Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

20.10.2018., subota

Sretno sine ...

Budim se jutros rano. Vani je joć noć.

Pregledavam još jednom tvoj kofer kako bih provjerila jesu li sve tvoje stvari na broju. Preispitujem sama sebe nisam li što god zaboravila? Ma valjda nisam, pa nije ti ovo prvo višednevno putovanje, imaš ih već popriličan broj iza sebe i svaki put isto, s punim srcem spremam ti dresove, peglam klupske majice, jedini dio peglanja u kom uživam su tvoje stvari sine.

Budim te.

Iako je vani potpuni mrak s punim srcem oblačiš na sebe klupsku trenerku, spremaš se bez imalo prigovora i požuruješ me, iako nam se nigdje ne žuri... Sve stignemo, nas dvoje uvijek sve stignemo...

Dovozim te na parking, ekipa već čeka. Obučeni u boje kluba svi kao jedan, zadovoljstvo mi vas je gledati, te velike dječake a ustvari još uvijek su djeca...

Iako si već velik dječak ipak mi daješ zagrljaj prije puta, nije te sram ekipe, briga te jer mama je mama...
Izgovaram ti naglas uvijek svoje isto prije putovanja:

- Sretno sine, čuvaj se... Zapamti, svaka utakmica je nova utakmica i svaki gol je novi gol, daj sve od sebe...

Sjedaš u bus pored svog frenda, gledam te. Gledam tu djecu, iako je vani mrkla noć oni su sretni, veseli, radosni i nadasve nabrijani jer još jednom idu na parket braniti ime svog kluba...

Ulazim još jednom u autobus kako bih svima još jednom samo rekla: Sretno dečki!

Autobus zatvara vrata, kreće, mašem ti i kao i uvijek gutam knedlu u grlu i susprežem suze. Nije mi lako, ali borim se sama sobom.

Vozim se kući razmišljajući o tebi.

Razmišljam koliko sam sretna što te imam, koliko si divno i odgovorno dijete.
I uvijek si postavljam isto pitanje u glavi:

- Bože, čime li sam te zaslužila takvog?

Kroz glavu mi prolaze oni tvoji prvi treninzi, prve utakmice kada si jurio kao muhica po parketu jer tada nisi znao tko ti glavu nosi.

Kroz glavu mi prolaze one tvoje duboke oči i pogled pun suza jer ti više ne želiš biti ljevak, jer želiš biti običan kao i svi drugi (misleći na dešnjake). Tada se uvijek sjetim svojih motivacijskih govora i objašnjenja kako si poseban upravo zato što si ljevoruk i kako su većina velikih svjetskih umova bili ljevoruki. Tumačeći ti kako smo ustvari rijetki i kako nas malo ima, sve samo da te ohrabrim i dignem. Ma, sve samo kako bih ti olakšala male krize koje se tada za tebe bile velike kao svijet.

Dolazim kući i letimično očima prelazim po svim tvojim osvojenim medaljama, turnir ovaj, turnir onaj, tekma ova, tekma ona, grad ovaj, grad onaj, ima ih popriličan broj. Gledam ih s toplinom u srcu i nekim skromnim ponosom jer skoro pa sve tekme smo prošli skupa, sami nas dvoje i svaki tvoj zabijen gol je bio i moj gol i svaki tvoj promašaj je bio i moj promašaj, i svaki put kad si tresnuo na onom parketu je i mene boljelo i nebrojeno puta mi je došlo da se strmoglavim niz one tribine na parket kako bih te podigla i ohrabrila te, ali ne – nesmijem, tu je trener.

Sa smjehom u sebi razmišljam o tekmama kad dobivaš lopte kako bi zapucao neki i gol i kako bih uvijek nekako žmirila dok pucaš jer s tom lijevom rukom nisam nikad bila na sigurno u kom dijelu gola će ta lopta završiti, a sam si mi priznao da ponekad ne znaš ni ti sam jer imaš neku svoju strategiju u glavi gdje se puca s krila. Strategiju koju samo ti razumiješ, ja to ne kužim ni dan danas ma koliko god si se svojski trudio objasniti mi.

Žao mi je mali, mama ti ne kuži, ali ti lupaj po svome jer dobro ti tako ide.

I ponekad se zapitam kuda li će te život odvesti, u kom smjeru i pravcu, ali nekako ne brinem, imam taj feeling za tebe da će biti sve dobro, da ćeš uspjeti jer si mali dječak koji nosi u sebi veliku mudrost, a i mama je tu uvijek kao motivator i podrška, ona sigurna luka koja te štiti da se skloniš od bura i nevera...

