Što sam starija to sam sve više mudrija i iskreno ne znam do čega je.
Ponekad se pitam jel ta mudrost dolazi od silnih pročitanih knjiga ili od raznoraznih svestranih prijatelja s kojima često raspravljam o životu i svemu onom što nam život servira uz čašu kvalitetnog crnog vina ili je pak sva ta mudrost proizašla iz samog i tihog promatranja toka života koji je na neki način, usudila bih se reći često i najbolji učitelj.
Ne znam, ali naučila sam, doduše, tek nedavno, ali ipak jesam da uvijek na kraju ostaješ sam sebi i da je najvažnije u životu biti dobro sam sa samim sobom, svaki čas, svaki dan, svaki trenutak - i onaj dobar i onaj manje dobar trenutak, i ono vrijeme kad si u društvu i ono vrijeme kad si sam sa samim sobom i svojim mislima.
Zašto?
Nekako gledajući retroaktivno svoj život od najranijeg djetinjstva pa dalje kroz svoje školovanje, kroz sazrijevanje pa nadalje i kroz samo odrastanje uvijek sam negdje svjesno ili nesvjesno tražila podršku, potvrdu, odobravanje. Za donošenje nekih svojih odluka ili poteza, često mi je trebao tuđi blagoslov, često sam se oslanjala na onog pored sebe, naravno, kroz moje odrastanje to su bile različite šarene kvalitetne i manje kvalitetne figure, nije niti bitno, ali bile su tu jer sam ja tako htjela.
Najprije oslanjanje na roditelje, pa kasnije na prijatelje, poznanike, dalje, kroz razne emotivne faze života oslanjanje na partnere, supruga, dijete, uvijek sam imala potrebu "kačiti" se na nekog izvana jer tada drugačije nisam znala osim tako misleći kako radim ispravno i kako se drugačije ne može.
Međutim, postala sam svjesna toga da jedino što je ispravno je naučiti biti dobro sam sa samim sobom.
Postala sam sjesna da je važno u životu znati naučiti osloniti se na sebe i vjerovati u sebe ne tražeći potvrde izvana jer sve potvrde ustvari imamo negdje duboko u sebi.
Postala sam svjesna toga da u ovom filmu koji se zove život isključivo samo i jedino ja igram glavnu ulogu a svi ostali su samo sporedni glumci, poneki čak, usudila bih se i reći, samo bitno nebitni statisti.
Roditelji, nonići, none, prijatelji, učitelji, poznanici, simpatije, ljubavni partneri, muževi, djeca, svi su oni prolazni glumci u životu, sad su tu, sutra ih više ne mora biti i najčešće ih i ne bude jer to je tako, jedni dođu, drugi odu, kao na kolodvoru, vječito je živo u životu.
S nekima od glumaca se posvađaš, neke prerasteš, neki prerastu tebe, neki se ožene pa nestanu, s nekima više nemaš zajedničke interese i ciljeve, neki umru i ostave te, muž ti nađe drugu i nestane, djeca jednom krenu svojim putem jer to normalno, sve je to nekako - danas imaš, sutra nemaš.
I onda ti dođe trenutak kad se zapitaš, na kraju krajeva tko ti ostane zavijek i do kraja?
Zauvijek i do kraja vjerno ostaneš jedino sam sebi i sam pored sebe...
Upravo iz tog razloga mislim da je bitno biti u dobrim odnosima sam sa samim sobom....
