, lepršavo, blještavo i različito a uvijek završe skoro pa isto.
Završe na način da je opet došao kraj.
Ponekad neki novi i drugačiji kraj, često neki dobro poznati i isto iscenirani kraj s istim glumcima, istim rolama, vjerojatno je samo ambijent nešto malo drugačiji.
Nema se tu puno što.
Krajevi su nekako uvijek isti, počeci su ti koji nude lepezu boja i vatromet emocija.
Tako je kraj došao i nama, ali to se nekako i očekivalo, ne znam čemu toliko čuđenja sada?
Tako to obično biva kad se nekom daje beskonačno puno mogućnosti.
Ne znam kako je drugima, ali kod mene najčešće kad je kraj onda je kraj. Kraj u mojoj glavi, kraj u mojoj duši, kraj u mom srcu.
Točka.
Rijetko sam sentimentalna i rijetko plačem za nekim starim vremenima, više ih se nekako s osmjehom sjećam, češće ih prepričavam i samim tim ponovno proživljavam, ali ne ponavljam ih, samo ih pričom i sjećanjima dovodim u sadašnjost, samo time i mislim da je to sasvim dovoljno. Meni je sasvim dovoljno.
Povijest i neko završeno i prošlo vrijeme treba ostaviti u prošlosti, kao onaj jedan mali zarez na povijesnoj crti iz sati povijesti u osnovnoj školi.
Žao mi je što ti to moram reći ali da, mačak, ti si za mene povijest, neko prošlo svršeno vrijeme. Točka.
Sad kad razmislim, nekako kao da ti se nemam zbog čega vratiti, ma ne kao, nego da, baš nemam ti se zbog čega vratiti. Postao si samo jedan mali zarez na povijesnoj liniji mog života i kao takav morati ćeš ostati tamo, tamo ti je i mjesto i ne želim te iz neke povijesti opet dovlačiti u sadašnjost jer ti tu nije mjesto. U ovo vrijeme Sada dajemo mogućnosti, prilike i šanse onom nekom i nečem što je Sada, ne nečem što je bilo nekad.
U ljudskoj svijesti je da ide prema naprijed, da gazi, da hvata život, da raste i da gleda sada i naprijed, nikako ne da se vraća.
Jbg, stvarno mi je žao, ali ne krećemo ispočetka, nemoj si ufuravati bez potrebe. Nemoj si davati preveliku važnost. Nisi baš toliko važan i bitan.
Ne vraćam se na nešto staro, treba mi nešto novo, nešto svježe i nešto neistraženo.
Onaj most s tobom je već odavno srušen u mojoj glavi, o srcu da niti ne pričam.
Tvoja vrata su već odavno zatvorena i nema nade da ih niti ni pokušam opet otvoriti. Neda mi se. Da, bahato i bezobrazno ali prokleto iskreno - neda mi se.
Kažu da si nikad u životu ne treba zatvoriti vrata do kraja i da nikad ne bi trebali spaliti mostove preko kojih smo prešli.
E da mi je vidjeti tog nekog tko je to izmislio.
Sori, ja sam od onih koji poneka svoja vrata jako, jako zatvore i još pritom lupe njima svom snagom, tako da se dobro zna tko je kroz ta vrata izašao i da se dobro čuje da su se ta vrata zauvijek zatvorila. I da, jednom kad ih zatvorim, stvarno ih nikad više ne otvaram jer su za mene zatvorena i najčešće, kao da više i ne postoje.
Sori, također, a ti ovo jako dobro znaš da ja kad odem, ja stvarno odem uz fanfare, dim i vatromet srušenog mosta.
Neke mostove sam tako jebeno porušila u svom životu i nije mi žao, dapače, jedino čega mi je žao je to što ih nisam srušila prije - trebala sam, ali nisam, jebi ga, dogodi se.
Među inim srušenim mostovima nalazi se i tvoj most.
Nema ga, ne postoji više, ma čak i da ga želim opet složiti kao neke dječju puzzle od bar 1000 komada - ne mogu, više mogu. Negdje kroz dane, tjedne i mjesece, negdje kroz život izgubila sam komade tvog srušenog mosta.
Ništa, od toga brate, žao mi je.
Ma ustvari, da se ne lažemo, uopće mi nije žao...
Da, i ovo dolje je moja fotka... reklo bi se prigodna :)