Ne brini, imam povjerenja u tebe...

Vraćaš mi se kući kroz par dana. Prazna mi je kuća bez tebe. Otišao si na još jedan veliki i jak turnir braniti boje svog kluba.

Jedino što ti mogu reći je: Sretno sine! Voli te mama... Ali ti to sve jako dobro znaš...




- 10:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.10.2018., petak

Spojiti nespojivo....

Sjedim na osunčanoj terasi, pušim i ispijam gutljeve one davno jutros skuhane kave koja je već odavno hladna.

Sjedim na terasi vukući dimove cigarete praveći mali dnevni predah od svakodnevnih obaveza, predah od života.
Sjedim i gledam kako prolaze automobili.

U koloni prolazi jedan automobil sa spuštenim krovom, muzika iz njega trešti na sav glas, neka ekipa sjedi i partija u njemu, ti voziš, auto prolazi jedino što još negdje čujem je tvoj meni jako dobro poznat gromoglasan smijeh.

Oh da, došao si. Došao si, ali ranije ovaj put, puno ranije nego inače. Inače je tvoje vrijeme oko Božića, ne sada, ali eto te...Čak me niti ne zanima zašto si uranio? Što se dogodilo da si već stigao doma? Uopće se niti ne pitam...

Prvi put u životu da me nije štrecnulo kad sam te vidjela, prvi put da nisam osjetila ono nešto, one neke trnce koji te na jedan mali tren prođu kad sretneš nekog s kim si jednom nekad pokušavao graditi neku vašu malu životnu priču. Mogu čak i reći da me boli ona stvar što si došao, jebe mi se, onako od iskreno i od srca...

Jutros me zove frendica, čisto onako, kao samo da me čuje, ali znam tu boju glasa, nije to onaj njen prpošan glasić koji me zove samo da me čuje, samo da me pita kako sam.... Ne, jutrošnji glas je imao onu neku čudno neobičnu boju, imao je onu neku težinu i samo sam čekala to nešto što mi mora reći, nije prošlo dugo dok mi nije onako već klasično izgovorila; znaš, morala bih ti nešto reći, ali ne znam kako, znaš, ne bih htjela da te opet boli?!

Pomislim, čemu tolika dramaturgija, što može biti toliko grozno a tiče se mene. Ma šta god je, čemu toliki uvod, pa valjda me je do sada upoznala i zna na kojem principu radim.

- Ma pucaj, samo otvoreno i iskreno pa šta bude i tako znaš da nema što ja ne mogu podnjeti, rokaj stara, govorim onako kroz smijeh. I tako u životu nekako kad mi je najteže okrenem na zajebanciju ili bar na neki brutalno crni humor da mi bude lakše...

- Znaš, on je došao. Došao je i ima nekog...

Muk. Muk s obje strane.

- Oke, hvala na info, bolje mi je to saznati od tebe, ali realno, ustvari to je stvarno jako dobro i za mene i dobro za njega, ali tko sad jebe njega, to je ok za mene, znaš i sama da je tako najbolje...

Osjećam olakšanje s obje strane, uz obostran smijeh...

Da, to što on ima nekog je stvarno bolje i za mene i za njega jer nas dvoje smo apsolutno i potpuno dva suprotno dijametralna svijeta, nespojiva.

Razmišljam tako, ma ima netko gore tko brine o nama, o svakom po naosob, jer nas dvoje bi bili sve samo ne sretni jedan s drugim.

Gledam ga danas u tom autu i mislim si, kako neki ljudi se stvarno nikad ne mijenjaju, neki ljudi zauvijek ostaju isti, jedino mijenjaju boju kose, garderobu, automobile i žene pored sebe. Razmišljam kako nas dvoje nikad nismo parirali jedan drugom i uopće se pitam što smo radili tako različiti jedan s drugim, što smo pokušavali tada? Spajati nespojivo ili što?

On, partijaner bez granica, živeći od danas do sutra bez ikakvog barem okvirnog životnog plana i programa, ja sasvim suprotno, obiteljski tip prepun obaveza i odgovornosti prema djetetu, poslu, ljudima oko sebe, prema životu općenito.
Koji nas je vrag držao skupa? A valjda neki je...

