Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ne javljam se...Satima, danima, možda će proći i neki mjesec.

Znam da se negdje pitaš gdje sam, zašto nema te moje uvijek pomalo blesave poruke na tvom ekranu.

A možda se i ne pitaš, možda ti je svejedno, možda ti je moje ne javljanje ustvari samo jedno olakšanje i rješenje tvog problema koji kao i svaki puta do sada rješavam ja da ne moraš ti.

Jer ti upravo svaki svoj problem rješavaš bijegom, tako je tebi najlakše, ali ono što ti moram reći, kroz život, bijeg nije rješenje problema, bijeg je samo jedan običan kukavičluk.

Možda opet i ponovno čekaš po tebi dobro poznatoj špranci ponašanja da se ja prva javim pitajući te kako si, jel sve ok s tobom - zajeb, ovaj put se ne javljam prva.

Nema Boga da se javim prva pa da vidimo tko će duže izdržati u ovoj suludoj igri bez granica.
Netko će izgubiti, tako se igraju društvene igre, pobjednik je uvijek samo jedan.

Samo znaš, postoji zajeb, što se duže ne javljamo jedan drugom to se više odmičemo jedan od drugog. Moguće da je možda tako i najbolje i za mene, i za tebe, i za oboje - ponekad je odmaknuti se jedan od drugog najbolji lijek za obje bolesne strane.

Na kraju, ono što je tvoje doći će samo, pa tako nekako i nas dvoje, ako smo si suđeni, spojit će negdje život, ukrstiti će nam se putevi, poigrati će se sudbina s nama i ponovno nas zakovitlati samo sada na jedan posve drugačiji način, na način da ja postavljam pravila igre a ti ćeš ih, ili prihvatiti ili jednostavno mirno otići.

Da, upravo tako otići, bez puno riječi, a ja ću ti prilikom tvog odlaska još i pridržati vrata i dobro ih zatvoriti za tobom, čisto da znam i da budem sigurna da si ovaj put otišao i to baš za pravo, otišao bez nade i ikakve šanse za povratak jer ja više neću željeti taj povratak.

Nekako mi je malo dosta tih tvojih dolazaka i odlazaka, bez riječi, bez pozdrava, bez ičega - umori se čovjek od toga da stalno otvara i zatvara nekom vrata.

Uostalom, čemu više?

Nismo više djeca da ne znamo što želimo i životu, da ne znamo što želimo od života.

Ja točno znam u detalje što želim od života i na manje od toga ne pristajem iako nekad malo i popustim ali generalno u duši znam, i ne želim prihvatiti manje, i ne želim prihvatiti drugačije jer znam koliko vrijedim, znam koliko se dajem i znam koliko mogu...

Ti. Vidiš ti recimo, iako imaš već neku godinu, ti se još uvijek tražiš, još uvijek ne znaš što želiš, još uvijek nešto - to nitko ne zna što, ni ti sam ne znaš što je najbolje od svega...
Znaš i sam da ne možeš sa mnom a istovremeno ne možeš niti bez mene, i to oboje jako dobro znamo.

I tako, dok se ti tražiš u ovom suludom svijetu i prostranstvima svog osobnog svemira ili bolje rečeno nemira, ja sam odlučila maknuti ti se s puta i hvatati svoje zvijezde, neistražene puteve i nove ciljeve pa kako god da bilo, a biti će, nekako će biti, jer uvijek nekako na kraju bude...

S tobom, ili bez tebe, s nama ili bez nas, jbg, sori...

Ako za nešto mogu reći da je kompleksno i zamršeno u ovom životu onda su to međuljudski odnosi.

Često kad se javi problem radi nekomunikacije, neiskrenosti, neotvorenosti, radi raznih strahova, kako izgovorenih tako i neizgovorenih riječi nastane kaos kako u našim glavama tako i u našim životima.

Nastanu zamjeranja, gledanja poprijeko, nastane mržnja, nevoljenje, nastane ona mučna tišina i često nastane i kraj odnosa, trpajući vremenom stvari jednu po jednu pod tepih.

I nakon svega toga što ostane?

Ostane grč, zamjeranje i bol, a sve samo radi neizgovorenih riječi, sve samo radi neizgovorene istine s obje strane, ma kakva god da je bila....

Kroz svoj život i kroz svoje odnose kako obiteljske, prijateljske, roditeljske, partnerske i ine često preispitujem samu sebe zapitkujući se gdje sam pogriješila, što sam naučila, jesam li mogla bolje, hoću li drugi puta znati postupiti bolje ili ću opet lupati po starom kvazi dobrom obrascu koji mi ništa novo donio nije?

Međutim, kroz godine postala sam nekako svjesna i toga da odnos čine dvoje ljudi i da nije baš sve uvijek do mene već i do onog nasuprot mene, jer medalja uvijek ima dvije strane.

