Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Što sam starija, rekla bih, moguće i kao da sam pametnija.
Možda ne pametnija, ali svakako mudrija.

Što sam starija sve više držim svoje privatne stvari za sebe, ne dijelim ih kao nekad s prijateljicama po kavama i ne raspredam o njima satima, ponekad i danima.

Ljubomorno ih čuvam za sebe iz vrlo jednostavnih razloga a to je da se ljudi, pa čak nažalost i dugogodišnji prijatelji često ne žele ili ne znaju radovati tuđoj sreći, tuđem uspjehu, tuđem napretku.

Nekad prije kad sam znala podijeliti svoj neki uspjeh s nekim često bih imala osjećaj sabotaže, osjećaj ne podrške, osjećaj da u mojoj trenutnoj sreći i uspjehu treba naći bar nekoliko problema i razloga za sumnju, za neuspjeh jer jedino je tako ispravno. Kako drugačije ako ne drvlje i kamenje?

Upravo iz tih razloga naučila sam držati jezik za zubima, jer u konačnici, moj život - moji izbori - moja stvar.

Uopće se više ne želim dovoditi u situacije da druge hranim svojom "nesrećom".

A kad bi već odabrala ljude oko sebe nečim hraniti, onda bi moj prvi izbor bio moja sreća jer ljudi se često ne mogu nositi sa sretnim ljudima kojima za širu javnost ide sve od ruke, sve onako kako si žele.

Ljude često izjeda tuđa ona prava iskrena sreća i nekako što sam starija to sve više primjećujem, više to zapažam.

Ponekad mi znaju frendice predbaciti da više ne dijelim svoje privatne stvari i kako više ne pričam o svojim problemima.

Znam da ih ne dijelim, u biti, više niti ne želim.

I uvijek imam isti odgovor a to je da; jednostavno imam dovoljno godina, iskustva i mozga da i sama znam što u određenim životnim prilikama trebam učiniti i realno ne trebam niti me zanimaju tuđa razmišljanja o mojim životnim potezima.

Također, ako i ponekad nisam sigurna u sebe, niti koji mi je sljedeći korak u životu najbolji ili se nađem na životnoj raskrsnici, tada se konzultiram s nekim tko je bio u sličnoj situaciji. Razgovaram s nekim tko je prošao iskustveno ono što mene čeka, jer od odgovora tipa: ja bi ovako ili ja bi onako ili pak ja to nikad ne bih tako - to jednostavno kod mene ne prolazi, kad sagledam, svi oni oko mene koji su upravo tako govorili, baš su napravili onako kako su se nekad kleli, kako oni nikad ne bi tako, dakle, pametnom dosta!

I naravno, treći moj odgovor kad me pitaju zašto ne pričam o svojim problemima je onaj impozantan odgovor koji često naočigled zamrzne lica.
Odgovor kojim odmah sugovorniku na vrlo očit način često dignem živce u sekundi je:

- Ja nemam problema! Živim krasan život, lijepo mi je i uživam! Volim svaki svoj dan i uživam u njemu!

Nije mi cilj nikome dizati živac, niti ikog nervirati, ali jednostavno kao što kažem upravo tako i mislim, zaista živim krasan život.
Probleme ne doživljavam kao probleme već kao život, da, malo si gore, malo si dolje, drugačije ne može.
Da si stalno gore ne bi bilo dobro, kao ni da si stalno dolje - isto tako ne valja, jedno bez drugog ne ide.
Ali i biti gore i biti dolje je stvar osobnog izbora i kuta gledanja na život i događanja u njemu.

Upravo tako, tiho živim svaki dan na način koji meni odgovara, veselim se svakom trenutku pa čak i svakom životnom događaju jer kako se kaže, nije svako zlo za zlo, shvatimo to jednom kad vrijeme prođe.

I dalje držim svoje sreće za sebe jer kako sam negdje pročitala i prisvojila si to kao nešto moje: sreća voli tišinu...

I toga se držim i tako živim, polako, iz dana u dan...

"Samoća je opasna.
Stvara zavisnost.
Kad jednom shvatiš koliko mira ima u njoj, ne želiš imati posla s ljudima." - Carl Gustav Jung

Neki dan sam na jednoj društvenoj mreži u beskonačnom moru onih pametnih i manje pametnih citata naletila na ovaj i moram priznati da me na čas zaustavio i naveo da malo promislim o njemu.
Uopće mi nije dugo trebalo da shvatim da je stari uvaženi gospodin Carl stvarno bio jebeno u pravu napisavši ovo gore.

Samoća je zaista opasna i zaista stvara ovisnost jednom kad je onako pošteno okusiš i probaš.
Ne znam kako kod vas, ali kod mene je upravo tako kako je on napisao, baš tako, od riječi do riječi.

Ništa nema ljepše od samoće, ona nudi prekrasan osjećaj slobode i mira, ali onog pravog, unutarnjeg mira, kada si sam sa sobom.

Često imam te životne faze biti sama sa sobom jer sam stalno negdje, stalno sam s nekim i stalno nešto moram.
Sve to netko, nešto i moram izuzetno energetski iscrpi čovjeka i zato često biram upravo biti sama kako bih se opet konektirala sama sa sobom i napunila se novom pokretačkom energijom, novim idejama, ciljevima..

Nekako kao da sve više postajem svjesna kao da polako počinjem živjeti u zvjerinjaku i ljudi oko tebe, često nesvjesno i često iz ne loših namjera okolina te potrga, isiše te svojim problemima, pričama, nebitnim i suvišnim temama, glupostima, pretakanju iz šupljeg u prazno...

Čak niti ne razmišljaju kako ćeš se ti osjećati kad te uvlače u neku svoju tešku životnu priču, jedino im je bitno da sebe oslobode pa makar i verbalno, apsolutno ne poštujući onog drugog i ne pitajući se li želi li taj pored tebe biti u tvojoj priči, samo se diskretno nametnu - kao slučajno, za priču, za rješavanje problema, za odlazak na kavu, za druženje na moru, za bilo što....Doslovce se ušuljaju, nepozvani...

Ali, kao što oni sebe pokušavaju diskretno nametnuti isto tako i ja bez imalo grižnje savjesti ogradim sebe i strastveno branim svoj sveti teritorij kraljice samoće, jasno i glasno naglašavajući da svako društvo u ovom času apsolutno mi nije dobro došlo i da jedino što želim sada je biti sama...

Često bude tupih pogleda, bude tu i očitih 100 upitnika iznad glave, pa čak sam neki dan doživjela pitanje jednog prijatelja:

Kako možeš ići sama na more?
Kako možeš sama šetati psa?
Kako sve nešto sama?

Na takva debilna pitanja uvijek odgovaram protupitanjem jer sam svjesna da je rasprava besmislena i da bi mogla biti nadasve iscrpljujuća:

Kako ti nikada ne možeš biti sam sa sobom?
Zašto za sve što radiš u životu tražiš potvrdu okoline i zašto ti je uvijek potreban netko oko tebe da ti radi društvo?
Zašto bježiš od samog sebe kad ne možeš biti nikad sam?

Naravno, upravo tada svaka diskusija završi i prije nego je i započela uz moj unutarnji diskretan smijeh.

Pričajući tako s njim po valjda tisućiti put sam još jednom zastala negdje u svojoj glavi prebirući po mislima koliko smo svi izvana isti a iznutra toliko prokleto različiti, ali nema veze, bez obzira na sve različitosti važno je da smo si dobro, da se volimo i da se upravo tako različite toleriramo i prihvaćamo...