Sjedim tako i čudim se sama sebi kako prvi put u životu ne analiziram, ne postavljam sama sebi pitanje: zašto? Ne pretačem sama sa sobom iz šupljeg u prazno ulazeći u nepotrebne suvišne detalje oko nas dvoje, valjda sam zaista odrasla u međuvremenu. Jednostavno, ovaj put me ne zanima, naša priča je u mojoj glavi više puta pucala i više puta smo je bezuspješno sastavljali i čemu patiti se? Nema smisla, meni osobno više nema smisla već odavno...

Nekako znam da je ovdje kratko svega nekoliko dana i jedino što želim je da se ne vidimo jedan na jedan, ne želim ga gledati i slušati probleme koje „jedino on ima“ jer svi mi ostali živimo život na jednom divnom pjenušavom i bajkovitom oblaku, ali jedino on ima „nerješivih životnih problema“, nekako nemam više želudac za slušati sranja u kojem ne mrda onom stvari kako bi nešto promijenio i kako bi mu bilo bolje u životu, kako bi se jednom konačno pomakao s mrtve točke i učinio nešto pravo i konstruktivno za sebe, za svoj život i život onih oko sebe...

Nekako ne želim sresti ga i slušati kako mi pro forme postavlja pitanje: Kako si? Jer bi mu upravo tada onako od srca i iz dubine duše britko odgovorila: A šta te boli kurac kako sam?!

Jer upravo onda kad me život baš onako pošteno lupao na sve strane nije ga bilo da me pita kako sam i jel mi što treba, ne... Ali ne, bolje se tiho i nečujno maknuti, ponekad je tišina najveći šamar i istovremeno najveći govornik...

Jedino što mogu sa sigurnošću reći je to da sam zahvalna onom nekom gore koji me čuva i koji je sve posložio upravo onako kako treba, jer, nekako sam sigurna sama sa sobom i priznajem sama sebi, bolje ona, nego ja, jer nas dvoje ne bi nikad bili sretni i pusti priče da se različitosti privlače, da, svakako, možda i taj zakon drži vodu, ali koliko dugo? Bolje je ovako...

Također, ljudi mijenjaju sve ono izvana, ali karakter uvijek nekako ostaje ono što nosimo sami i svugdje sa sobom i ono jedino od čega ne možemo pobjeći...
.
Ne možeš ti spojiti nespojivo...Ovako, je ipak najbolje, za oboje...

Jedino što mu iskreno želim je to bude sretan, gdje god bio i s kim god da bio, sasvim nebitno i nadasve, želim mu da konačno negdje i s nekim nađe svoj mir pa što god to značilo za njega..
Za mene nek ne brine, ipak sam ja sasvim dobar kapetan svog broda i još uvijek sasvim tiho i uspješno plovim po ovom moru koji se zove život..



- 07:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.10.2018., srijeda

Čemu sva ta pitanja....

Postoje pitanja koje bih zabranila svima i na veliko.

Pitanje broj jedan:

- Kad ćeš naći nekog?

Pitanje broj dva:

- Kad će se udati?

Pitanje broj tri:

- Kad ćeš imati dijete?



Kad ćeš naći nekog?

Kad mi takvo pitanje postave ja samo slagnem ramenima i kažem boooo, što bi prijevodu značilo pojma nemam, ne zanima me, ne davi me pizdarijama, ne priča mi se o tome... Iako već dobrano gazim u 6 godinu od svog razvoda i dalje sam solo, ne u potpunosti solo, ali tu ne brojim one svoje neke instant veze, neke avanutre i slične površne odnose. Da, solo sam i nisam do sada nakon razvoda ostvarila onu neku pravu i duboku ljubavnu vezu s nekim. Nisam do sada još uvijek srela osobu koja bi zadovoljila moje kriterije da bih se uhvatila u koštac s time da se s dotičnim odlučim na zajednički život ili nešto više od toga. Nisam! A kad ću to stvarno ne znam. Iako, više o tome niti ne razmišljam a još manje se zamaram s time. Nekad sam se tim pitanjem poprilično opterećivala, ali više ne, utuvila sam si u glavu da će se stvari u životu jednom po tom pitanju posložiti ili jednostavno neće nikad, i kako god bilo meni je ok, ne žalim se. Čak dapače, složila sam si život poprilično dobro da u potpunosti duboko i iskreno uživam u životu i dobro mi je, stvarno mi je dobro. Kroz tih nekoliko godina solo života jako sam dobro shvatila koliko ustvari mogu sama i koliko sam snažna žena, jer upravo i još tih par prijateljica koje su u braku, koliko vidim, u braku su, računaju na neku pomoć partnera, a opet skoro pa sve odrađuju same vukući za sobom i njega i djecu i svekrve i ostale životne situacije. Dakle, same a u braku. Same, a u partnerstvu. U odnosu, a same – strašno. Tako si ja mislim, pa bolje mi je onda da sam sama sa sobom i tada znam da se nemam na koga osloniti osim na sebe....Ne kažem da je uvijek lako ali imam nekako čistu računicu u glavi, znam na čemu sam sama sa sobom. Dakako, još uvijek postoje iznimke u kojima je brak/zajednica/odnos upravo ono što bi trebalo biti, ali sve se manje i manje susrećem s time. Rekla bih, divlje neko vrijeme....