Shvatiš kroz odrastanje, zrelost i danu životnu mudrost da jednostavno nekim ljudima koliko god se trudiš udovoljiti, koliko god se sam trudiš ispraviti, popraviti i učiniti sve ono što oni očekuju od tebe i koliko god se trudiš oko njih jednostavno im nikad nisi dovoljno dobar da bi zadovoljio njihove životne kriterije koje imaju spram tebe, nikad ali baš nikad.

I onda jednostavno staneš, prestaneš, umoriš se i naposljetku odustaneš jer ti konačno jednom dođe iz guzice u glavu (često to nije brz put) da nije do tebe već do njih, jer znaš da si učinio baš sve i da si dao svoj maksimum ma kakav on bio, ali si ga dao, imao si volje dati ga a oni i dalje u tebi vide se ono najgore.

Tada, kada odustaneš i odmakneš se od svega shvatiš da su to samo jedne male siromašne i nesretne duše kojima je čaša često, ako ne i uvijek na pola prazna i ne samo po pitanju tebe osobno već nažalost i u svim aspektima njihova života.

I onda ti ih ustvari nekako bude i žao na neki način, jer bez obzira koliko su te povrijedili i koliko si svjesan toga da gledaju ovaj predivan šareni svijet i one dobre i kvalitetne ljude oko sebe (a ima ih, uvijek ih ima) kroz svoje umrljane naočale.

Naposljetku svatko od nas gleda na život i ono što i tko nam se događa u njemu iz svoje osobne perspektive i kroz svoje naočale i svatko od nas bira hoćemo li u onom malom čovjeku pored nas vidjeti samo ono dobro ili pak samo ono loše...

Što sam starija to sam sve više mudrija i iskreno ne znam do čega je.

Ponekad se pitam jel ta mudrost dolazi od silnih pročitanih knjiga ili od raznoraznih svestranih prijatelja s kojima često raspravljam o životu i svemu onom što nam život servira uz čašu kvalitetnog crnog vina ili je pak sva ta mudrost proizašla iz samog i tihog promatranja toka života koji je na neki način, usudila bih se reći često i najbolji učitelj.

Ne znam, ali naučila sam, doduše, tek nedavno, ali ipak jesam da uvijek na kraju ostaješ sam sebi i da je najvažnije u životu biti dobro sam sa samim sobom, svaki čas, svaki dan, svaki trenutak - i onaj dobar i onaj manje dobar trenutak, i ono vrijeme kad si u društvu i ono vrijeme kad si sam sa samim sobom i svojim mislima.

Zašto?

Nekako gledajući retroaktivno svoj život od najranijeg djetinjstva pa dalje kroz svoje školovanje, kroz sazrijevanje pa nadalje i kroz samo odrastanje uvijek sam negdje svjesno ili nesvjesno tražila podršku, potvrdu, odobravanje. Za donošenje nekih svojih odluka ili poteza, često mi je trebao tuđi blagoslov, često sam se oslanjala na onog pored sebe, naravno, kroz moje odrastanje to su bile različite šarene kvalitetne i manje kvalitetne figure, nije niti bitno, ali bile su tu jer sam ja tako htjela.

Najprije oslanjanje na roditelje, pa kasnije na prijatelje, poznanike, dalje, kroz razne emotivne faze života oslanjanje na partnere, supruga, dijete, uvijek sam imala potrebu "kačiti" se na nekog izvana jer tada drugačije nisam znala osim tako misleći kako radim ispravno i kako se drugačije ne može.

Međutim, postala sam svjesna toga da jedino što je ispravno je naučiti biti dobro sam sa samim sobom.
Postala sam sjesna da je važno u životu znati naučiti osloniti se na sebe i vjerovati u sebe ne tražeći potvrde izvana jer sve potvrde ustvari imamo negdje duboko u sebi.

Postala sam svjesna toga da u ovom filmu koji se zove život isključivo samo i jedino ja igram glavnu ulogu a svi ostali su samo sporedni glumci, poneki čak, usudila bih se i reći, samo bitno nebitni statisti.

Roditelji, nonići, none, prijatelji, učitelji, poznanici, simpatije, ljubavni partneri, muževi, djeca, svi su oni prolazni glumci u životu, sad su tu, sutra ih više ne mora biti i najčešće ih i ne bude jer to je tako, jedni dođu, drugi odu, kao na kolodvoru, vječito je živo u životu.

S nekima od glumaca se posvađaš, neke prerasteš, neki prerastu tebe, neki se ožene pa nestanu, s nekima više nemaš zajedničke interese i ciljeve, neki umru i ostave te, muž ti nađe drugu i nestane, djeca jednom krenu svojim putem jer to normalno, sve je to nekako - danas imaš, sutra nemaš.

I onda ti dođe trenutak kad se zapitaš, na kraju krajeva tko ti ostane zavijek i do kraja?

Zauvijek i do kraja vjerno ostaneš jedino sam sebi i sam pored sebe...

Upravo iz tog razloga mislim da je bitno biti u dobrim odnosima sam sa samim sobom....