Kad ćeš se udati?

To se pitanje ne odnosi na mene, ali žene oko mene kojima se postavi to pitanje često dožive lagani nervni slom čim im se takvo pitanje uputi, pogotovo što u našem narodu postoji neko nepisano pravilo da ako se ne udaš do neke godine ili ne daj Bože da si sobodan do trideset i koje – s tobom nešto nije u redu. Da, upravo tako, ne bi čovjek vjerovao, ali valjda ako si free do 40 godine onda te trpaju u kategoriju „robe s greškom“ jer i bolje se razvesti do neke godine i imati dijete nego biti solo, Bože me sačuvaj šta će ljudi reći?
Ježim se od takvih etiketiranja i uskogrudnih razmišljanja jer postoje ljudi kojima nije jedina svrha života udati se do neke godine, također, nije im niti cilj imati obitelj, imaju ljudi neke svoje izbore, neke svoje filmove, uređene živote i dobro im je tako, i nema tu osude, ali ustvari ima...
Također, tko garantira da upravo ti solo pojedinci ne bi htjeli imati partnera, ali jednostavno do sada nisu sreli ili upoznali neku dušu s kojom bi im upravo to bilo to, životni jack pot – makar u početku. Došlo je neko divlje vrijeme jer mahom bi svi htjeki biti sretni u dvoje, sretni s nekim a svi bi i dalje htjeli na veliko zadržati svoju slobodu i neovisnost i svi bi nekako voljeli biti bez obaveza i bez toga da nekom polažemo račune a to baš tako ne ide, ipak kad si u odnosu s nekim imaš neku „obavezu“ prema tom nekom, bar bi tako trebalo biti...

Kad ćeš/ćete imati dijete?

Nadalje, to pitanje mi žešće ide na onu stvar jer kad si u vezi, onda te pitaju kad ćeš se udati/oženiti, e kad se udaš onda te tlače s pitanjem a kad će beba, e kad dobiješ bebu onda te tlače pitanjem, a kad će drugo? I tako sve redom, pitanje za pitanjem a nitko se ne pita što taj par ili pojedinac ustvari želi.
Imam oko sebe pojedince koji jednostavno ne žele imati djecu, osvijestili su to kod sebe, spoznali su tu istinu u sebi i njima je ok, uostalom što je to uopće bitno hoće li par imati klinca ili neće? Apsolutno nebitno, ako se ljudi ne vide u ulozi roditelja, ok, super da su toliko odgovorni i da su donjeli takve odluke, bolje i tako nego ajmo se oženiti jer smo u vezi već cca 100 godina, pa sad kad smo u braku, ma ajmo napraviti klince jer tako to nekako ide, tako je to kao normalno – da zadovoljimo formu. Ma šta je tu uopće normalno? I uopće kome treba zadovoljavati formu? Ljudima oko sebe – da im se začepe usta? Suludo. Totalno suludo.
Također, postoje i oni parovi koji nažalost ne mogu imati klinca i to im ne piše na čelu pa pitanja takvog kalibra kad će imati dijete je apsolutno neprimjereno i vrlo bolno i vjerojatno tabu tema.
Općenito, pitanje o djeci je meni osobno vrlo delikatno jer je to poprilično zadiranje u nečiju intimu i ne bi se trebalo ticati apsolutno nikog, ali eh, ljudi ko ljudi, neumjesnim glupim pitanjima nikad kraja, a čemu?

Dakako, sva tri gore navedena pitanja bih zabranila na veliko jer sigurna sam da su za pojedince vrlo bolna i možda bi voljeli da su sva ta tri kriterija već odavno zadovoljena ali nisu i onda postavljanje debilnih pitanja od kojih nitko nema ništa su zaista besmislena i suvišna, vjerujem iskreno da su za mnoge i bolna, i onda se opet pitam – čemu ih postavljati?

Jednostavno, pustite ljude da žive svoje živote onako kako to žele i onako kako najbolje znaju...


- 18:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.